Cor Unum
ponedjeljak, 21.10.2013.
misao dana
Martin Luther
"Neka niko ne smatra svojim vjernim prijateljem čovjeka s kojim nije pojeo mjericu soli."
meditacija
Bez Boga nema prave sreće, ima kratkotrajna sreća i zadovoljstvo, ali samo s Bogom možemo imati trajnu i vječnu sreću. Tko nije s Bogom ne može biti potpuno, dubinski sretan. Nismo s Bogom kad mrzimo, kad smo oholi, agresivni, egoisti, kad zavidimo, ogovaramo, krademo ili ubijamo. S Bogom smo kad praštamo, ljubimo, darivamo, kad smo nježni, vedri, suosjećajni, duhovni…
Cijeli život je traženje- a čega? Traženje Božje blizine preko ljudske ljubavi i dobrote. Traženje prijateljstva s Bogom preko prijateljstva s čovjekom. Tu nužno susrećemo Isusa koji je rekao da je on Put (usp. Iv 14, 6). On je taj most preko kojega idemo k Bogu Ocu. Ne možemo Ocu bez Sina, a ne možemo do Sina bez brata. Da, bez brata čovjeka, našeg bližnjega, vrtimo se u svom zemaljskom ograničenom traženju i bez otvaranja i pristupanja svakom bratu čovjeku, a posebno onom najmanjem (usp. Mt 25, 40), nema puta u vječnost. Za nas, Isusove sljedbenike nema samospasenja, nema reinkarnacije («Ljudima je samo jednom umrijeti»- usp. Heb 9, 27) jer ono nas ne vodi ka bližnjemu nego nas magnetizira uz nas same. Reinkarnacija je regresija, a vjera u uskrsnuće je progresija (usp. 1. Kor 15). Vjera u Boga nas odvaja od nas samih, od ograničenosti i vodi nas prema bližnjima, a time i ka vječnosti od koje dolazimo, za koju smo stvoreni i u koju ulazimo, a ta vječnost je jedan troosobni Bog: Otac, Sin i Duh Sveti.
Boga Oca, tvorca svega, teško možemo uprisutniti. Možemo Ga zamišljati i naslućivati, o Njemu samo kao malo dijete mucati ta-ta, ma-ma, aba. Boga Sina fizički više nema, ali ga otkrivamo u Pismima i primamo u euharistiji. Duh Sveti je tu među nama, on je tu poslan i izlazi od Oca i Sina (filioque), te ostaje s nama u vijeke vjekova. On djeluje u svijetu, nadahnjuje vjernike, pokreće i okreće i ne dopušta stajanje na mjestu. Duh Sveti hrabri, liječi, priječi, oslobađa, inspirira, kreira i motivira. On daje snagu da činimo i nemoguće u očima svijeta i brani nam da se utopimo u taj svijet i da kako pjesnik reče «tečemo kao rijeka». Daje nam kriterije po kojima smo u svijetu, ali ne od svijeta. To je ta umjetnost življenja, s Duhom u glavi (znati), srcu (biti) i rukama (činiti). Duh Sveti nas poučava u dobru i istini i naše srce zagrijava da to dobro prihvatimo i istinu spoznamo i napokon, on naše ruke i noge pokreće da spoznato dobro i proživljenu istinu provodimo u djelo u svakodnevnom životu. U ovom našem dugom ili kratkom, ali našem jedinom svetom životu, svetom jer ga mi živeći po Duhu posvećujemo. Živjeti po Duhu znači svaki dan u svoju nutarnju duhovnu čašu kapnuti jednu kap dobrote, kap plemenitosti, kap vedrine, kap ljubavi… kap vječnosti
Prijateljstvo - rast u istini i ljubavi
Danas bih zajedno s tobom htio razmišljati o prijateljstvu. Suprotnost od prijateljstva jest neprijateljstvo, a nešto između toga jest poznanstvo. Zanimljivo je da Isus one koji ga nasljeduju, koji na svoj život žele primijeniti njegovu riječ, da ih zove slugama. Kada ta razina prijeđe na višu, tada kaže: Više vas ne zovem slugama već prijateljima. Prijateljima se povjerava nešto što se ne povjerava poslovnim partnerima.
