Kako je to divno.

Rodiš se gotovo savršen. No to nitko ne primjeti. Roditelji te oblikuju onako kako znaju, da budeš njima nalik i da možeš komunicirati sa ostatkom svijeta. Filaju te gomilama gluposti, unište sve tvoje snove i "spuste na zemlju". To im je omiljen izraz.

Potom te dohvate u vrtiću, školi, faksu, vojsci....slijedi posao da postaneš što više koristan društvu, pojedincu, ženi....susjedu. Jebu te u mozak sve dok ne postaneš poput legionara.

Kada ti kažu da treba nešto napraviti, napraviš. Kada ti kažu da ideš kući, odeš.

I dobiš dijete i počneš ga oblikovati tako da je tebi nalik i da može komunicirati sa ostatkom svijeta.

Radiš do penzije, onda odeš na dva-tri penzionerska izleta i potom krepaš.


Život se svodi na par stvari. Izgleda da ih ima tisuću, ali zapravo ih je svega par. Hrana, piće, ljubav, sex, sreća, tuga....dopišite slobodno što želite. Neka ih bude deset, ali više nema. Nemate vremena za više, pa čak ni za one stvari koje su vam najvažnije.

Nikada čovjek nije bio veći sluga nego što je danas. Služimo i ljudima i stvarima i imaginarnim pojmovima. Slobodnog vremena je sve manje. Ako ga i imamo, radimo iste ili slične stvari i zovemo to hobi. Čak nije ni naša riječ pa se piše drugačije.

Sloboda nikada nije bila dalje od nas. Ne znamo više ni što znači ta riječ. Druge su riječi u modi.


Trebalo bi obući laganu odjeću, meke i udobne cipele i otići negdje gdje još uvijek ima cvijeća, drveća i životinja. Ništa ne ponijeti sa sobom. Čak ni sjećanja. Trebalo bi se osloboditi svega i početi razmišljati o budućnosti. Ne onoj našeg tijela za deset ili pedeset godina, nego o budućnosti naše duše. Trebalo bi početi pričati sa cvijećem i životinjama, početi se sjećati kako je to kada si slobodan raditi što poželiš kada poželiš. Trebalo bi ponovo izgraditi ovaj svijet tako da učimo od djece a ne od starih pokvarenih idiota.

Djeca znaju istinu. Ona je skrivena u njihovim očima i njihovom osmjehu.
Ljubav je jedino važna. Ostalo je iluzija koja brzo prolazi.

Jako brzo.