srijeda, 23.02.2005.
Hitno trebam zraka. Ne mogu vise.
Ma kog me boga za tebe pitaju?
Spustam glavu, brisem finu prasinu I rijetke ptice pjevajuci umiru A napolju hladne kise padaju Ma kog me boga za tebe pitaju? U sebi molim da me suze ne izdaju I strasno mrzim Romea i Juliju Sve mi stvari smrde sad na prevaru ooo...napolju hladne kise padaju Ma kog me boga za tebe pitaju? I suze mi na oci tjeraju I strasno mrzim Romea i Juliju Sve mi stvari smrde sad na prevaru ooo...napolju hladne kise padaju Stajala sam usred baste k'o najljepsi cvijet; kao da sam dio maste i muzike te. Slusala sam pjesmu njegovu, posljednju sto mi pjeva on. Sad mi kaze, zbogom draga, a bila sam zivot njegov. Prosla sam kroz njegove snove i bila sam tren; cijelim tijelom bila njegova, a on bio je moj. Nosila sam nasu ljubav, nasu srecu, prvi cvijet; bacila sam sve niz rijeku i posla u drugi svijet. Al' nocas kad slusam, cujem bol u pjesmi koju mi pjeva on, samo on. Zauvijek nosim na srcu znak jer zivot sam jedna bacila… Jer zivot sam jedna bacila… Osjecam se tako prazno. Rijeci jednostavno ne mogu opisati moje trenutno stanje.Jer, pitali su me za njega. Hvata me neka faza samosazaljevanja i krivnje. Kaze jedna pjesma: When the day is long and the night, the night is yours alone, When you're sure you've had enough of this life, well hang on Don't let yourself go, 'cause everybody cries and everybody hurts sometimes… Cudna sam ja osoba. Osoba s puno problema koja se tesko nekome povjerava. Zasto? Strah. Strah da me nece shvatiti, prihvatiti. Cudim se sama sebi kako nisam vec pukla. Izvana sretna i nasmjesena a s tolikom mrznjom u sebi. Volim ljude oko sebe, ali imam feelin’ da cu jednog dana jednostavno popucati po savovima. Nekoliko puta bi pukla al bi to uredno zakrpala I zaboravila. Ne mogu vise tako. Otvorih blog s namjerom da pisem o onome sto me muci al’ kad me previse ljudi zna a ne zelim da se moji problemi cuju na sva zvona. Iskreno; mislim da neki ljudi ne zasluzuju cuti moje rijeci koje dolaze iz srca. Jednostavno ne zasluzuju. Zvuci smjesno, znam, ..opet ja s mojim komentarima. Zbrka u mojoj glavi. Mislim mi lete, lete... "Odlucio sam da te volim i onime cime se najvise bojim; abortusom i atomskom bombom... Da, sad gledam kroz tvoje oci ti si nisan na licu moga andjela...Oprosti mi sto odlazim...Ja nikada ne ostajem." Imam zelju. Zelju mog zivota. Trazim sitnicu, nista vise. Ispuniti ce se ona. Jednog dana. Toliko malo zelim da sam jebeno skromna. Ali jebeno skromna. „Smisljam pravu rijec za ono sto se naziva hod zatvorenih ociju, medu prste zapetljan zadnji cigarete dim cuva me od mene samoga. A ja ruke prodajem prvom sto me dotakne i udari poljupcem. Neka mi vjetar s juga osmjeh vrati na lice kao da me nikad nije bilo tu...” Zaboravila sam...Ja sam nista. Nista i ostajem. I opet ispravljam scenarij u mojoj glavi. I opet. I opet. Opet, opet… "Zemlja kao pauk plete mrezu oko nas, hitno trebam zraka pluca su mi premala. Lose u dobro pretvaram.I vicem svom snagom, tisina krade moj glas. " Ja idem jer hocu, do neba ne mogu. |