Umirući to čine šutke. Grad podno mene je sjajni palucavi zmijski jezik, noć je okrunjena zvjezdanim naušnicama. Na jednoj se smjestio mjesec. U zatišju se čuju cvrčci, iako je sumrak odavno otet umornim uočima.Zamirem u tajni neotključanoj proteklim satima. Konzerviranu nadu izgubio sam stranputićareći. Samoća je jednako bezokusna kao i onomad, kad sam noseći miris zvijezda, bio položen pred njezinim nogama. Ukorijenio sam se u njezinom pogledu, izolirao svoje nestabine elektrone i dopustio da se valencija naših duša deklinira s vremenom. Počevši imenovanjem, pripadnošću, smjerom.. sačekao sam u plavičastom odsjaju dima htijući ugledati cilj. Zazivao sam ga, tražio tajno spremište sreće i instrument kojim bih ga zadržao. Uz mene, opuštena i mirna, nerijetko je gledala daleko u daljinu, u zelene obronke tuđe zemlje. Je li već tada njezin san bio kiša tuđincu? Bez riječi, zatamnjem silinom osjećaja koja me ugodno gušila, nisam se pitao smije li biti mojim snom. Pojmio sam je stvarnom. A onda je nestala. Zazujalo je snažno oko mene nebeskom eksplozijom proljeća. Nisam opažao razliku, tek posljedice trešnje koja je zahvatila moja duh. Magnitudu kojom sam uzdrman još ne mogu objasniti. Rekoh već, vrijeme je fluid koji me ne smiruje niti ga osjećam. Pijući srebro iz srpastog mjesečevog kaleža uživam u svom malom vrtu zasađenom upitnicima. Miriši na nju, još miriši na nju. Noć razara. Prostorna razdvojenost nebitno pomaže zaboravu koji još nisam spoznao. Čekajući novu računicu snova i jutarnju kaznu umornim očima, bdijem. Navučen na akronim sreće sakriven u njezinom imenu.. trkom gladnog siromaha mislima opipavam njezin lik. U mislima, gdje udomih čežnju, stan je beskonačnog mira. U galeriji krhotina srca, njezino je počasno mjesto. Tamna su krila ponad mene, šapatom me učeći novu gramatiku života. Prividno umirući, shvaćam da ću još živjeti, makar su najljepše riječi pokopane na skrovitim sprudovima otetog sna. |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
