La Coco Mademoiselle

srijeda, 28.06.2006.

Vještice

Progoni vještica počinju u 15 stoljeću, a u 17. i 18. su najveći. Osuđeno je i spaljeno 500 000 vještica. Tada je bila afirmacija kršćanstva i sve nekršćansko bilo je progonjeno. U Srednjoj Europi, lov počinje objavljivanjem knjige vještičji grijeha 1477. u Kolnu kada je i dozvoljen lov na vještice. 1747 Marija Terezija zabranjuje lov bez njezinog dopuštenja. Željela je spriječiti osobne osvete preko tih procesa a nakon tih procesa više nama službenih procesa protiv vještica. Ona je vjerovala u čarobnjaštvo i vještice! Katolička crkva je prvotno zastupala stav da vještice koje lete, ne postoje. Oko 1000. g. bilo je zabranjeno vjerovati da se let dogodio. Službeni stav crkve bio je da je vještičji let iluzija, vražje djelo. Poslije 1480 zabranjeno vjerovati da je to moguće. Kasnije su zauzeli stav da su svi oni koji su vidjeli vještičji let, vražji štićenici. Njihova iznuđivanja opisana su u sljedećoj rečenici: «Vidio sam rastrgane udovice, očne jabučice iskopane iz očne šupljine, stopala otkinuta od noge, mišići istrgani iz zglobova, izvađene kosti, dubinske vene otečene a površinske potonule u dubini. Vidio sam kako je žrtva podizana i spuštana da padne sa glavom nadolje. Vidio sam kako ih egzekutor bičuje, udara palicama, steže kliještama, opterećuje utezima, bode iglama, zateže užad, baca sumpor, zalijeva naftom i prži na baklji…»

Njihovi zločini bili su:
-savez sa Sotonom
-let na metli u daleke krajeve
-nezakonita okupljanja na Sabat
-obožavanje i ljubav prema Sotoni
-seksualni odnosi s inkubima (muški vragovi s ledenim penisom) i sukubima (ženski vragovi).
a na to se nadovezuju i ovozemaljske tužbe:
-ubijena susjedova krava
-zazivanje nevremena
-krađa i jedenje novorođenčadi.

Nije važno dali su bile izmišljene ili stvarne, dobre ili loše, inspiracija ili uništenje. Imale nadnaravne moći, a možda nisu postojale! Možda su bile samo dio prošlosti? Makar fizički izgledale kao prikaz utjelovljenja zla, ružnoće, sa šiljastim šeširima, velikim nosovima i karakterističnim madežom. Kuhajući napitke u velikim loncima, koristeći se prašnjavim knjigama sa raznim receptima. Leteći na metlama kojima obilaze okolinu… Za razliku od ostalih mitoloških bića, vještice su po raznim vjerovanjima bile obične žene koje su posjedovale posebne moći. suvremeno istraživanje vještica, prikazuju se jednostavnom formulom! (Vještičarenje= kontrola rađanja, odnosno progon vještica= istrebljenje babica) One su zapravo bile svećenice ili liječnice, koje su se razumjele u djelotvorno djelovanje prirode, u čudnovato bilje i ljekovite trave. Vjerovanje u vještice seže u vrijeme matrijarhata kada se vještice nazivalo ženama. U antici je postojala božica Hekata (vladarica podzemnog svijeta, boginja Mjeseca, poroda i mladeži). Imala je tri glave a kasnije uz sva svoja zaduženja dobila je i zaštitu nad čarobnjacima. U Rimu se stopila sa Dijanom a tu su čaranja bila normalna stvar. Žene su osobito štovale taj kult, jer logično- bila je zaštitnica poroda! Sveti Augustin vrši podjelu na dobra i loša čaranja. Sankcionira sve takve aktivnosti iako je smatrao da su dobra čaranja korisna, ali ipak kao poganski običaj nepoželjna! Dolaskom kršćanstva, vještice kao noćna bića stopila su se sa strahom od drugih noćnih bića koja su uglavnom demoni. One su suprotnost eskaliranog Sotonističkog Bratstva. Kada bi ih htjeli prikazati općom simbolikom, prikazali bi ih kao 999, nasuprot opće simbolike Bratstva koje se prikazuje kao 666. Jednostavna inverzija za koju mnogi i premnogi traže ključeve pošto shvaćaju inverziju, ali nemaju rješenja.

