Svijet se čini tako malim kada ga držite na jednom dlanu.

Oduvijek sam bila bezbrižno djete koje je marilo samo za sebe.Ali to tada nije bilo važno,jer nisu postajala pravila i osobine.Bili smo djeca s osmjehom.Postajale su igre, kratke svađe i crtići i rano spavanje.
A gle me sad,sjedim negdje sama sa žvakom od pedeset lipa u ruci razmišljajući dali me to čini djetninjastom.Mogla sam sada igrat skrivaća sa svojim susjedom umjesto da pokušavam ostat budna zbog nespavanja.I umorna sam, od svega.Gledam ljude kako odlaze i dolaze.I od toga sam umorna.



Gle,govorim ti da me nije briga ali ti vidiš u mojim oćima da lažem i ništa ne poduzimaš.

I lako je znati da su ljudi takvi, da ne cijene ono što imaju ali je jadno kada se u to uvjerite.
I razmišljaš previše ali znaš da kada se radi o tebi da to nebi smjela raditi jer shvatiš neke stvari zbog kojih kasnije požališ, ali svejedno to radiš.
I znaš da je sve laž, ali ti svejedno vjeruješ jer jednog dana kada se to sve završi hoće li te biti briga?
I nakon svega, opet to radiš.
I znam da sam na krivom mjestu, da ne želim da sve bude ovakvo kakvo je.



Otišao si i ne vraćaš se ali ja tražim razlog idem dublje u to.Ne, nebi ni to smijela i umorna sam od toga,ali ja to svejedno radim.

Znam da sam budala što radim ovo sve i da nema koristi od toga.Ali pronašla sam zanimaciju,drugačije bi bilo da imam tri godine to bi sada sigurno bio najnoviji nastavak pokemona,tu smo gdje jesmo.
Bolno je biti realan, još je gora istina.

Moje riječi nikad nisu vrijedile.



ooo da.nikad nisam mislila da ću zbog nekog trailera osjećat takvo uzbuđenje jer su mi išli na živce što trate vrijeme u kinu na početku svakog filma.

Amelie