utorak, 25.07.2006.
Kako pisati o ljubavi 4#
I šta se dogodilo – jednom dok sam bila u kompjuterskoj sali sa frendicom, crnokosi čuperak je provirio u prostoriju i dva zelena oka su žurno pretraživala sva mjesta. Pogled mu se zaustavio na meni. Odmah sam ga primjetila. Pocrvenila. Usne su mu se razvukle u široki osmijeh i samo je lagano kimnuo glavom da izađem van. Noge su mi u tom trenu otkazale i nisam se mogla ni pomaknuti. Primila sam se za stol da lakše ustanem i lagano uputila u hodnik. On se samo smijuckao i rekao mi: „Dođi u moju sobu, trebam te nešto.“ i nestao brzinom svjetlosti.
Ostala sam sama u polumraku hodnika, zbunjena, osupnuta. Mislila sam si – ma šta me sad zeza... Uputila sam se do kraja hodnika i kao hipnotizirana krenula prema njegovim vratima – srećom bila su prva na lijevo – nisam imala snage previše hodati koliko su mi koljena klecala. Lagano sam pokucala na vrata. „Uđi“ – rekao je. Otvorila sam vrata, zakoračila unutra, a on – sjedio je za radnim stolom – jednim od tri koja su bila u sobi – a njegovi cimeri su bili ležerno zavaljeni u svojim krevetima... Ja u muškoj sobi, tri frajera me promatraju od glave do pete – a ja bi najradije pobjegla kao onaj rozi lav u crtiću šta je stalno vikao – kidam nalijevo...... On se nervozno nasmijao i zavukao ruke pod stol – ja sam uzvratila još nervoznijim osmijehom i čekala što se treba dogoditi. Kad odjednom on izvuče ruke – ali nisu bile prazne – u njima se nalazila veeeeelika milka sa keksima! Ostala sam otvorenih ustiju – a njemu je uzdah olakšanja prešao preko usana. Bilo mu je drago da je iznenađenje uspjelo. Sad se opustio i pružio mi milku – „Ovo je za tebe – jer si mi pokrpala majicu“. Primila sam tu čokoladu, koja je usput budi rečeno, posljednje što sam očekivala, i samo sam promrmljala hvala... Cimeri su se počeli smijati dok su nas promatrali kako zbunjeni, izolirani u nekom čudnom svijetu u kojem smo taj tren postojali samo on, ja i čokolada, pokušavamo komunicirati. Lagano sam se, natraške, približavala vratima i još mu jednom zahvalila. Sad je već bio potpuno opušten...
Izašla sam iz sobe i trkom se uputila do prijateljice u kompjutersku – vrišteći sam joj pokazivala čokoladu – kao da mi je poklonio dijamante.... Ona se samo smijuckala i rekla – vidim da je romansa na pomolu... Nisam ništa htjela odgovoriti, samo sam buljila u čokoladu. Naknadno sam doznala od njega, da su ga isti tren kad sam izašla cimeri počeli zezati i prati – „Vidi ti njih – on tako visok, ona tako malena – baš bi bili fora par!!!“ A on se jadničak branio – pa nije to ono što vi mislite – samo sam joj htio zahvaliti... No osmijeh mu nije silazio sa lica...
Par dana nakon toga pokušavala sam ga nagovoriti da idemo na kavu. Jednom, drugi puta, treći puta - .... – nije imalo učinka. Imala sam dojam da ga je bilo strah. Mene – male?!?! Ma daaaj... Sve dok jedan dan on mene nije zaustavio na hodniku – i rekao – pa jel mi idemo na tu kavu ili ne? Još se dobro sjećam njegove zelene široke jakne koju je lagano zakopčavao, pogleda koji nešto očekivao od mene... Došlo mi je u jednom trenu da mu kažem da ne želim – pa nije htio ići toliko puta – i koja mu je to sad fora... Duboko sam uzdahnula – već sam pripremila govor – i sljedeće je izašlo iz mojih malih usta:..............
- 12:05 -