U legendama i predajama pojavljuju se dva tipa vještica:
-Vještice u bajkama su mogle čarati, transformirati se u razne životinje (najčešće demonski likovi iz donjeg svijeta). Bile su stare i ružne, nagrađene ili kažnjene, iako su redovito doživljavale kraj prepun najgorih muka!
-Vještice u predajama dijele se na dobrice (vračare) i loše vještice. Dobre se nazivaju još i vilenice, izabrane su od vila koje su ih naučile čarolijama. Noćima lete u obližnja brda na vještičja sijela, bogate gozbe ili orgije. Da bi se postalo vješticom, treba proći mnogo inicijala (na sijelo mora donijeti muževo srca, srce krave ili vola…) a najčešće bi svekrva uvela snahu u vještičji krug. Tu je uvijek prisutan i vrag (kojemu daju tijelo i dušu za moć), gdje sklapaju ugovor i orgijaju.

Zanimljivosti! E, mogle su se transformirati u svaku životinju osim goluba i janjeta (kršćanski simboli) Vještica je mogla ostaviti tijelo u krevetu i lutati cijele noći. Morala se vratiti prije zore, a ako bi netko dirnu njezino tijelo dok bi ona lutala, više se nije mogla vratiti u svoje tijelo!
Kao zaštita od vještica služe svi kršćanski simboli, te crtanje kruga (jedan od najmoćnijih magijskih simbola), bršljanovo drvo i list koprive!
Žene koje su bile osuđivane kao vještice, bile su buntovne i gnjevne žene, ogorčene na srednjovjekovnu sliku žene kao plačljive, pokorne i bezglasne kršćanske mule. Vještice su predstavljale ozbiljan otpor i kontrakulturu bakterija u čistom zraku koji je puštao crkveni kanon, a pored dogme: nema individua, ima samo slijepo kršćansko stado koje treba šutjeti pred pastirom. Vještice su bile crne ovce koje nisu šutjele, nego vrištale, i preko magijskih obreda pokazivale da rad ovisi jedino o samom čovjeku, a ne o Bogu, crkvi ili državi. Ovo je bitno, jer je to jedna od stvari koje su zataškane i zapečaćene po volji pastira, dok su mirne ovčice, umjesto da preispituju stvarnost, slušale kako im je pastir prikazuje, estetski preoblikovanu. Najbolji način da se shvati ludilo oko vještica je da se, umjesto nebeskih namjera, ispitaju ovozemaljske posljedice.

- 10:38| 27 Komentara | Print | # | ^

subota, 24.06.2006.

Sada da vas malo izvijestim o svom životu, naime, ima toliko toga. Sigurno neću o svemu pisati jer neće vam se dati čitati. Glavna vijest je da sam kupila periku! Da, narančastu periku, i ono…totalno sam van sebe! Kao prvo da se na zabrinete da je nosim zato jer moram, ne, nije! Nemam nikakvu bolest, rak ništa! Hvala ti Bože! Jednostavno, sve je počelo prije pola godine, nisam si mogla iz glave izbaciti tu narančastu boju. K svemu tome još dodajte da se ne želim farbati i uništavati svoju savršenu kosu (ja je takvom smatram) a narančasto me tako privlačilo, jer inače sve djevojke s svijetlom puti, pjegice, narančasta kosa… meni je to kao neki ideal ljepote, jer takvi je ljudi jako malo. Također volim kada je svijetla put i crna kosa kao ugljen, to mi je fenomenalno. Jednostavno, nije mi ostalo ništa drugo već da počnem skupljati novac za periku. Ali tu sam dobro prošla, jer sam od svojih tražila da mi za rođendan kupe periku. Kao svaki normalan čovjek, prvo što su pomislili je to da se zezam, ili još bolje da će me proći… Naravno, ništa od toga se nije nalazilo u mojoj glavi. Uglavnom, kupila sam si periku, iako ne baš identičnu boju kakvu sa željela, za nekoliko je nijansi tamnija…
Jučer sam je napokon prvi put stavila na glavu i otišla u grad, kao je bila tekma, pa sam s prijateljicama išla gledati u birtiju. Što da vam kažem, kao prvo, mjesto gdje ja živim je ono… svi se znaju, tračevi se brzo šire, najmanja promjena se vidi… Znate kako to ide?E ja idem kroz svoju ulicu, čovječe nitko me ne registrira, ludnica, ja luda punim! I sada moj miljenik ( jedino dijete koje ja volim, a inače ne volim dicu) iako je sada završio peti razred, priča on s mojom sestrom, i prođe ispred nas s biciklom kad, napravi škripu i okrenu se i pita dali sam ja to? Njemu ništa nije jasno… A tek u gradu, mislim sve prijateljice koje sam srela su doslovno oduševljene i ono «Kako ti super stoji, što se ne obojiš i pustiš kosu…» Milijun pitanja i sve to da bi svakoj morala odgovarati «Nemojte tako, ta ionako sam narcisoidna, sada ću biti još gora, a moja kosa je takva kakvom je ja smatram i za svaku promjenu koju ja želim postoji bolje rješenje, kao i za ovu!» Uglavnom s kim god pričam, skuži me za 2-3 min., to je onaj sklop u glavi i eto! U Zagrebu mi je bilo odlično, iako prevruće, nisam ni psa mogla šetati… Ali upoznala sam jednog čudo lika i to mi je ono… Kužite? smijeh tako da, kada bi vrućina udarila u glavu, imala sam o čemu misliti… Da ne zaboravim, ljudi, stavila sam Pabla na stranicu od svog grada. www.sirokibrig.com Inače stranicu radi rođak mi i susjed, pa sam ga preko veze stavila na net. Hehe! Naći će te ga na početnoj stranici. Tekst sam ja također ja pisala (da se pohvalim), pogledajte u svakom slučaju!! Pozdrav svima!