Kada se pitaš kako steći prijatelje, odgovor glasi: Tako da sam budeš prijatelj. Nekoga se može jedino kroz prijateljstvo istinski upoznavati, kaže sv. Augustin. To znači s druge strane da nekoga ne možeš istinski upoznavati kroz neprijateljstvo. Neprijateljstvo te sili da o drugima gajiš pretpostavke, one mogu biti više ili manje točne, ali najčešće se pretvaraju u predrasude.
Pitaš se postoje li različite razine prijateljstva. Da, svakako. Postoje psihička, a postoje i duhovna prijateljstva. Psihička prijateljstva su čisto ovozemaljska prijateljstva, u kojima nerijetko prevladava interes nad ljubavlju. Dajem da dobijem, po tom se načelu ravnaju takva prijateljstva. Kad pak dobivam da bih davao, već iskoračujem na duhovnu razinu.
Imati snage ljubiti neprijatelje znači moći pročišćavati ljubav prema prijateljima. Neprijatelj se naime ne može voljeti onako kako se voli prijatelj. Način iskazivanja ljubavi prema neprijatelju nije emocionalan. S druge strane što smo manje ovisni o već ostvarenoj razini prijateljstva s prijateljem, to jest dok želimo rasti, dotle sazrijevamo. Prijatelji koji su pak prestali rasti ili oboje, ili samo jedan od njih, tada nastupaju muke za prijateljstvo.
Tada dolaziš do izbora: Da li više voljeti prijatelja ili istinu. Ako istina glasi: U ovom prijateljstvu ne mogu rasti, tada ljubav nalaže: Prekini prijateljevanje. Bit će bolno, ali se snagom vjere trudi da to bude bez mržnje i odbacivanja. U prijateljstvu s Isusom moći ćeš liječiti rane i moći ćeš činiti sve sa svoje strane da ti nekadašnji prijatelji postanu budući prijatelji.
Snagu za ljubav prema prijateljima kao i prema neprijateljima daje prijateljevanje s najvećim i najboljim prijateljem, Isusom. On nas bezuvjetno smatra prijateljima bez obzira što će katkada naše reakcije prema njemu više se činiti neprijateljskima nego prijateljskima. Zanimljivo je da je On na Cvjetnicu imao mnogo glasnih prijatelja, a nije prošlo mnogo dana da su se mnogi od tih javno izjašnjenih prijatelja prometnuli u otvorene neprijatelje.
On ih ipak nije manje ljubio nakon toga, ali ih je ljubio drugačije. Vjerujem da je to pouka i za nas. Ne smijemo biti slijepi: Valja razlikovati prijatelja od neprijatelja kako ne bismo neprijatelja ljubili na prijateljski, a prijatelja na neprijateljski način. Protiv onih koji su ga na križ dopremili, Isus se nije branio mržnjom, već ljubavlju, branio se stavom, a ne osjećajima. Htio je u taj odnos prema njima unositi ljubav koja nije uvjetovana njihovom zahvalnošću, ili kajanjem iako je prema tome bila usmjerena. Praštanjem im je ostavio otvoren priključak za popravak, obraćenje i kajanje, a sam je ostao u ozračju bolno odbačene ljubavi.
Isus je na osobit način volio jednu obitelj, Lazarovu obitelj. Rado je k njima navraćao. Marta i Marija i Lazar imali su prilike osjetiti Isusovu posebnu naklonost. Koliko je Lazara volio, očitovao je i Isusov plač kad je čuo da je on umro.
Nedavno sam čuo prelijepu definiciju prijateljstva: Ja se sa svojim prijateljem mogu susretati svaki dan, svako nekoliko dana, nakon mjesec ili više. Može se dogoditi da se ne vidimo za godinu, ili, ne daj, Bože, i za nekoliko godina. Kad se susretnemo, mi nastavljamo tamo gdje smo stali, a da u međuvremenu nemamo potrebu jedan drugome prigovarati što se nismo čuli ili vidjeli. Prijateljstvo, dakle raste ako prijatelji ne uvjetuju jedan drugoga ili ako ne vežu jedan drugoga na vlastiti rast ili na vlastiti zastoj rasta.
Prijateljstvo može nesmetano rasti ako je prijateljima Isus zajednički prijatelj. Ako svoja prijateljstva pročišćujemo odnosom prema Isusu, tada se ne bojmo s jedne strane niti lažnih prijatelja, a s druge strane niti stvarnih neprijatelja. Tada smijemo uživati u tome da budemo prijatelji, i da nam nekadašnji neprijatelji smiju postati sadašnji prijatelji.
