utorak, 27.01.2009.

DUŠOM DOTAKNUTI


nije važno imati,
nije bitno posjedovati,
ne zarobiti, ni vezati,
ne zadržati, prisvojiti…

važno je dotaknuti…
i ne samo dodirom,
ne prstima, ni usnama,
dušom doticati…

neopisiv osjećaj je
kad ti netko dušu dušom dotakne,
kad te nenadano susretne,
skine okove,
razoruža te i opije…

to je činio i On;
dotakne i nestane,
ne zadržava se,
ne mota se sa strane,
ne ulazi u rasprave…

dotakne i ti čezneš,
ti očekuješ,
tražiš da Ga opet susretneš…

riječi nisu više bitne,
nevažno sve postane,
a sloboda ipak ostane…

neopisiv osjećaj je
kad ti netko dušu dušom dotakne…
10:44 | ..a ti kažeš... (4) | ..nemoj trošit papir.. | #

petak, 23.01.2009.

U TVOJIM RUKAMA


Definirali su dugu,
protumačili osmijeh,
dohvatili mjesec
i još govore da Tebe nema…

Dokle ćeš ih pustiti?

Ne mirim se s tim!
Ne, to nije prijelom svjetlosti,
to je Tvoj dar za čovjeka,
prikaz saveza u bojama!

Dok je svaki put pred dugom srce zaigralo,
tako sam te upoznavao.
Ti si bio drhtaj.

Bio si mi baš zanimljiv kako možeš to!
Zatim bi se dugo smijao,
ma na sav glas i do suza ponekad!

Usnuo bi gledajući mjesec
kako nestaje za krovovima.
Spustiš se nad svaki krov,
samo da bi „laku noć“ zaželio…

Ne mirim se s tim i Ti to znaš!
Pusti me da budem dijete,
pusti me da trčim, a Ti me hvataj rukama.

Pa me onda tiho smiri,
jer sam razbijenih koljena.
Nasmij me da ne plačem,
pa me natjeraj lukavo na zaborav,
da bol ne osjećam.

Lijepo je biti dijete kad si Ti otac!

Ali ne mirim se s definicijama!
Ne mirim se s granicama
koje svijet Ti postavlja…

Kao uvijek, za sebe to ostavljam,
jer teško je pred licem čovjeka
protiv ustaljenih pravila.

Znaš da tražim Te i ponavljam;
Lijepo je u Tvojim rukama!
20:33 | ..a ti kažeš... (3) | ..nemoj trošit papir.. | #

subota, 17.01.2009.

NAJDRAŽOJ...


znam, da se sada vratim
nikog našao ja ne bi,
odavno su oči u dijalogu sa snom,
a zvonio sad ne bi…

čekao bih ispred praga,
gledao u stara vrata,
dok me mati ne bi jutrom,
prenula uz par koraka…

slušao bih kako tiho
molitve Mu šalje za me
i nasmiješi se dva tri puta
kad joj čežnja spusti se na rame…

ne bih pobjegao, nit bi ušao,
samo gledao bih preko stakla
kako mijesi ocu kruh
s ono malo zarađenog brašna…

pokucao tada ja bih hladnom rukom,
i taj pogled bio bi mi dosta,
…gledala me sva u čudu,
čini mi se, kao nekog iznenadnog gosta…

znam da bi našao ju budnu
svako jutro puno prije sata,
ali sada činila se snena…
…spustila mi samo ruke,
nježno, tiho oko vrata…

ostali smo dugo
prebirući po životima,
pričao sam joj o svojim noćima
i kako mi se često san iz ruku otima…

Mama, sretan rođendan...!
20:16 | ..a ti kažeš... (2) | ..nemoj trošit papir.. | #

ponedjeljak, 12.01.2009.

NESTVARNO U KIŠI


Ima nešto nestvarno u kiši.
Nestvarno i neumorno.

Tko ju može ne slušati,
tko li njenoj priči se oduprijeti?
Neumorna, ali nenametljiva,
uporna i baš susretljiva.

Samo ona može dati onu boju ulicama,
ukrasti sav sjaj iz svjetiljki
i stavit ga u svoje kapi.

Samo ona može smočit lišće
i zalijepit ga gdje hoće,
zavest vjetar, pa da trči za njom
i nosi ju po gradu.

Lukava je ona…ali zna i može,
onda, zašto ne bi kada umije?
Kao žena kad se pretvara da plače,
ali duša joj se smije,
jer zadržala te kraj sebe.

Uspava te, pa te budi,
lupa ti na prozor, kao da se srdi,
piše ti po staklu, pjeva, zavodi
i tko zna što još,
za koga i čega nudi.
21:04 | ..a ti kažeš... (4) | ..nemoj trošit papir.. | #

subota, 03.01.2009.

MAŠTANJA


Po suhim krovovima moga djetinjstva
pusti neka tiho rastu maštanja,
kad se poput dima zakovitlaju do oblaka
znat ćeš kako slatka bješe moja postelja

Dođi, skupa ćemo zapisivat sjećanja
sjedit ćemo pokraj stabla, umorni i siti ranih trešanja,
pa u predvečerje žurit kućama,
dok još nije sasvim hladna večera

Nije moja hrabrost ranjena,
nit su ruke obasute čežnjama;
samo tražim da se vratiš sa mnom starim noćima,
pa da opet vidim onaj sjaj u tvojim očima
21:51 | ..a ti kažeš... (3) | ..nemoj trošit papir.. | #

četvrtak, 01.01.2009.

NEGDJE

Ne gledam u zrcalo,
jer se često stidim odraza.
Mutan pogled i neiskrene usne
koje nekad odu predaleko,
baš tamo gdje bi sada htio biti.

Negdje bih gdje nema zidova
i strahom obojanih odraza.
Tamo bih se liječio od poraza
i zalud potrošenih koraka.

Negdje gdje ne broje svaku nit u mojim riječima,
tamo gdje mi svaki slog ne naginje na sjećanja,
tamo bih, ako postoji ta stanica.

Neću pobjeći, jer ne priznam to,
idem lagano i sigurno,
idem tamo gdje ću biti malo sam,
preko rijeke, tamo negdje iza oblaka.
16:22 | ..a ti kažeš... (5) | ..nemoj trošit papir.. | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.