Cranberrie - under construction

Nakon dana i dana provedenih na plaži, jedno jutro je zapuhala bura pa smo se odlučili otići u Mostar koji smo ionako planirali posjetiti.
Mostar je naime grad gdje su rođeni roditelji moje Jubavi i gdje ima hrpu rodbine i neku malu kućicu.




Tetak to be i nećak mlađi plivaju a iza puca pogled na Omiš

Ova slika je zanimljiva jer jedino na toj plaži nećak mlađi hoće plivat u duboko.
Iako pliva već 2-3 godne i skače i roni, ima strah od morskih trava i čim vidi dolje duboko neki taman kamen, nema šanse da ga dobijemo da pliva. Za umrijet je od smijeha...
Sjedim ja ove godine na mulu otkud klinci skaču i u jednom trenu se moj nećak zanese i odpliva malo u dublje i skuži momentalno gdje je i počne vikat "Trave trave!!!" i krene prema obali.
Pita mene naša mala rođakinja: "A šta je on alergičan na trave?"
Očito joj je to bilo jedino logično objašnjenje za njegovo izbjegavanje trava :))
Moj odgovor je bio: "Je, ali u glavi :))"

I tako dakle, uputismo se mi u Mostar. Kao nije to daleko pa nije bed.
2,5 sati truckanja katastrofalnim cestama punim zavoja, a kako ja inače patim od bolesti vožnje bilo mi je prilično zlo kad smo se napokon dokoturali do Mostara. Prvo sam si morala pola sata leć da mi se mozak odmota i da dođem k sebi. Uz to sve je bilo pričlično vruće iako kažu da je baš zahladilo prije par dana.
Prošetali smo se malo po gradu i otišli s prijateljima na večeru.
Sutra ujutro me Jubav tak fino prošetao da sam ga psovala na sav glas, jer njemu ništa nije daleko, a ustvari mu je muka ići autom po gradu kojeg ne pozna.
Tako da smo nakon 10-15 minuta stigli do neke Mangarie na doručak, pa onda još 10-15 minuta do njegove tete, pa onda još jedno 25 minuta do starog grada.
Eh dok smo mi došli do starog grada već je bilo podne i temperatura se popela na 40 stupnjeva - to sam prvi put doživjela u životu - prestrašno nešto!




Neretva mi je predivna!
Navikla sam na Cetinu i nje miran tok pogotovo kod Omiša, tako da sa Neretve nisam mogla odvojiti oči - predivna zelena boja...




Čak sam došla u napast da se sa ostatkom ekipe hitim u rijeku od sve te vrućine...




Stari grad je pak priča za sebe.
Ne znam koliko vam je poznato, ali načelno grad je podjeljen na istočni i zapadni dio, jedan je hrvatski a drugi muslimanski, a kako je stari grad smješten u muslimanskom dijelu, svi naši prijatelji tamo vrlo rijetko odlaze i to baš kad moraju, tako da nam čak nisu baš bili voljni praviti ni društvo.
No kako meni nije bitno u kakvom dijelu grada je taj stari grad, Jubav nije imao izbora nego da me odvede, jer mislim, nisam se ja za bezveze truckala do tam - moram vidjet Krivu ćupriju :)
Pločnik je izrađen od kamenja, ali drugačije nego u dalmatinskim gradovima gdje su uglavnom napravljeni od velikih ploča, ovdje je napravljen od nekakvih mali okruglih kamenova koji su uglačani do visokog sjaja uslijed milijuna koraka koji su prošli po njima i mogu reći da dobro trebaš paziti kako i gdje staješ, a sva sreća da nisam imala obuveno nešto na petu...




I tako, mic po mic doklizali smo se do Krive ćuprije - zaista je predivan most :)

Nakon toga mi je mozak bio već prilično uzavreo pa sam se jedva, i to zaista mislim jedva dovukla do kafića Pronto sa klimom gdje sam se oporavljala slijedećih sat vremena...
I popodne smo išli doma.

Ići ćemo sigurno opet tamo, samo ne tak skoro i ne bez Dramina :))