Gospina svetišta u Hrvatskoj
Blažena Djevica Marija omiljena je zagovornica vjernika. Na blagdan Velike Gospe ljudi diljem čitavog svijeta posjećuju njena svetišta i mole se za njenu pomoć u nastavku života i u trenutku smrti.
Marija Bistrica
Marija Bistrica prvi se put u povijesti spominje 1209. godine kao feudalni posjed župana Vratislava. Godine 1334. navodi se kao sjedište župne crkve sv. Petra i Pavla. Ta je župa s vremenom postala poznata po znamenitom kipu Majke Božje Bistričke. Taj kip potječe s kraja 15. stoljeća i izvorno se nalazio u crkvi na Vinskom Vrhu. Godine 1545. prenesen je u Mariju Bistricu, gdje je dugo vremena bio skriven zbog opasnosti od Turaka Osmanlija. Godine 1684. kip je pronađen i stavljen na počasno mjesto.
Već sljedećeg dana nakon postavljanja kipa zabilježeno je prvo čudesno izliječenje. Izljiječena je bila Katarina Paulec, nakon što je tri puta nošena oko oltara. Ubrzo su zabilježena i mnogobrojna druga čudesna izliječenja i Marija Bistrica je postala znamenito mjesto hodočašća. Navodno je od 1688. do 1786. godine zabilježeno čak 1109 čudesnih izliječenja. Svetište je postalo toliko poznato, da je čak i Hrvatski sabor 1710 . odlučio u ime zavjeta darovati crkvi u Mariji Bistrici oltar, što je i ispunjeno 1715. godine.
Godine 1880. dogodio se požar koji je uništio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke. Inače, taj je kip visok 112 centimetara i crne je boje. Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer 1935. godine okrunio je kip Majke Božje i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Blaženu Djevicu Mariju kraljicom Hrvata. Pri tome je izrekao sljedeću molitvu:
'Pod Tvoju se obranu utječemo, Sveta Bogorodice!
Naših patnja ne prezri u potrebama našim,
nego od sviju pogibli oslobodi nas vazda,
Djevice slavna i blagoslovljena.'
Hrvatska biskupska konferencija proglasila je 1971. godine Mariju Bistricu nacionalnim svetištem (samo su dva nacionalna svetišta u Hrvatskoj). Osobito svečan dan u Mariji Bistrici bio je 3. listopada 1998. godine, kad je papa bl. Ivan Pavao II. proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim upravo u Mariji Bistrici pred velikim okupljenim mnoštvom.
Svetac dana
Uršula i prijateljice
Uršula bijaše kršćanska djevica koja je poginula u Kölnu kao mučenica najvjerojatnije u IV. stoljeću. Najnovija iskapanja u crkvi Sv. Uršule u Kölnu pokazala su da je već u rimsko doba nad tri kršćanska groba bila podignuta crkva. Položaj te crkve na jednom rimskom groblju kod novih pregrađivanja i povećavanja crkve pridonio je stvaranju legende o 11.000 djevica, koje da su skupa s Uršulom poginule. Naime, kad su se iskapale jame za temelje nove veće crkve, pronađeno je mnoštvo kostiju. Uršula je bila engleska kraljevska kćerka koja je s brojnom pratnjom pošla na hodočašće u Rim pa su na putu u Kolnu od Huna svi bili pobijeni. To je već druga verzija njezina mučeništva. Uz Uršulu se štuju i njezine prijateljice Priska, Eugenija, Grata, Cecilija i Verena. B. Kotting piše: "Jedva da ima mučeničke legende koja je u rajnskoj oblasti toliko potaknula štovanje svetaca kao što je to legendarni izvještaj o mučeništvu svete djevice Uršule i njezinih 11.000 prijateljica. U crkvi Sv. Uršule u Kölnu nalazi se natpis koji potječe iz IV, ili V. stoljeća - dakle još iz doba seobe naroda - a koji nas obavještava da je neki čovjek po imenu Clematius na tom mjestu, gdje su djevice pretrpjele mučeničku smrt, njima u čast umjesto spaljena i razorena poganskoga svetišta podigao crkvu. Prva svjedočanstva štovanja sv. Uršule potječu iz VIII. ili IX. stoljeća. Legenda, koja pripovijeda o Uršuli i