Mirno ležeći, pogledala je kroz prozor na osunčane balkone susjedne zgrade. Tlakomjer joj danas nije bio sklon: 99/66, puls 106. Očito, njezino srce divlja. No proljeće se razlijevalo sunčevim zlatom sve duljim putovima vremena, a nadolazeći najduži dan u godini mjerkao ju je s kalendara.Budući da krug nema početka, tko ga može iscrpiti? Staklene površine prozora, prečaci u nečija tuđa utočišta, mirnim su odrazom neba davali njezinom vidiku pastelne tonove. Što je četvrtasto, miruje, što je okruglo, kreće se, učio ju je drevni kineski mudrac. Ponovno vrtoglavo usredotočena na misao kako da izgura današnji dan, znala je - mora krug pretvoriti u kvadrat. Nekim još nespoznatljivim okvirom mora uramiti neuravnoteženu semantiku dnevnih zbivanja kako bi što manje strukturalnih cijepova moglo omogućiti pad krhke strukture. Željela je čuti odgovor, no nekoliko dana ranije doktor joj je propisao kapi za uši. Čini se da je jedina u trenutnoj galaksiji uspjela štapićem za uho razdrijeti slušni kanal, pa je umjesto tihog šapta odgovora nemoćno zujanje pratilo njezine misli. And from lust to dust In your sweetest torment I'm lost.. Zatvorivši oči, sjetila se srcobolnih jurnjava gradskim ulicama nekoliko godina ranije. Duljenje dana tada je djelovalo još pogubnije po njezinu psihu. Bila je sparena s krivim sanjarem koji joj je podrezao krila u trenu kad je samo njih imala, kako bi njegova bujna i osjećajna nutrina mogla biti vraćena u posjed žene koju je volio; završila je sama, u bezimenom kovitlacu senzoričkih manipulacija. Dobro se sjećala, uz duboki udah, kako je nebo zastrto oblacima propustilo svoj vodeni teret na užurbano gradsko ožilje, a tramvaju su vozili Savskom bučnije no ikada. Jedino oruđe bijega i spasa s mjesta njihovog bolnog prekida bio je obični bicikl. Sjela je na njega, svjesna da je nakon prvog zbiljskog okusa muške blizine ostala sama... uz naklon svojoj padajućoj težnji za životom stavila je slušalice u uši i jurnula. Slalomareći ulicama na pouzdanom pratiocu, duboko se nadala da će joj se nešto višetonsko prepriječiti na putu i baciti je u bilo koju Valhallu: bezimeni su bogovi nijemo gledali njezinu otežalu navigaciju i noćnom morom obremenjeno zemaljsko postojanje koje je, čuda li, mislilo da se dvokotačnim prijevozom mogu dotaknuti eterične sfere zaživotnog. Toga trena bila je uvjerena u to. Plemenite vatre svečanih svijeća samilosti gorjele su u nekom drugom kraljevstvu prostor-vremena, u ovom je samo trpki okus sadašnjeg rekvijema za snove zaluđivao ritam njezina srca. I can show you how you could do the same: "Hrabro, Katarina, udahni." I can tell you I'm the shadow on the sun.. Bezizgledno beznadno kruženje moglo bi zaspati zajedno s njezinim duhom, pa će sva uzaludna kuckanja po tvrđavi života zamrijeti, a poruke nepoznatog koda ostati zabilježene van nje. Heroji za jedan dan, to nije ono čemu ju je Sun Tzu učio. Ipak, i njega su vlastite riječi nadživjele. Pismenima zašarane stranice bit će jednog dana ponuđene nekom nadobudnom strancu za predjelo njegovog dana, čemu bilježiti sve? "Karmički oceani tvojih očiju prizivaju me. Vidim, učiš me, nije potrebno ljeto da se u njima topim i hladim od nesnosne sparine koja udara na grad. U osjetu glasa kojim mi daruješ rastopljene komadiće okrhnutog životnog ogledala nalazila sam raznolike osjete. Strpljivo sam ih njegovala... procvali su čežnjom za tobom." Osmijehom neodraženim glatkim staklenim površinama utisnula je jastuku poljubac za laku noć. Usred bijelog dana, jedna je snovita utvara zatvorila vrata percepciji i mirnom rukom, lijetajući snovima, nadišla zadimljeni okus svakodnevice. A što je bilo s biciklom? |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
