U medjuprostoru

Sjedim...
Cekam...
Prolaze talasi gustog dima
Kroz glavu
Mislim da ova pesma
Zeli nesto da mi kaze

Mislim kako ce I tebi reci
Kako se spajaju izgubljene reci
Kako voz ide unazad
I kako to ne mora biti nesreca
Jer trenutno zelim da ode

A vracam je nekako pa da
U oba smjera gdje nepomicno stoji
U trzajima vagona
I hladnoce lima
Placa dece
koja su rodjena
Pre par dana
Koja nisu nasa
ali su tvoja
I jos necija
I ja sam tu sama zbog nekog besmisla
Koji se naziva zivot
I mi tako komuniciramo satima
I tipkamo neke reci
A I bez toga se nizu
Mislimo bice lakse nekome
Sto prolazice isto sto mi
Pa saznati da nisu sami
Da svi su to prosli
Da nasli su nesto sem ostrih rijeci
Bez jasne putanje
Ali da nista nije slucajno
Vec nista je namjerno
Itekako namjerno nista
Necijeg nicega
Koje raste u necemu nicemu
I stvara nesto ovde
Dok svetlost izlaz jutrom
I mrak za par sati
Saznajem da ima veze u brojevima
Planovima I prosloscu
Sve sto nam se vrzma u glavi
Sve to je od naseg prvog
Pretka i njegovog stvaraoca
koji je ostavio nesto
Na nasem necemu
I tako zivi nas
Na sebi I sa sobom
Grdi se motajuci bezbroj u krug
Pokusavajuci da dokuci
Neku banalnu stvar poput’necega’
Treba se predati u nista
I odustati od necega
Ni