Ne, nije pao prvi ovogodišnji snijeg. Ovo je slikano s mog prozora prošle godine. :)
Ne brinite (ako se brinete), živa sam, zdrava nešto manje jer moja bitka sa virusima je uvijek unaprijed izgubljena, pa sam tako protekli tjedan provela u krevetu, nisam mogla pričat, ni mislit, ni ništa osim gledat tv program. Dakle u proteklom tjednu sam postala još gluplja nego što sam bila prije.
Danas mi je bolje pa sam čak čitala knjigu. Wow. Coelhov Zahir.
Pa kako u svakoj knjizi nađem neki dio koji mi je baš ono lijepo napisan, evo jednog malog dijela koji mi je baš dao misliti, i koji mi je dao dodatnu snagu i vjeru u sebe:
"Tako su tijekom stoljeća podizali zidove, rušili grede, pojačavili potpornje, otvarali i zatvarali prozore.
A katedrala je sve trpjela.
Koračam njezinim kosturom, promatram današnje preinake: ovaj put arhitekti jamče da su pronašli najbolje rješenje. Posvuda se nalaze željezne skele i potpornji, velike teorije o budućim zahvatima i poneka kritika onoga što je učinjeno u prošlosti.
Odjednom, usred središnjeg broda, shvatim nešto iznimno važno: ja sam katedrala, svatko od nas je katedrala. Rastemo, mijenjamo oblik, nailazimo na pogreške koje moramo ispraviti, ne odabiremo uvijek najbolje rješenje, ali unatoč svemu i dalje napredujemo, pokušavamo koračati uspravni, ne iskazivati poštovanje ni zidovima ni vratima ni prozorima, već praznome unutarnjem prostoru, prostoru kojem se klanjamo i obožavmo sve ono što nam je drago i važno.
Da, mi smo katedrale, bez imalo sumnje. Ali što se nalazi u praznini moje unutarnje katedrale?"
Post je objavljen 12.11.2006. u 17:20 sati.