Cranberrie - under construction

Prenosim dio knjige "Gdje se noga spaja s drugom nogom" Natalije Gregorinić i Ognjena Rađena:

Ljubav je alkemija kojom se postiže da se dva magneta spoje svojim istim polovima, da prestanu biti magneti, da postanu nova, jedna čestica koja će odbijati sve one druge glupe magnete koji vole razarat brakove ili tek upražnjavati neobavezan seks sa potpunim neznancima.

I ljubav ne znači uzjahati nekoga jednom tjedno i dovesti ga jako blizu orgazmu, ljubav znači s vremena na vrijeme pasti i otkriti da su tamo uvijek nečije ruke na koje se možeš dočekati, i imati uvijek spremne ruke da ga dočekaš ako on slučajno padne.

I ljubav je praviti krevet, i prati suđe, i planirati putovanje za koje se nema novaca, i ići u wc prati zube nakon što je ovaj drugi upravo srao, i jesti karfiol, i reći da ti je fin, i čak ti i bude fin, iako ga ne možeš smisliti, i razgovarati kad ti se ne razgovara, i razgovarati kad ti se razgovara, i razmišljati što bi bilo da jedno od vas zgazi auto i ostane nepokretno, i da jedno od vas zgazi auto i da preživi tek kao biljka, na aparatima, a ono drugo da onda mora iskopčati te aparate, i razmišljati gdje ćete se naći nakon smrti, i što ako jedno od vas umre prije, gdje će čekati na ono drugo, i što će jesti dok ovo drugo ne dođe, i hoće li mu možda trebati nekakav strip, ili knjiga, ili časopis, dok čeka...

Jer ljubav nije ni romantičan osjećaj, ni uzvišena apstrakcija, ni neuhvatljivi paučinasti ideal, ljubav je težak posao, ljubav je obaveza, odgovornost, i jedina razlika između ljubavi i bilo kojeg drugog teškog posla, obaveze ili odgovornosti je u tome što je čovjek podnosi pjevajući, što uvijek traži još i nikada mu nije dosta.

Ljubav je pronaći nekoga tko je jednako tvrdoglav kao i ti, i sukobljavati se s njim oko svake stvari, od toga što ćete za doručak, pa do toga ima li Boga, i nikada, nikada se ne složiti, ne popustiti, ne priznati poraz, nikada ne osjetiti okus pobjede, ali i nikada, nikada ne misliti drugačije.

I još jedna stvar, ljubav je - zauvijek.

Kada se dvoje ljudi pronađe cijeli svijet postane ljubomoran, i cijela energija svemira želi se ugurati u prostor između njih dvoje.

To je jako puno energije - cijela energija svemira - i zato je dovoljno samo malo prostora, samo mala pukotina, i svemir će već ugurati cijelu svou cipelu u vrata, trenutak nepažnje, manjak koncentracije, malo kolebanje volje i cijela se stvar može raspasti, a da ni ne znaš kako se to uopće dogodilo.

I to je još nešto što je ljubav, najslabija najjača stvar na svijetu i najjača najslabija stvar na svijetu, a najveća greška koju možeš napraviti je da ju počneš uzimati zdravo za gotovo, da jednostavno počneš uzimati bez da si nastavio davati.

Kada se dvoje ljudi pronađe, cijeli svemir postane ljubomoran, i cijela energija svemira želi se ugurati u prostor između njih dvoje, jer kad su dvoje skupa, cijeli svijet je sam.