njezinim prijateljicama (Aureliji, Kumeri, Kunigundi), označuje Uršulu kao kćerku jednoga britanskog kralja; ona je odbila prošnju za udaju jednoga poganskoga kraljevskoga sina i zavjetovala djevičanstvo. Sa svojim se prijateljicama ukrcala na brod da otputuje iz Engleske te je, ploveći rijekom Rajnom, pristala u Kolnu, a taj su grad tada opsjedali pogani koji i nju ubiše. Veliki utjecaj na proširenje i prihvaćanje te legende imale su i 'objave' sv. Elizabete iz Schönaua. Kult se sv. Uršule iz Kolna proširio u Španjolsku, Italiju, Dansku, dapače čitavu Europu. Broj 11.000 potječe iz jedne srednjovjekovne pogreške kod prepisivanja jer izvorna legenda govori o Uršuli i 11 mučenica. Još je u XVI, stoljeću sv. Andela Merici red što ga je osnovala stavila pod zaštitu svete Uršule." To su nama svima dobro poznate uršulinke koje se i danas službeno nazivaju Red svete Uršule. No sada nas nakon svega navedenoga zanima što napokon možemo držati o povijesnosti toliko štovane svetice svete Uršule? - Johannes Emil Gugumus, rektor Teutonskog kolegija S. Maria in Campo Santo, smatra da legenda o sv. Uršuli ima ipak prvotnu jezgru koja je povijesno vrijedna, dakle, povijesno pouzdana. Povijesnost sv. Uršule temelji se na natpisu njezine crkve u Kolnu na kojem doslovno stoji ovo: "Klemacije, čovjek senatorskoga ranga došavši s Istoka potaknut božanskim nadahnućem - nanovo je sagradio ovu baziliku na svoj račun da bi ispunio zavjet na mjestu gdje su svete djevice prolile krv za Kristovo ime." O tom se natpisu među povjesničarima i hagiografima raspravljalo sve do naših dana veoma mnogo, dok ga W. Lewison smatra vjerodostojnim i to na temelju dobrih i uvjerljivih dokaza. Taj natpis svjedoči o istinitosti i stvarnosti mučeništva skupine kršćanskih djevica u Kolnu. Novija iskapanja su dokazala da je crkva Svete Uršule sagrađena na jednome rimskom groblju. Kad se god. 1106. grad Koln još više proširio, pronađeno je u blizini crkve Sv. Uršule jedno groblje (Ager Ursulanus), a kosti koje ondje prona8oše smatrane su kostima svetih djevica i mučenica. Razdoblje njihova mučeništva može se smatrati Dioklecijanovo progonstvo, tamo negdje oko god. 304. Njihov se broj sa sigurnošću još ni danas ne može točno utvrditi, a isto tako ni njihova imena. Osim spomenutih navode se još i ova: Brittola, Martha, Saula, Sambatia, Saturnina, Gregoria, Pinosa, Palladia. Sveta Uršula je zaštitnica grada Kolna, a u prošlosti je bila zaštitnica studentske mladeži u Beču, Coimbri i Parizu. Njezinu pomoć i zaštitu vjernici zazivahu za vrijeme ratova, zatim da bi si isprosili sretnu smrt. Postoje čak i Litanije svete Uršule za sretnu smrt. Sveticu zazivaju u pomoć ozlijeđeni od opekotina. Smatraju je zaštitnicom dobra braka, učiteljica, trgovaca suknom. U srednjem vijeku nastadoše i brojne bratovštine sv. Uršule, kojima pripadahu čak i biskupi, opati i kraljevi. Njezin se blagdan naročito svečano slavio u Kolnu. Kroz grad bi išla procesija sa svetičinim relikvijama. Znamo iz Memoriala blaženog Petra Fabera koliko je taj Božji ugodnik štovao svetu Uršulu i njezine prijateljice.
malo odmora
Palmin križić
Župnik najavi da će svima podijeliti malene križeve spletene od palminog lišća.
* Stavite križ u prostoriju u kojoj se najviše prepirete - reče župnik. Kad pogledate na njega, to će vas podsjetiti da vas Bog gleda.
Kad su ljudi počeli napuštati crkvu jedna gospođa mu pristupi i reče:
- Dajte mi bar pet križića, velečasni!
Nakana današnjega dana u žrtvi i molitvi je za sve one koji se osjećaju tužnima, odbačenima, da pronađu snagu za radost i druženje.
Svima vam ugodan i blagoslovljen dan, vaš don Marin
