Cranberrie - under construction

Idem danas s posla, iskačem frendici iz auta nasred ceste i trčeći prelazim drugu traku, kad netko iz auta koji mi ide u susret trubi. Dobro da me nije neki šleper nasred ceste zgazio jer u autu - ex husband.
Raščupan, još uvijek je uvjeren da ako na one čuperke na vrhu glave stavi gel - da ima frizuru, neobrijan, oči crvene (nenaspavan od kompa kao i obično - gle mene ja se javljam) - dakle isti kao i prije. Jedino malo deblji. I gleda me onak u čudu i kaže: Plava si... A ja kažem: Imaš vremena za kavu?
Ima. I odosmo na kavu.

Naravno nakon 20 minuta nismo imali o čemu više pričat. Prošli smo sva kurtoazna pitanja o starcima, braći, sestrama, nećacima, mački, autima, poslu, zajedničkim prijateljima... i to je to.
Baš čudno kako se godina i pol lako ispriča u 20 minuta.
Pred kraj smo pričali o nama i zašto je to sve završilo kak je završilo i moram reći da me čovjek prosvjetilio što se tiče početka našeg kraja. Fakat to nisam znala, a uvijek me mučilo što je pokrenulo to sve. Sad znam. Uglavnom jedan prilično bezznačajan (moj naravno, čiji drugi) potez, i od tada smo se i on i ja počeli duriti i inatiti i udaljavati i eto ti vraga.

Onda ga je zvala cura i morao je ići. Cura mu je ljubomorna i stalno se svađaju. Ja sam rekla - da smo se mi svađali, možda bi nekad nešto i riješili...
Rekao je jednu pametnu stvar: "Obilježeni smo. Mislio sam da ljudi to neće tako gledat, ali na žalost gledaju."
Mislio je na to što smo rastavljeni. Možda ima pravo. Prestat ću govorit da sam rastavljena - ljepše zvuči :))))))

Rekao je i da njegova cura dugo vremena nije htjela doći kod njega doma.
Iskreno, ne bih ni ja voljela doći u stan koji je uredila neka druga žena, nečija bivša žena, spavati u "njenom" krevetu, na "njenoj" posteljini. kuhati u "njenoj" kuhinji na "njenom" posuđu, kupati se u "njenoj" kadi. Ništa od zajedničkih stvari nisam uzela, sve je ostalo tamo, sve sam ostavila njemu jer nisam htjela osjećati teret tih stvari u životu.
Iskreno, ne zavidim joj baš. Znam da su to sve stvari, ali ostavljaju pečat osobe koja ih je odabrala i uredila. A dobro sam ih odabrala i uredila. Bar imaju lijep stan ako ništa drugo :))

Kakav mi je bio osjećaj?
Kao da sam srela nekog poznanika kojeg nisam vidjela jako jako dugo - drugim riječima - ništa.
Strava zar ne? Nakon 10 godina na kraju za čovjeka ne osjećam ništa. Ni simpatiju, ni mržnju, ni žaljenje, ni odbojnost... ništa...