Iako to nisam stavljala na velika zvona polako se raširio glas da sam ponovno solo.
Naravno da to ljudima meni bliskim i dragim, a o njima nije ovaj post, nije ništa novo.
Ali postoje ljudi koji su to tek u nekih zadnjih par tjedana (očito, tj, tada sam ja to počela primjećivati) percipirati.
OK, nisam se ja time nešto hvalila ali ipak.
Najveći problem je što s tim nekima (a na koje se odnosi ovaj post) radim i to mi nimalo ne olakšava situaciju.
Što mene ustvari muči? - pitate se sad.
E pa muči me njihov odnos prema meni.
Dok sam bila sa mužem ponašali su se normalno.
Ali u zadnje vrijeme se ponašaju preslobodno ako me razumijete što hoću reći.
Ne razumijete... ma ni ja sebe ne razumijem.
Ponašaju se kao da sam ja sad opet on the market i kao da mi mogu sa nekim provokativnim forama glupavo uletavat iako su oni svi uredno poženjeni i imaju dječicu ili su im žene trudne ili tak nekaj.

Eto recimo nedavno na jednom zajedničkom slobodnijem druženju van firme, malac od nekih 24-25 godina kojeg ne bih ni pogledala da ga sretnem na ulici, a ni inače ga ne gledam ako ne moram, malo si je dečko popil ne, i spika je bila slijedeća:

-blalblalalblblala nešto - srećo moja!
Ja i moje cure smo lagano razjapile usta kao zlatne ribice i u zadnjem trenutku sam mu odbrsila:
- Nisam ti ja tvoja sreća
a on će meni:
- a baš šteta što nisi.
Na što smo mi sve još više razjapile ustašca u nevjerici.
Naravno da sam glavna tema zajebancije kod mojih ženskih kolegica.

Da li bi mi to rekao prije 6 mjeseci? Ne vjerujem...

Onda kolega koji je stariji od mene nekih 12-13 godina, koji me stalno zove najdraža kolegica, koji me stalno razdragano grli i popravlja mi kosu i strašno mi strašno ide na živce.
Da, naravno da mu stalno spuštam ali ne pomaže ništa osim krajnjih grubosti.
Da ne spominjem da me je u petak na zajedničkom piću poslije posla jer kao predbadnjak je pa idemo nekaj svi skupa popit, pitao: da li sam ja sa tim svojim išla do kraja?
Hello!!!!
Naravno da sam opet ostala zabezeknuta i zijevala ko som i brzo se pokupila doma.

Fakat ne kužim.
Ne ponašam se ko jeftina cura/žena.
Ne dajem im ni najmanje povoda.
Ne oblačim se izazovno ni u dekoltee ni u minice.
Ne razgovaram s njima više nego je potrebno i to je samo poslovno.
Ne pričam s njima ništa preosobno što bi ih ponukalo da tako nešto pomisle.
Fakat ne kužim.

Da li im je dovoljan razlog to što se razvodim i što imam novog dečka?
Da li je u svijesti naših primitivnijih primjeraka muškaraca utkana neka gadna greška i svi se pod obavezno ponašaju kao kreteni i kad treba i kad ne treba, prema rastavljenim ženama?

Fakat ne kužim...

... svima želim ovog Božića...

Nadam se da će im nestati novaca pa da će se za nekoliko godina ponovno okupiti i odsvirati nešto zajedno jer jednostavno ne mogu vjerovati da Parni Valjak nikada više neće ponovno svirati uživo.

Koncert je bio predivan.
3 sata nabijena emocijama.
Pjesme uz koje sam odrasla...
Neponovljivo...

Prodajem dvije karte za Parni Valjak

francescazg@yahoo.com

Jučer mi se našla na putu nakon dugo dugo vremena.
Jedna metalna škripava vrata sa razbijenim staklom. Još uvijek ili opet razbijenim?
Neobičan mozaik kamenih pruga na podu. Bež sa smeđim i ponegdje neka crna.
Miris isti kao i prije mnogo godina. I isti svih tih godina.
Tamo gdje je prije sve bilo skučeno i nekako starinsko sada je čitaonica - moderno i lijepo dizajnirana sa puno neonskih lampi koje mi se ne sviđaju. I sa crvenim foteljama. Koje mi se sviđaju.
Stepenice iskrzanih rubova sa naljepljenim protukliznim izlizanim trakama vode dolje.
Pored vrata pleše dama načinjena od kaširanog papira ukrašena prirodnim lišćem. Sa druge strane vrata plakat sa pozivom na nešto...
Unutra nizovi i nizovi knjiga. Dobro poznat raspored polica.
Dječje.
Beletristika - engleski.
Beletristika - francuski.
Beletristika - njemački.
S lijeve strane izvornici na engleskom.
Hrvatske.
Proza A-M
Proza M-Ž.
Poezija.

