Cranberrie - under construction
12.11.2006., nedjelja
And life goes on...
Ne, nije pao prvi ovogodišnji snijeg. Ovo je slikano s mog prozora prošle godine. :) Ne brinite (ako se brinete), živa sam, zdrava nešto manje jer moja bitka sa virusima je uvijek unaprijed izgubljena, pa sam tako protekli tjedan provela u krevetu, nisam mogla pričat, ni mislit, ni ništa osim gledat tv program. Dakle u proteklom tjednu sam postala još gluplja nego što sam bila prije. Danas mi je bolje pa sam čak čitala knjigu. Wow. Coelhov Zahir. Pa kako u svakoj knjizi nađem neki dio koji mi je baš ono lijepo napisan, evo jednog malog dijela koji mi je baš dao misliti, i koji mi je dao dodatnu snagu i vjeru u sebe: "Tako su tijekom stoljeća podizali zidove, rušili grede, pojačavili potpornje, otvarali i zatvarali prozore. A katedrala je sve trpjela. Koračam njezinim kosturom, promatram današnje preinake: ovaj put arhitekti jamče da su pronašli najbolje rješenje. Posvuda se nalaze željezne skele i potpornji, velike teorije o budućim zahvatima i poneka kritika onoga što je učinjeno u prošlosti. Odjednom, usred središnjeg broda, shvatim nešto iznimno važno: ja sam katedrala, svatko od nas je katedrala. Rastemo, mijenjamo oblik, nailazimo na pogreške koje moramo ispraviti, ne odabiremo uvijek najbolje rješenje, ali unatoč svemu i dalje napredujemo, pokušavamo koračati uspravni, ne iskazivati poštovanje ni zidovima ni vratima ni prozorima, već praznome unutarnjem prostoru, prostoru kojem se klanjamo i obožavmo sve ono što nam je drago i važno. Da, mi smo katedrale, bez imalo sumnje. Ali što se nalazi u praznini moje unutarnje katedrale?" |