Doba i vrijeme, dvije lažljive varijable kojima smo naučeni baratati od najranijih dana; u nekom od moždanih navoja i stalnoj rotaciji misli dospiju pod upitnik. Većina ga zaboravi: rukuje onime što je bilo i što dolazi i zatvara se u izabrana sjećanja i zaustavljene nade, te se današnjicom bavi rudimentarno, ono koliko mora, da se progura dan. Oni pak koji priznaju da je rotacija misli nezaustavljiv proces koji može samljeti čovjeka ako u glavi ima previše građe ponekad si uzmu pravo zatvoriti se od svijeta, ali i sebe: zaustaviti procese i dnevni multitasking, pogasiti sve osim osnovnog i osjetiti gdje su točno i u kojem trenutku osjećanja i percpecije zapeli. Kasnije, neki od njih zaključe da se vrijeme može smjestiti samo pod upitnik. Ne postoji vrijeme osim osobnog vremena, niti doba osim osobnog doba: što znači zima, ako ne šetnju zasniježenim prostorom ili grijanje doma uz čaj i ugodno titranje s ekrana? Što znači teen ako ne seriju pogrešaka s nezaustavljivom energijom i potpunim porazima? Nema ničega do li osobnog, onoga što je ostalo zapisano na koži onoga koji je kroz to prošao. Povijest je istinita koliko i svaka vijest iz novina, jer se za stvarnost saznaje iz drugih i trećih izvora, a dok se to zabilježi i protumači, razrađeno tumačenje zbivanja ima veze sa stvarnošću koliko i čokoladno uskršnje jaje s kokošima: jest slično i može se povezati, ali da će kokoš snijeti čokoladu, teško.Igranje bočicama otrova zvanim uspomene zabavna je i opasna aktivnost. I dok u jednom trenu sjećanje na ljetnu morsku scenu može razvedriti tmuran dan zbog sunčane palete koja obasjava napušteno sivilo prigradske zbilje, fokus na osobu u toj paleti, s kojom je dijeljeno more, ručnik i možda čak i krevet trenutno ubija, ako svakodnevica i trenutak ne ponude iskustvo jače od toga. Žaljenje i sjeta dva su ubojice koje rado sami plaćamo. Nema neprijatelja koji nanosi toliku štetu ikome, koliko to čini nespremnost na sebe samog, spojena sa željom da se sam o sebi zna sve. Tako se proklamirana samospoznaja, jedan od koraka ka samoostvarenju, vrhuncu naše životne piramide, pretvara u začarani alkemičarski krug u kojemu bilo tko, okušavajući se u pokušaju iznalaska zlata u vlastitoj nutrini, ima otrpjeti nevjerojatno puno eksplozija i neuspjelih pokusa s krivim ili pogrešno kombiniranim sastojicima te sumnjom da ikakvo zlato, uopće, postoji. A onda zlatnina na nečijem prstenjaku potvrdi želju i podsjeti na mnogo drugih sastojaka stvarnosti, i odjednom je sve na početku, osim modrica i ožiljaka, koji, nagomilani, prijete svemu novome, još nenadošlome. Zaista je lijepo biti glup. Glupost je, dapače, jedno od načela opstanka. No ovoj priči treba netko tko je pokušao misliti i osjećati i zato Jasenko B. mora biti uključen u nju. Dapače, iznijeti ju, kako je ona nosila njega. Iskidani scherzo i uputa za sreću ukiselili su kasne jesenje dane, progutavši sjećanja na sunce, sol i proljetne vatre. Ako je život šuma, bol je zimzelena. Što si drugo reći nakon najgorih godina u životu? - Scheisse, merde, Messerschmitt!! Dobro vam jutro, krugovi u žitu, pomislio je nakon psovke izazvane ranim buđenjem jednog uobičajeno zacrnjenog dana. Spine. Zvuči tako savitljivo, ne kao kičma. Optužen za beskičmenost, mogao je spoznati da je dosegao maksimalni elasticitet. U krugu poznanika neslužbeno se šuškalo o tome koliko J. može podnijeti, a netko je dobacio i jednu o duhu u ofsajdu. J. se nije sekirao više no inače. Duh u ofsajdu ili igranje graničara s vlastitom gravitacijom, tako je nebitno. Ako nedostaje točka uzemljenja svih velikih energija i izgaraš u sebi danima, imena, krugovi u žitu i iskidane skice snova o mirovanju u sreći nebitni su, kao i tuđi komentari o beskičmenosti. Jer pogledaš van i sjetiš se kako si imao, ne tako davno, ruku u svojoj i cvjetnu toaletnu vodicu razastrtu prstima mjesto mirisa cigarete. Ovisnost mijenja oblike, ne i nazivnik, potrebe koje te vode u sva sranja ovog svijeta ostaju u životu dok god ne nađeš, ne nađemo dapače, formulu po kojoj poništavamo dio sebe i hrabro se odmičemo od ranijeg sebe. Da bismo preživjeli, kako nam Danas i nalaže. Da bi pronašli nešto. Da više nikad ne bi čuo od osobe koja mu znači sve na svijetu frazu iole nalik Nađi si svog sveca, kojom ga je jutra nalik ovome ispratila iz svog života i zgazila posljednji pepeo nečega što je zvala potjernicom snova u koje se ona ne uklapa. Komplicirano je to sve. Jutro jede živorođene snove ovim sivilom. Ako se malo ubijem, imat ću veće šanse za preživljavanje. * * * U moru imena i naziva svega najgore je znati plivati. Potrebno se, zaista, preventivno utopiti. Ono što oni nazivaju stresom ja zovem činjenicom, ono što je njima sreća meni je