- 21:19| 14 Komentara | Print | # | ^

srijeda, 21.06.2006.

Uspjela sam staviti slike jednu do druge... Tako je jednostavno, ali, ali...
Hvala ti twiggyramirez!!
Ekipa, za one koji znaju i ne znaju ovo je Ville, i par po meni dobri fotki, pa sam ih stavila, a i manjeg su formata tako da će se valjda brže otvarati! Pozdrav svima!!

P.S.- Lonly i Gotic Girl, nadam se da će te opet nastaviti pisati blogove!
Vidim vaše stranice više ne postoje

- 20:43| 20 Komentara | Print | # | ^

utorak, 13.06.2006.

Fotografski geniji

Za početak par uvodni riječi o tome kako je sve počelo i zašto pišem o par fotografa te njihovim radovima… Alexandra Shulman, glavna urednica engleskog Vogua, otključala je ormare s milijun i pol fotografija spremljenih za potrebe modnog magazina u razdoblju od 1920. do danas. Iako ih većina nikada nije objavljena, niti ih je vidio itko osim fotografa i urednika, to ne znači da su na njima bezvezne manekenke i koje su slikali loši fotografi. Ne, na tim fotografijama su Kate Moss i Jean Shrimpton, Vivian Leigh, Marlene Dietrich, Claudia Schiffer, a fotografirali su ih Cecil Beaton, David Baily, Juergen, Nick Knight, Horst i Mario Testino.

I nesavršenstvo magazina Vogue je savršeno. Umjetnički direktor Voguea Robin Derrick i novinar specijaliziran za fotografiju Robin Muir prošli su kroz cijelu arhivu i izabrali dvije stotine fotografije, koje su bile izložene nedavno u londonskom Muzeju dizajna. Robin Derrick objašnjava da te fotografije nisu objavljene uglavnom stoga je su ih fotografi smatrali odviše avangardnim i bojali su se da će šokirati čitateljice. No, razlozi neobjavljivanja katkad su bili posve prozaični: urednica bi se, primjerice ljutila na fotografa, ili bi redakcija zaključila da je stilistica do kraja promašila temu. Ili pak, na stranicama magazina jednostavno nije bilo mjesta. Robin priznaje da odabrati dvije stotine fotografija za izložbu nije bilo nimalo lako, a glavni kriterij bio je da radovi podjednako svjedoče o povijesti fotografije i povijesti društva. Konačan izbor je majstorski i nudi četiri vrlo promišljeno izabrane scene: salon, arhiv, moderno i priče.Izložba se ne ograničava samo na fotografije, tu se mogu naći i brojni predmeti, uniforme, pisaći stroj i kamera fotografkinje Lee Miller (koja je sa savezničkom vojskom ušla u Pariz 1945 i odmah poslala modnu reportažu u Vogue), do korespondencije između pojedinih fotografa i uredništva. David Bailey je šezdesetih snimao modne fotografije koje se nisu mijenjale samo kroz povijest već i kroz društvo. Izložba ''Unseen Vogue'' ne svjedoči o tome da svaka fotografija priča neku priču već i da skriva još neku bolju priču! Na izložbi se može pročitati i nekadašnji redakcijski komentar o iznimno talentiranom fotografu, koji je na žalost bio alkoholičar i tabletoman:
-''Rasplakao je modele, doveo urednice do očaja, a sebe do totalnog iscrpljenja''
Tu je pismo sa strogim komentarom upućeno Cecil Beatonu:
-''Nismo objavili nijednu od fotografije koje ste nedavno za nas radili jer one ni na koji način ne odražavaju temu koju smo zamislili!''
Urednica Audrey Withers tom prigodom još prekorava fotografa da je prebrzo obavio snimanje jer se žurio na ručak. Beaton joj nije ostao dužan:
-''Da, točno je da sam imao dogovoren ručak. Ali, s druge strane, vjerojatno posve nerazumno, većina nas objeduje sredinom dana.''
Iz današnje perspektive ni neke neobjavljene fotografije Helmuta Newtona ili Guya Bourdina ne djeluju šokantno. Naprotiv, svojim erotiziranim modnim fotografijama pokrenuo je cijelu školu.

