Otela je ljetu nekoliko tjedana i zatim se pojavila u punom sjaju zarumenjenog lišća i mokrih ulica. Na njima su uveli koraci svjedočili o težnji prolaznika da ostave svoj trag u prostoru i vremenu, kao onomad na uglu Palmotićeve i Vlaške, gdje su se nadobudna djeca potpisivala na svježi beton, nanijevši mu ožiljke koje je boravak u gradu poklanjao njima. A sad, kad se zajesenilo, godišnji su plodovi okusnim pupoljcima znatiželjnika šaptali o svemu prolaznom sjenkama sutona koji se smiješio sa pročelja nebodernih zgrada diljem ove urbane oaze gdje himni odavno već nema. No, nekako im svima je polazilo za rukom progutati zalogaje stvarnosti u histeričnom slijedu uneređenih porcija, kako su im dolazili servirani.Jesen stoji i u njoj, koja gradom hoda nemarno smotane kose i koracima koji ponekad, kad je Jurišićeva prazna, ječe poput galopa nekim mirnim poljanama. No mir je daleko od nje. Uzela si je za pravo šutjeti. Uljuljani u snovima, u praznim su je nišama njezina srca čekali demoni. Komandne linije napuklog navigacijskog sustava njezinoga uma zurile su, prazne i nijeme, u nju. Trebalo je nekako iznaći način da se izdrži još jedan dan. Jer jednom kartaš, uvijek Kartaga, znala je. Međuvrijeme je glodavac njezine bivše cjeline, oznake njegova trajanja natopljene su suzama, koje su i ovoj večeri prilijepile svoj žig, kao šamar, kao opomenu gorkastog okusa kojemu čokolada ne pomaže. Budi javno perverzan i iskaži osjećaje, jer pravila su promijenjena a suhoća u ustima i manjak topline.. još uvijek bole. Iako vlažni obrazi govore da vode ima, zna da je ima na krivome mjestu. Šaka u želucu stišće se, povijajući jednom jako tijelo naizgled svilenim dodirom i električnim hvatom. I obara ga niže zemlji, pa da ustane bez štaka za koje je znala. Svaki novi šok ubija nadu u Hasta la vista i ostavlja za sobom gorki Adios. Svi odlaze bez riječi, a ona neka progovori, ako može. Zadnji njoj značajni put kad je progovorila tim jezikom željela je okopnjelim snovima dati nova krila. Nagovor pokušaju uobličen u simpatičnog muškarca otprilike njezinih godina i pomalo nalik onome što je željela nadošao je sa zlatnim ljetnim prstima, zapletenima u poznate joj misaone opijate, ožežene zlatom i mirisnim štapićima iz jeftine biljne drogerije. On je tako dobro pristajao suncu, u njegovoj su sjeni dani bili zanijekani: vrijeme i prostor nestali su kad ga je spazila. I kad ga je gledala, sa glavom koja je jedva izvirivala iz vode, odsjaj njegovih očiju u moru nedaleko nje, i osjećala vatru u pogledu i uskiptjelo more pod sobom: prvi put bez riječi, drugi put s jedinim smislenim pitanjem: - Šta, ćemo se samo gledat? Shvatio je što je željela, ne samo reći. Poljubac pod vodom, sakriven od ostatka plaže, poslužio je kao uvod. Dani koji su slijedili mirisali su na kokos - što miris kojime je odisala njegova morska rezidencija, što ulje koje se neštedimice trošilo na dva tijela izložena suncu onog drugog. Boraveći uz njega, u prostoru koji je bio toliko poseban da je s poštovanjem ulazila u taj čudesni organizam, ugodno je zaboravila na sebe. Kada su rokovnici i rokovi najavili povratak i rastanak, vjerovala je u Hasta la vista. Vrativši se u grad, njezino viđenje situacije neprimijetno se pretopilo u priviđenje. Redovne obaveze i uredske makljaže imale su smisla utoliko što je njezina omiljena sjenka na suncu i dalje natkrivala nadobudnu glavu i čežnjom opterećeno srce. Zaljubiti se nije teško, pogotovo ne u nekoga tko tvoje tijelo obožava poput najtajnije sile u svemiru, i vrši svoju službu nad njime s toliko posvećenosti da se osjetiš zaboravljenom. Posvećenom pažnjom, predanošću, pripadanjem. Dotakni me osmjehom, htjela mu je reći toliko mnogo puta prije no što je ga je susrela konačno na javi, njega sada obrijane bradice i lica što je otkrivalo nedoraslog fetusa kojemu osmjeh pristale kao čokoladne mrvice kiselom krastavcu. Možda se nasmiješio par tjedana kasnije, kada ju je već indeksirao kao bivšu koja je bila predostupna za njegove polusvetačke moći i vatrene energije, koje su žudile za obožavanjem neosvojenog. Dani bez njega nisu bili ugodni, ali došli su. I godine nisu pokazale mnogo milosrđa u svom obračunavanju s onime što je pohranila u sebi kao istinito, jer je proživljeno, a Adios je ustrajao u svojoj nepromjenjivosti. Sentimental geek, shut up and go to sleep... Sama u svom prostoru u tijelu za koje nije osjećala da joj pripada, zanijekala je samoću tehnologijom. Nemalo je puta stajala pred ekranom svoga kompjutera svjesna da u svemračju interneta iskopava previše toga, postaviši s vremenom i sama iskopinom, reliktom, elektroničkim humusom. Bilo je tako jednostavno zanijekati stvarnost spojenošću s nepoznatim, pogotovo ako je taj imao zgođušan nadimak, rječitost punjenu čistim snovima i prostor izolacije nalik njezinom. Testosteronci su se redali u imenicima njezinim i onim njezinih prijateljica; s vremenom su sve shvatile da su ti adrenalinski gurmani ništa do li Testosteronje, ma koliko nade polagale u moguće ezoterične procjene i nominalnu vrijednost odabranog primjerka. Žene, emotivni gurmani, s ovim su se mužjačkim kovom nosile teže no same sa sobom. Strah od zrcala zamijenio je strah od pogleda. Možda je zato njezina kosa danas, neotporna na udare vjetra koji je danas puhao kao sebični silnik koji raščišćuje svoj posjed od nakupina ljudskosti koje plutaju površinom zamućenih snova, govorila da se bolje povinuti no poginuti. Kada tišina zalegne na kazaljke satova, a noć primiri ostatke ljudi, mirisa i praznih uličnih pogleda u gradu usijanih i razrovanih pločnika, tada udahne, slobodna. U vatri se najmirnije sniva. Kad nema drugoga goriva, treba potpaliti sebe. Kako samo važnost svih natuknica i planova zamire kada osjetiš samoću koju ne može pregristi, jer nagriza; kada se intuicija pokazuje istinitom, iznova i prekasno, te kada mjesto hrane snoviti vapaj taži nedorečenost, sjajna poput sunca kome je držala zatamnjeno staklo. No, nije li dovoljno znati da možeš umrijeti za nešto lijepo, kako bi zbog toga živio? Punoplućno, nenadmašivo odvažno i svakodnevno? Arsenal pitanja odavno je brojčano nadmašio moguće odgovore. A aleluja za sve odvažne i napukle pridjeve tiho je zalijegala na grad. |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
