Collateral Damage
04.12.2007., utorak
The Forgotten Tales: part I
|
Evo jedan nakon duuugo vremena. I to čak nije moj. Ne sasvim bar. Pola samo. Freya mi je pomogla, tako da je ovo i njena priča. Cijenim njen rad koji eto nažalost ne objavljuje. Zato vam ovim putem donosim dašak njena stvaralaštva. Vjerojatno se primjeti, ali svejedno ću vam obojati pojedine dijelove. Sie Ich Kraj. Bio je to kraj. Vidjela ga je na licima vojnika koji su ulazili kroz gradske dveri. Posebno na licima ranjenih, a bilo ih je mnogo. Parada poraza pomisli Caline stojeći uz prozor desne portalne kule. Nekoliko stotina preživjelih od nekoliko tisuća koje su otac i braća poveli na jug iz glavnog grada koji je do sad zasigurno bio uništen. Plakala je zadnjih nekoliko dana. Gorko je plakala. Najprije je primila vijesti o pogibiji starijeg brata, a zatim je glasnik javio kako je i njen najstariji brat podlegao ranama. Sada s kolonom koja ulazi u grad stiže i tijelo njena oca. Krenula je polako prema vratima prostorije. Ispred je čekao njen vitez čuvar i nadasve drag prijatelj koji joj je u ovim danima bio utjeha, oslonac, rame za plakanje i jedina osoba u gradu kojoj je mogla povjeriti svoja razmišljanja, strahove i bojazni. I nade. Ako je uopće još preostalo nade u njezinom srcu. Sišli su skupa u dvorište, a zatim zastali kraj vrata među ostalim vilenjacima koji su došli dočekati preživjele. Jedan od vitezova koje je poznavala pojavio se na vratima te se primijetivši je izdvojio iz kolone i kleknuo pred nju. «Gospo Caline, vaš otac… jako mi je žao.» reče pognuvši glavu. «Hvala vam val Dainvar, pođite sad i odmorite se.», odvrati mu ona. Vitez ustade, nakloni se i pozdravi te se udalji. Tek što je otišao kroz vratnice uđoše osmorica vilenjaka u svečanim pogrebnim haljama noseći kraljevski lijes. Mislila je da će ponovno zaplakati kad dođe ovaj trenutak, ali ništa. Samo gorka, bolna praznina. Gledala je za njima sve dok nisu prošli kroz druge vratnice na unutarnjem zidu, a zatim se progurala van i krenula niz blagi obronak prema šumi. Val Adir krene za njom, ali ona ga odvrati kazavši mu: «Adire, ostani. Trebam malo samoće. Ne brini, biti ću na obredu večeras.» Vitez ostane stajati neko vrijeme, a zatim krene prema šumi drugim putem. Navečer, dok se okrugli krvavocrveni Mjesec uzdizao nad obzorom, mnoštvo se stade okupljati na platou gdje će otpočeti i odvijati se dio obreda, prije nego kraljevo tijelo odnesu tamo odakle će ga na posljednje putovanje smjeti ispratiti samo najiskreniji prijatelji, najodaniji zapovjednici i njegova obitelj……. od koje preostade samo još Caline. Pitala se je li njezin otac saznao za pogibiju svoga starijeg sina prije nego ga je smrt i samoga sustigla. Pitala se nije li ju dočekao kao izlaz, kao spas od boli i tuge koju njegovo srce ne bi moglo izdržati. Pitala se puno toga te večeri, dok je Mjesec, sada već srebrn i blistavo sjajan na tamnom nebu, obasjavao zabrinuta i ozbiljna lica okupljenih na posljednjem ispraćaju ne samo kralja sviju njih, već i njezina …..... samo njezina oca. Prvi dio obreda obavljen je u gotovo potpunoj tišini, bez plača i glasnog žalovanja. Kroz srebrnastu tamu, ublaženu jedino plamenovima malobrojnih baklji, povremeno bi se razlijegao samo jasni glas svećenika koji je drevnim zazivima, napjevima i molitvama pripremao kraljev duh za put kojim još nitko od prisutnih nije pošao, osiguravajući mu istovremeno zaštitu i naklonost bića koja će ga na tom putu voditi i pratiti. Nakon što je i posljednji ton svećenikove pjesme zamro negdje nad crnim šumama, mnoštvo se u tišini stade razilaziti, a Caline, val Adir i nekolicina ostalih krenuše za svećenikom i kraljevim tijelom umotanim u snježno bijeli pokrov, što su ga na nosiljci nosila četvorica vojnika. Mala povorka spustila se niz brojne stepenice dvorca, izišla kroz glavna vrata i uputila se prema šumi. Već treći puta hodala je tom stazom. Ne, četvrti puta zapravo, sjetila se Caline. Misli joj odlutaše u tu sada daleku noć kad je kratkim dječjim koracima i očiju zamagljenih suzama posrtala istom tom mračnom šumom, čvrsto stiščući bratovu ruku. Tada je u bijeli pokrov bilo umotano majčino tijelo. Sjećala se samo tog, kako joj je onda izgledalo beskonačnog hodanja i zatim plamena……blistavog, vrelog plamena iz kojega je duh njezine majke konačno potpuno oslobođen tijela otputovao onamo kamo su svi oni odlazili nakon smrti. Sada su tamo i njezina braća, a uskoro će im se pridružiti i otac. Mrak je u šumi bio gušći i crnji nego na zidinama dvorca, a jedini zvukovi bili su njihovi koraci i povremeno tiho svećenikovo zapijevanje. U nosnicama je osjećala miris lišća pomiješanog s teškim, vlažnim mirisom zemlje i mahovine. I još nešto. Nešto što nije pripadalo mirisima šume……. Dim. Zadah rata koji se približavao. Drugi dio obreda završio je brzo i kraljevo tijelo nestalo je u uskovitlanim sjajnim plamenovima. Trebalo se vratiti u dvorac. Val Adir priđe i položi joj ruku na rame. «Vrijeme je, gospo», reče. «Pođite vi. Stići ću vas», odvrati Caline. Kad više nije mogla čuti njihove korake, drhtaj joj potrese čitavo tijelo i glasni, dugo suzdržavani jecaj otme joj se iz grudi. Spusti se na koljena i ostade tako, zagledana u još tinjajući žar u kojemu je izgorio i zauvijek iščezao sav njen dotadašnji život. «Da. Sad sam ja kraljica svome narodu», pomisli Caline gorko «i moram ga pripremiti za ono što ga očekuje. Što nas sve očekuje». Ustade i otre već gotovo osušene suze. «Nema vremena za tugovanje», reče samoj sebi i hitrim korakom krene prema dvorcu kroz šumu u kojoj je noć već jedva primjetno počinjala blijediti. |
- 12:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (1) Lipanj 2007 (1) Svibanj 2007 (2) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
priče i nebuloze... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||