Guy Bourdin, čest je bezimeni predmet...

Guy Bourdin, ...koje su predmet želje

Njegovi su učenici Mario Testino i Corinne day.

Mario Testino & Corrine Day
Tu se nalazi i nekoliko snimki jedne od najčuvenijih serija modnih fotografija magazina Vogue: fotografkinje Corrine Day, a model je -premršava djevojčica Kate Moss. Fotografija je nastala u samom početku njezine karijere, pozirala je u donjem rublju, u praznom stanu sa zidovima s oguljenom bojom. Vogue je sredinom devedesetih hrabro objavio te naturalističke fotografije koje su bile snažno napadnute. Ali, i taj se stil u međuvremenu afimirao i više nikog ne šokira. Ono što pažljivog gledatelja može šokirati jest hrabrost kojoj glasoviti magazin Vogue glada na sve to kada je u pitanju umjetnička fotografija.

Cecil Beaton,1936 Coco Chanel

- 14:09| 22 Komentara | Print | # | ^

subota, 03.06.2006.

Posvećeno onomu zbog kojeg sam počela pisati!

Razmišljam dvoumim se da li napisati priču o meni i njemu. Ne, nije ljubavna, a zašto? Jer on nije osoba, on je duša koja sada luta ili je možda postao neka osoba koja se krije u mojoj okolini i promatra me! Raste li znatiželja u vama? Želite li pročitati do kraja? Saznati nečije memoare i dijelove života, upoznati mene i njega? Pa, ako imate želju, počinjemo ovdje!
Maleni, nestašni, plašljivi duh skakao je s jednog kuta u drugi. Provlačio se ispod greda još nepreuređenog potkrovlja. Osjećala se vrućina, čestice prašine, zrake sunca koje su se probijale kroz krov. Skrivao se bojeći se pogleda , a o dodiru nisam mogla ni razmišljati! Da, bilo je to prije nekih sedam godina. Na svijet je došlo malo crno mače s velikim plašljivim očima kao dvije velike tegle! Ta dva mala oka koja su pretraživala i upoznavala okolinu. Uvijek sam osjećala neku bliskost, možda zbog prošlosti, potrebe za nečim stvarnim. Činjenica je da sam se uz njega osjećala kao mala vještica! Počela sam pisati dnevnik, ispočetka u malu bilježnicu u kojoj sam pokušavala iznijeti svoje osjećaje… zvao se Kiki! Mačak, crn kao ugljen s bijelom diskretnom crtom ispod vrata koja je djelovala kao ogrlica. Zločest kao mali vrag a krh kao anđeo!Jednostavno je nestao i više ga nikada nisam vidjela… Dugo bi trajalo da vam ispričam cijelu našu zajedničku priču… Nisam ga dodirnula niti vidjela, osjetila njegovu toplinu, dobila ogrebotinu od osmog mjeseca 2003! Vama je on samo jedna obična mačka, ali meni je bio sve što sam ikada željela, moj prijatelj, ljubav i dnevnik!

