Cranberrie - under construction

napokon... jedva sam preživjela...

Molim cijenjeno uredništvo da ukoliko im padne na pamet uopće čitati ovaj post, da ga nigdje ne objavljuju jer ne želim ovdje hrpu nepoznatih ljudi da me blate jer imam ovakve stavove...

Dakle, zaručnički tečaj.
Pripremila sam se psihički za to. Zaista jesam. Znala sam da mogu svašta očekivati ali sa nekim stvarima su nadmašili moju najbujniju maštu.

Sad se mnogi pitaju: pa što se onda ženiš u crkvi.
Dakle meni su Bog i crkva dva različita pojma. Ne znam kako vama, ali meni je tako.
Moja vjera u Boga je jedno, a institucija crkve je nešto sasvim drugo i s tim imam problem.
Da mogli smo se vjenčati i u općini a Bog bi to ipak na neki način blagoslovio, slažem se, ali ipak - ovo je ono što želim.
Zbog toga sam spremna prežvakati svašta, pa i tečaj.

Dakle očekivala sam svašta, kao što rekoh, ali onda je počeo show.

Dan 1.
Svećenik iz crkve gdje smo išli - nije bitno ni koja je crkva ni koji je svećenik.
Uglavnom čovjek se lagano gubi u priči i krene od Biblije i postanka čovjeka, a završi tako što nam 15 minuta prepričava sadržaj filma Slika Doriana Greya...
Uglavnom, muškarac je nastao na sliku Božju, žena je nastala iz rebra muškarca. Lijepo su živjeli dok žena nije uzela jabuku i bla bla bla... Ok, niš strašno i niš nepoznato. Taj prvi dan sam ga još mogla i pratiti donekle.
Totalno živčani smo ustanovili da to ne traje 1 sat, nego 1,5 sat. To je ključno velika razlika - vjerujte mi.

Dan 2.
Teta psihologinja.
Ovo mi je bio i najbolji dan.
Tema je bila zaljubljenost, ljubav, komunikacija, što je bio u vezi i tak to. Stvarno zanimljivo i vrijeme nam je proletilo i ženska je bila vrlo vrlo simpa i pristupačna.

Dan 3.
E tu je počeo show.
Bračni par koji je u braku skoro 30 godina, koji po pričanju svećenika imaju savršen brak.
Oboje su akademski obrazovani, hodali su skoro 5 godina prije braka, ali nisu nikad živjeli zajedno. Oboje potječu iz vrlo patrijahalnih dijelova Hrvatske - ima to veze itekako....

Situacija 1. Tjedan dana nakon vjenčanja.
On ode na nogomet s dečkima, za to vrijeme ona sprema kuću i kuha ručak. Postavi stol i čeka svog mužića.
Sat, dva, tri, četri...
Sa četri sata zakašnjenja dolazi dragi pijan ko majka zemlja.
Ona jadna ne zna što će i šuti i povuče se u sebe, a on frajer dolazi i kaže: Šta je? Šta se tako muž dočekuje?
I to naravno vikom. Ona jadna naravno u plač, a on još više viče.
Na kraju njemu bude krivo i prestane vikat, pomire se, razgovaraju i tak to sve kao riješe.

Situacija 2. Ne znam točno koliko kasnije u braku...
On dolazi s posla sat vremena kasnije od nje, ona je u međuvremenu pristavila ručak i to sve što žena već treba napravit (?!?!?!? što to??!?!?), a on dolazi malo živčan.
Čuje ona to jer je nahitil ključeve na ormarić.
Ona govori: Čujem ja da je on nervozan i ako sad uđem u nekakav konflikt s njim posvađat ćemo se odmah, pa ja odmah lijepo: Dragi kako je bilo na poslu? Hoćeš da ti papuče donesem? (ja dodajem a rulja oko mene umire od smjeha: Hoćeš da ti noge operem? )
I tak ona na taj način smiri situacije i sve je super.

Bilo je takvih priča još i poanta svih je:
- žena je uvijek ta koja mora smiriti situaciju, koja mora prva prići nakon svađe bez obzira jel ju ona započela ili on, ona se uvijek ispričava a on nikad i žena mora paziti što će i kako mužu reći da se on ne naljuti
- on je muškaraca pa mu se tolerirat da galam i ponekad "razbije" (ovo sam tako silno željela da mi malo još pojasne, jer nisam sigurna jel i njeno lice tu ponekad spada) ponešto u kuću u bijesu...

Mislim znam da takvih brakova ima na stotine i da funkcioniraju i ok mi je to sve. To je svačiji osobni izbor.
Ali mislim da nije u redu ovako nešto predstavljati pred 200 mladih ljudi svaki mjesec kao - savršeni brak.
To je ono što me smeta.
Meni niti jedna situacija iz njihovog braka nije riješena na adekvatan način, za svaku situaciju je postojalo još nekoliko puno boljih mogućnosti da ih se riješi na bolji način.

Ipak živimo u 21. stoljeću i tu sam očekivla neki suvremeniji pristup od: donesi mi ženo papuče...

Dan. 4
Doktorica.
Ok, znam ja da je crkva protiv abortusa, da je protiv kontracepcije osim prirodne, ali nekako je drugačije kad to sve ipak čujete iz usta doktorice koja ima privatnu praksu.
Netko je u prethodnim komentarima rekao: Od doktora očekujem da bude doktor - i s tim se slažem.
Dakle doktor mi je netko tko je obrazovan, tko poznaje znanstvene metode i znanstveni pristup stvarima.
I nije bilo lijepo od nje što je pljuvala generalno po anti bebi pilulama kao da je to najveće zlo.
Baš me zanima kako regira kad joj u ordinaciju dođe mlada cura i kaže da bi na pilulu - da li joj propovjeda o prirodnoj kontracepciji ili što... Sva sreća da žena još nije ginekolog - onda bi totalno popizdila.
Po meni se trebala zadržati što više na trudnoći i tim stvarima.

Dan 5.
Opet svećenik.
Stvarno se smatram inteligentnom osobom, ali ja vam zaista ne mogu prepričati o čemu je on pričao u petak jer jednostavno te njegove polurečenice nisam mogla sklopiti u smislenu cjelinu. Pa sam nakon 5 minuta odustala i posvetila se tome da budim Jubav svaku minutu jer nije mogao oči državi otvorenima pa sam ga stalno trkala jer nije u redu da baš hrče. Navodno je tema bila sakrament vjenčanja ali stvarno, to što je on pričao nije imalo veze ni sa čim... Ali i ta agonija je završila nakon sat i pol.

Dobili smo potvrdu. Gotovo je.
Sva sreća da imamo drugog svećenika jer imam osjećaj da ovaj ni vjenčanje ne bi mogao odraditi bez Doriana Greya :D