bespredmetni egotrip, a ono što bih ja nazvao srećom njima je manjak volje za životom. Prokleto mu bilo, moramo imenovati. Kao da je utapanje manje junačko od ovoga što svi radimo, plutanja. No dok meso pluta u vodi na vatri, to je juha i to je u redu. Kao da sam išta više od mesa u nečemu što je splačina koji neki nijemi kuhar preko kurca miješa da bi ju servirao ikome. Opet, juha je okej i meso koje pluta je sasvim u redu, ali bih se trebao boriti za svoje, a u osnovi tuđe, nametnute snove? Ista je juha, rekao bih, samo kada bi itko mislio da to što govorim služi tome da se čuje. Recimo, keltski pleter pričinjao se nakon samo nekoliko sati crtalačke vježbe nevjerojatno jednostavnim. Oblici koji su glatko proizlazili iz samo jedne crte bili su čarobni u svojoj složenosti: četverostruki splet koji je stoljećima uokvirivao kameni cvat žudnje za spomenom i besmrtnošću. Jedna svijeća, ne treba više. Nađimo grob. Ona možda zna da mislim na nju, što drugi misle da znaju, ne zanima me. Voljela bi znati da sam krenuo dalje. Nadam se da ne gleda, ili barem ne vidi. Ne znam. Ne mogu. Neću, pomalo. Dugo sam gledao te samotne sisvetske večeri u uglačanu plohu tamnog mramora, s pleterom koji je uokvirivao ime i par brojeva. Život. Ime i par brojeva. More imena i kaos brojeva i onda sve završi s kamenjem. Uzorkom koji sam želio sam uklesati, ali bio sam preduhitren. Nekako se otada nisam pomakao iz omčastih spletova linija. Prebolijevanje nije trening nego odluka. A odluke se donosi, nego prihvaća, pa kad je ne doneseš, kako je prihvatiti, posvojiti, pounutarnjiti? Frazirano smeće - nema dobrog načina da kažem da za ovaj život nisam spreman, niti me zanima kako usavršiti vještinu opstanka. * * * Dobro znam da ovdje nedostaje tkivo zbivanja koje bi opravdalo sve ovo što sam govorio gore. Pripovjedaču, de pomozi. (Neću.) Ako opet moram sam... da, dobro, dobro, u redu! Riječ je naravno o nečemu što se moglo nazvati vezom i što je svoj smisao imalo u vremenu i prostoru nedalekima od mene, ali dok je prostor ostao, a vrijeme nestalo, ako ga je i bilo, ta veza je izbrisana s lica zemlje, a ja sam upućen u potragu za nekim oltarom na kojemu nacerena svetica pogledom u nebo očito poručuje da ima nečega, nevidljivog, tamo gore, samo treba pričekati tu spasonosnu kišu ili sunce, što se već kome mili, ostati tu gdje jesam i znati da će sve ispasti o.k. Hoće li? Što ispada, uopće? Ako ispada, iz čega ispada? Uostalom, ja nisam ispao na ovaj svijet, sve je počelo carskim rezom i tako su mi zeznuli prvo iskustvo upadanja u sranje, slučajno najveće od svih. Taj drčni carski možda je mogao imati veze sa mnom, ali što više kopnim, sve je postojaniji osjećaj da sam prosjak, unatoč cijelom svom "nutarnjem bogatstvu", frazi kojom su me toliko puta tetošili. Ipak, još se uvijek mogu pogledati u ogledalo. Neki od mudrih savjetodavaca i nalogodavaca odavno ne mogu. Ljudi su apsolutno najzabavniji za promatranje kad se bore ni za što. Gledati ih kako proračunavaju, nadaju se, sanjaju, bježe u zaklon opazivši sjenku moćnog papirnatog tigra a tek malo kasnije, lomeći valove svojom odlučnošću, Mojsije u malom svatko od nas.. Kada odbijaju kraj makar su ih događaji nadišli, vrijeme je nastavilo protjecati, no ništa se ne može mjeriti sa sigurnošću male čahure zatrovanih snova. Zastao sam namjerno, ne krećem se dalje jednako namjerno i svjesno. Pa što ako sam gubitnik ili luzer za neke od promatrača? Opijati uma i srca najdjelotvornija su droga, i što više moždanog napora uložimo u raskrinkavanje sebe, rastu samo izgledi da počnemo bježati od ikakvih ogledala. Tko još želi hraniti se porazom? E, ali hranjenje porazom znači da nisam gladan. Iako bih radije neku jestiviju tvar, zaista. No juha u kojoj jesam nije namijenjena meni. Kuharu prenesite moje pozdrave i duboki naklon: mogao je odabrati neko ukusnije meso. Navikao sam se na vatru. Ne mora biti nježniji s kuhačom. Uostalom, ja sam ateist. A ako boga i ima i želi me pojesti, recite mu da nije gurman, ne onoliki koliki misli da jest. To što je kanibal usput.. s time neka se sam zamara. I tako je jedno jutro, nebitnog dana i mjeseca, Jasenko B. proglasio zadnjim u svom životu. Na sprovodu je viđeno nekoliko vijenaca, mnogo razlivenog pudera i maskare te lica kojima ništa nije bilo jasno. Posjetiteljima je najmanje od svega bilo jasno zašto je na nadgrobnoj ploči keltski pleter koji uokviruje ukrštene žlice. Nitko nije obratio preveliku pažnju na ogledalo postavljeno mjesto slike pokojnika, misleći da je riječ o privremenom rješenju i poluobavljenom klesarskom poslu. Negdje u čekaonici novog karmičkog kruga, Jasenko B. se možda i nasmijao. |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