Kod bake i djeda imam mjesto gdje sama provodim sate, verandu koja gledala u seoski puteljak na drugom brdu. Taj seoski puteljak sada prekriva asfalt, više nema onu čistu i nevinu draž, pogled pun ljepote. Ali osjećaj sve te godine se ne mijenja, kao da je zaključan u kutijicu s lokotom. Dan kada sam prezrela cijeli svijet, mrzila ljude… Razlog je bio on! Ponekad pomislim da sve je bio san, jer ružne stvari…kako se njemu mogu dogoditi? Zvala sam ga imenom, nije se odazivao, okrenula sam se prema njivi i ugledala ga na brežuljku iznad njive. Nije se pomicao, nije reagirao. Krenula sam prema njemu a on se ponašao kao čovjek koji se stidi. Skrivao je pogled od mene. Nije mi bio jesno, dok nisam ugledala njegovo desno oko. Bilo je unakaženo, krv se skorila… Takvi trenutci se ne zaboravljaju, jer «intenzivne situacije znaju ujediniti dvije duše na način koja desetljeća druženja ne mogu.» Nisam htjela da stoji ondje, uzela sam ga i počela nositi prema garaži. U trenutku dok sam ga držala na rukama, molila se da mu bude dobro, da nije kasno, da preživi! Gledala sam ga suzdržavajući suze da ne poteku niz moje lice. Prolazili su dani, djed je nakon nekoliko dana moje upornosti krenuo k veterinaru. Dovezao ga je u gepeku, krenuo po mene i zatim smo stigli ispred veterinarske stanice. Kakva je radost tada u meni bila, osjećala sam nešto u sebi što nikada neću moći opisati. Znala sam da ćemo mu pomoći . Iako nisam bila prisutna dok su ga pregledavali, jer mi nisu dopustili da budem uz njega. Možda su vidjeli da mi previše znači i nisu htjeli da se brinem ili možda prepadnem? A moj mali Kiki je prije toga imao proljev, ah! Dok smo čekali ispred veterinarske stanice, olakšao si je stvar u korpi gdje je bio. Očistili su mu oko, estetski je naravno ljepše izgledalo. Primao je antibiotike i svaki dan smo mu morali čistiti ranu. Ali, nakon toga, nije bio isti. Trudio se koliko je god znao i umio. Dok sam ga gledala iz dana u dan, znala sam da više nikada neće biti isto.
Život mu nije bio lagan, brat se kao malen ugušio u vodi, jednog su dali u drugi kraj sela, a majku i sestru su ubili. I kada je sve počelo biti normalno, doveo je prijateljicu ili možda družicu da odgaja male mačiće kod nas! Nismo znali ništa, on je stalno stražario ispred garaže, ali čula sam kada bi došla da se nešto nalazi živo u garaži.... Napokon sam ih jednog dana našla, sakrio ih je u policu, ma mislim…što da vam kažem? Ali ta idila nije dugo trajala, tu mačku koju je doveo su također ubili, jer je nekom u selu ubila zeca… To vam je mog Kikija po svemu sudeći dokrajčilo!

Ljeto bez kapi kiše,
pade sada a njega.. nigdje!
Gdje je, s kim je?
Taj mali stvor, to
preslatko stvorenje…
Drvo na kojem rastu dunje
I igraju se kukci, mi smo ih
promatrali i za uši vukli…

Pitam se kako je on meni mogao dati na znanje da mu značim? Reći ću vam taj zadnji tjedan našeg druženja na ovom svijetu! Bilo je ljeto, noćila sam par dana na selu, što je kad mene uobičajeno. Svaki dan je dolazio, svaku večer bi ja i on sjedili ispred kuće, on bi predao u mom krilu, dodirujući me kandžama po nogama. Osjećala sam otkucaj njegovog malenog srca. To sada izgleda kao svakidašnjica, znam! Uzmite u obzir da danima nije dolazio kući, znalo bi se dogoditi, npr. vikendom kada dođem njega nema. Znao je da sam tu! Nakon tih par dana, sve što je ostalo su samo sjećanja na njega i nas. Dok ste ovo čitali, mogli ste vidjeti da se prema njemu odnosim kao prema čovjeku. Stvarnost je da se prema ljudima malo gore odnosim, navike! Moje mišljenje je da su životinje pametnije od nas, iako po svemu sudeći nisu. Ali imaju osjećaje i znaju to pokazati. Sada, žudim za vremenom kada snovi ne prestaju u zoru!«Skače u bistru vodu, polako opet izranja i uživa slobodu punim plućima.»

Gdje se skriva oni mali crni stvor,
mali nosić, oči koje nikog ne vide,
pamet koju nitko nema, male šape
koje nekog tuku, rep koji nešto mete,
vrat koji voli da ga se miluje?
Pokreti koji ostavljaju bez daha,
kulturno mače koje čeka,
i obožava odmarati.
Noktići koji su kao i zubići
uvijek blistavi.
Gdje su noge koje se vole penjati po drveću,
šetati po raznim mjestima,
noge koje brzo odustanu od
puta i vole kada ih se nose
u zraku na nekom ugodnom platnu!
Gdje je mačak koji ne želi nositi ogrlice,
pletene džemperčiće…gdje je?

«Vrijeme je činilo svoje, srce je željelo jedno, a um nešto sasvim drugo!»

- 23:21| 24 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>