Marketing
Posvećeno onomu zbog kojeg sam počela pisati!
Razmišljam dvoumim se da li napisati priču o meni i njemu. Ne, nije ljubavna, a zašto? Jer on nije osoba, on je duša koja sada luta ili je možda postao neka osoba koja se krije u mojoj okolini i promatra me! Raste li znatiželja u vama? Želite li pročitati do kraja? Saznati nečije memoare i dijelove života, upoznati mene i njega? Pa, ako imate želju, počinjemo ovdje!
Maleni, nestašni, plašljivi duh skakao je s jednog kuta u drugi. Provlačio se ispod greda još nepreuređenog potkrovlja. Osjećala se vrućina, čestice prašine, zrake sunca koje su se probijale kroz krov. Skrivao se bojeći se pogleda , a o dodiru nisam mogla ni razmišljati! Da, bilo je to prije nekih sedam godina. Na svijet je došlo malo crno mače s velikim plašljivim očima kao dvije velike tegle! Ta dva mala oka koja su pretraživala i upoznavala okolinu. Uvijek sam osjećala neku bliskost, možda zbog prošlosti, potrebe za nečim stvarnim. Činjenica je da sam se uz njega osjećala kao mala vještica! Počela sam pisati dnevnik, ispočetka u malu bilježnicu u kojoj sam pokušavala iznijeti svoje osjećaje… zvao se Kiki! Mačak, crn kao ugljen s bijelom diskretnom crtom ispod vrata koja je djelovala kao ogrlica. Zločest kao mali vrag a krh kao anđeo!Jednostavno je nestao i više ga nikada nisam vidjela… Dugo bi trajalo da vam ispričam cijelu našu zajedničku priču… Nisam ga dodirnula niti vidjela, osjetila njegovu toplinu, dobila ogrebotinu od osmog mjeseca 2003! Vama je on samo jedna obična mačka, ali meni je bio sve što sam ikada željela, moj prijatelj, ljubav i dnevnik!
Kod bake i djeda imam mjesto gdje sama provodim sate, verandu koja gledala u seoski puteljak na drugom brdu. Taj seoski puteljak sada prekriva asfalt, više nema onu čistu i nevinu draž, pogled pun ljepote. Ali osjećaj sve te godine se ne mijenja, kao da je zaključan u kutijicu s lokotom. Dan kada sam prezrela cijeli svijet, mrzila ljude… Razlog je bio on! Ponekad pomislim da sve je bio san, jer ružne stvari…kako se njemu mogu dogoditi? Zvala sam ga imenom, nije se odazivao, okrenula sam se prema njivi i ugledala ga na brežuljku iznad njive. Nije se pomicao, nije reagirao. Krenula sam prema njemu a on se ponašao kao čovjek koji se stidi. Skrivao je pogled od mene. Nije mi bio jesno, dok nisam ugledala njegovo desno oko. Bilo je unakaženo, krv se skorila… Takvi trenutci se ne zaboravljaju, jer «intenzivne situacije znaju ujediniti dvije duše na način koja desetljeća druženja ne mogu.» Nisam htjela da stoji ondje, uzela sam ga i počela nositi prema garaži. U trenutku dok sam ga držala na rukama, molila se da mu bude dobro, da nije kasno, da preživi! Gledala sam ga suzdržavajući suze da ne poteku niz moje lice. Prolazili su dani, djed je nakon nekoliko dana moje upornosti krenuo k veterinaru. Dovezao ga je u gepeku, krenuo po mene i zatim smo stigli ispred veterinarske stanice. Kakva je radost tada u meni bila, osjećala sam nešto u sebi što nikada neću moći opisati. Znala sam da ćemo mu pomoći . Iako nisam bila prisutna dok su ga pregledavali, jer mi nisu dopustili da budem uz njega. Možda su vidjeli da mi previše znači i nisu htjeli da se brinem ili možda prepadnem? A moj mali Kiki je prije toga imao proljev, ah! Dok smo čekali ispred veterinarske stanice, olakšao si je stvar u korpi gdje je bio. Očistili su mu oko, estetski je naravno ljepše izgledalo. Primao je antibiotike i svaki dan smo mu morali čistiti ranu. Ali, nakon toga, nije bio isti. Trudio se koliko je god znao i umio. Dok sam ga gledala iz dana u dan, znala sam da više nikada neće biti isto.
Život mu nije bio lagan, brat se kao malen ugušio u vodi, jednog su dali u drugi kraj sela, a majku i sestru su ubili. I kada je sve počelo biti normalno, doveo je prijateljicu ili možda družicu da odgaja male mačiće kod nas! Nismo znali ništa, on je stalno stražario ispred garaže, ali čula sam kada bi došla da se nešto nalazi živo u garaži.... Napokon sam ih jednog dana našla, sakrio ih je u policu, ma mislim…što da vam kažem? Ali ta idila nije dugo trajala, tu mačku koju je doveo su također ubili, jer je nekom u selu ubila zeca… To vam je mog Kikija po svemu sudeći dokrajčilo!
Ljeto bez kapi kiše,
pade sada a njega.. nigdje!
Gdje je, s kim je?
Taj mali stvor, to
preslatko stvorenje…
Drvo na kojem rastu dunje
I igraju se kukci, mi smo ih
promatrali i za uši vukli…
Pitam se kako je on meni mogao dati na znanje da mu značim? Reći ću vam taj zadnji tjedan našeg druženja na ovom svijetu! Bilo je ljeto, noćila sam par dana na selu, što je kad mene uobičajeno. Svaki dan je dolazio, svaku večer bi ja i on sjedili ispred kuće, on bi predao u mom krilu, dodirujući me kandžama po nogama. Osjećala sam otkucaj njegovog malenog srca. To sada izgleda kao svakidašnjica, znam! Uzmite u obzir da danima nije dolazio kući, znalo bi se dogoditi, npr. vikendom kada dođem njega nema. Znao je da sam tu! Nakon tih par dana, sve što je ostalo su samo sjećanja na njega i nas. Dok ste ovo čitali, mogli ste vidjeti da se prema njemu odnosim kao prema čovjeku. Stvarnost je da se prema ljudima malo gore odnosim, navike! Moje mišljenje je da su životinje pametnije od nas, iako po svemu sudeći nisu. Ali imaju osjećaje i znaju to pokazati. Sada, žudim za vremenom kada snovi ne prestaju u zoru!«Skače u bistru vodu, polako opet izranja i uživa slobodu punim plućima.»
Gdje se skriva oni mali crni stvor,
mali nosić, oči koje nikog ne vide,
pamet koju nitko nema, male šape
koje nekog tuku, rep koji nešto mete,
vrat koji voli da ga se miluje?
Pokreti koji ostavljaju bez daha,
kulturno mače koje čeka,
i obožava odmarati.
Noktići koji su kao i zubići
uvijek blistavi.
Gdje su noge koje se vole penjati po drveću,
šetati po raznim mjestima,
noge koje brzo odustanu od
puta i vole kada ih se nose
u zraku na nekom ugodnom platnu!
Gdje je mačak koji ne želi nositi ogrlice,
pletene džemperčiće…gdje je?
«Vrijeme je činilo svoje, srce je željelo jedno, a um nešto sasvim drugo!»
Post je objavljen 03.06.2006. u 23:21 sati.