Cranberrie - under construction

Kao što znate - nisam majka.
Ali planiram biti i to u prilično bliskoj budućnosti.
Želim biti majka svim svojim srcem, jer mi je nezamisliv život bez djeteta (nemojte se uvrijediti oni koji ne mogu ili ne žele imati djete - svatko ima pravo na svoju odluku).
Obzirom na moje, i zdravstvene teškoće moje Jubavi, dobiti djete možda i neće biti lak zadatak.
Ali nadamo se da će sve biti ok i da ćemo dobiti naš mali smotuljak sreće.

I iskreno priznajem - prestravljena sam.
Prestravljena sam zadatkom koji će pred mene biti stavljen, a to je - odgoj tog djeteta.

Naravno da ću (temeljita kakva jesam) pročitati sve moguće knjige o odgoju djece i da ću se na sve moguće načine pripremiti, ali...

No, da li je moguće da nam za kojekakve bezvezne zadatke zakon obavezuje kojekakve bezvezne škole i tečajeve, a za ovaj najvažniji u životu - ne obavezuje ništa?
Baš ništa? Ni nešto najosnovnije?

Sigurna sam da postoje razna savjetovališta i radionice - ali samo za one ljude koji su zainteresirani i željni novih znanja, a oni su, po meni, već samim tim svojim željama i interesiranjem kandidati za dobre roditelje.

No što je s onim roditeljima koji nisu po defaultu loši, već ne znaju bolje?
Ne znaju se nositi sa svim životnim problemima jer možda ne zarađuju dovoljno, jer su možda bolesni, ili iz tko zna kojeg razloga zanemaruju odgoj svog djeteta?
Zar ne bi trebalo njima pod obavezno pomoći u odgoju?
Sad će mnogi reći da se time onda bave pedagozi u školama, ali evidentno je po nedavnim i još uvijek svakodnevnim događajima u školama, da je prilično kasno kad djete stigne u školu.
U vrtićima? Koliko se tete zaista stignu baviti djecom obzriom na veličinu grupa? Mislim da se stignu samo brinut da se nitko ničim ne ozlijedi, i da im je u najvećem interesu djecu zabaviti nekom igrom i da im bude mir.
Čast izuzecima.

Ipak je najveći dio posla na roditeljima jer je djete najveći dio dana ipak sa njima.
Svi znamo da su djeca kao male spužve i da upijaju sve oko sebe, pa tako i ponašanje ljudi koje vide oko sebe.

Sviđa mi se odnos kakav imamo Jubav i ja.
Znam da će sad mnogi reći da smo zaljubljeni, da smo kratko zajedno i tra la la... ali svejedno kad nas kompariram sa drugim parovima oko nas - još uvijek mi se naš odnos najviše sviđa...
Uvažavamo jedno drugo u svim mogućim situacijama, ne deremo se jedno na drugo, a sve problemčiće i nesuglasice koje naravno ipak nastanu, rješavamo odmah i nema nikakvih durenja.
Često razgovaramo o djetetu i o načinu na koje bi ga trebali odgajati, ali i sami znamo da nema nikakvog obrasca i da je svako djete priča za sebe i da svakom djetetu treba pristupiti individualno.
I to je najteži dio.
Ali nekako se nadam da ćemo se snaći sa svime time i nadam se da ćemo dobro odgojiti to naše potencijalno djete.

Kao što ste mogli i pretpostaviti, moj današnji post je inspiriran današnjim postom sa bloga Vratimo Hrvatkoj osmjeh - dosta je nasilja.

I za kraj, ima jedna zgodna uzrečica: Svaki roditelj dobije djete s kojim se može nositi...
Nadam se :)