Definirali su dugu,
protumačili osmijeh,
dohvatili mjesec
i još govore da Tebe nema…
Dokle ćeš ih pustiti?
Ne mirim se s tim!
Ne, to nije prijelom svjetlosti,
to je Tvoj dar za čovjeka,
prikaz saveza u bojama!
Dok je svaki put pred dugom srce zaigralo,
tako sam te upoznavao.
Ti si bio drhtaj.
Bio si mi baš zanimljiv kako možeš to!
Zatim bi se dugo smijao,
ma na sav glas i do suza ponekad!
Usnuo bi gledajući mjesec
kako nestaje za krovovima.
Spustiš se nad svaki krov,
samo da bi „laku noć“ zaželio…
Ne mirim se s tim i Ti to znaš!
Pusti me da budem dijete,
pusti me da trčim, a Ti me hvataj rukama.
Pa me onda tiho smiri,
jer sam razbijenih koljena.
Nasmij me da ne plačem,
pa me natjeraj lukavo na zaborav,
da bol ne osjećam.
Lijepo je biti dijete kad si Ti otac!
Ali ne mirim se s definicijama!
Ne mirim se s granicama
koje svijet Ti postavlja…
Kao uvijek, za sebe to ostavljam,
jer teško je pred licem čovjeka
protiv ustaljenih pravila.
Znaš da tražim Te i ponavljam;
Lijepo je u Tvojim rukama!
Post je objavljen 23.01.2009. u 20:33 sati.