Uvijek i uvije - tri knjige.
Jedna mora biti hrvatskog pisca.
Knjiga nekog istarskog para o preuređenju kuće u Istri.
Podsjetilo me to na Pod suncem Toskane i uzela sam.
Slijedeća je bila izložena na polici sa beletristikom.
Na naslovnici sočna fotografija lubenica. Knjiga istog naziva. Uzela sam.
Treća je vrištala bojom fuksije i provokativnim naslovom: Dobar u krevetu - Jennifer Weiner.
Kratki sadržaj sa stražnje strane obećavao je dobru zabavu poput recimo Vrag nosi Pradu i sličnih.
I je. Zabavna je. Sinoć sam čitala do ponoći. Danas - do sada.
I smijala sam se. I gutala slova. I opet se smijala.
Danas sam se i plakala i smijala i pronašla neke dijelove koje u kojima sam prepoznala sebe.
U glavnoj junakinji sam sebe samu vrlo brzo našla... i to ne samo vezano uz kilažu...
Zaboravila sam kako je divan taj svijet slova. Zaboravila sam kako vrijeme brzo prolazi.
Zaboravila sam miris tinte na žućkastom papiru...
Vrijeme je da se neke stvari počnu vraćati tamo gdje im je mjesto.


"Zašto se sramiš zatražiti pomoć."
"Ne treba mi pomoć", odvratila sam automatski. Bio je to refleks, usađen u mene dok sam još bila tinejđerica, usavršen tijekom godina. Dobro sam. Mogu ja to. Sve je u redu.
"Sve je pod kontrolom. Ja sam dobro. mi smo dobro, ja i dijete. Dobro smo"

XXX

"Znaš li ti što je ljubav?"
Razmislio je o pitanju.
"Mislim da sam jednom čuo neku pjesmu o tome."
"Ljubav je", rekla sam, "tepih koji ti izvuku ispod nogu. Ljubav je Lucy koja uvijek u zadnjem trenutku izmakne nogometnu loptu tako da Charilie Brown padne na dupe. Ljubav je nešto što nestane svaki put kad povjeruješ u nju. Ljubav je za gubitnike, a ja više nikada ne želim biti gubitnik."

Odoh danas malko do svojih statistika.
Čisto da vidim kad je godišnjica blogiću mom i tako to.

I što vidim?
Vidim ovo tu dolje:

Datum i vrijeme kreiranja bloga: 10.02.2005. (20:29)

Vaš blog postoji 11 mjesec(i) i 3 dan(a).


Fino ja izračunam (plavuša čistokrvna) da mi je godišnjica za cca 2 mjeseca.
Malko su me zbunili pa sam upotrijebla i prstiće i digitron.
Ali po BLOG statističarima meni je godišnjica za mjesec dana.
Odnosno po njima, godina ima 13 mjeseci...

Eto, blože moj, i tebi se greške događaju!!!

MARIJANA KRALJIĆ

Izložba fotografija "Absolute beginer"

06.12.2005. - 06.01.2005.

Otvorenje izložbe 06.12.2005. u 20 sati

Caffe galerija Frank, Trakošćanska 34, Zagreb



Marijana je moja draga prijateljica i uz to vrlo talentirana umjetnica pa vas sve pozivam da posjetite prostor galerije Frank do 06.01.2005. i otkrijete kako ona vidi svijet kroz otvor svog objektiva...


http://www.bug.hr/etours%2Dfoto/rezultati.aspx?mj=3