Ne kanim pisati liturgije o tome kako dugo nisam pisala tu.
Tu sam sada, a ovo je mjesto upilo dovoljno velik (i bitan) dio mene i zavrijedilo je da vatra nastavi goriti.
(ugarci su još topli, a ispod nekoliko slojeva pepela žar svejednako tinja)
Moja osobnost nikada nije bila jasno vidljiva, uvijek je naglašena jedna ili druga nit koja baca u sjenu ostale, pa mi ne uspjeva jasno rasprostrijeti cjelokupno tkanje na uvid.
Uvijek sam ili tuga, ili smijeh ili mudrost ili dijete; i samo je predamnom otkriveno da sam ravnomjerna fuzija kontradikcija, i to mi se ne sviđa.
Iako moja priroda nije izložena svima na uvid, ja nipošto nisam introverta; naprotiv, moje je srce obješeno na lančiću tako da ga svi (ako žele) mogu vidjeti i sve su moje misli i emocije vrlo jasno i otvoreno izražene.
Moja osobnost, kao i moj odnos prema njoj, je kao i kosa: uvijek vrludam između crno-smeđe i crvene, jer vrludam i između leda i vatre i šećem njihovom sredinom; i nikada se neću posve smiriti ni s jednom ni sa drugom, ili bolje, uvijek ću se jednoj od te dvije vraćati; a zapravo je samo moja prirodna boja vjeran prikaz mene: naizgled hladna tamnosmeđa, s crvenkastim odsjajem koji je vidljiv samo kada je obasjan suncem.
~~~
Ja posrćem na riječima.
Olupina kakva jesam, odjevena u sve osobine ljudskog bića najmanje želim (ili zaslužujem) nositi naslov istog.
Ne znam broja personifikacijama i metaforama koje sam koristila kako bih opisala svoju zamršenu, kontradiktnu prirodu i koliko sam stihova ukrala kako bih napisala sebe
led je puzao leđima,
između lopatica,
trncima prolazio je kroz kosu
kako bi se uvukao u oči i smrznuo njihovu vatru.
Postaje teško pronaći stihove unutar svestranosti koju sam razvila; činilo se da nikada ništa neće biti tako lako kao satkati pjesmu ili opisati jedan od čestih prizora koji se vole nastanjivati između nabora moje sive tvari.
Ali ono mi izmiču, poprimaju vlastitu volju i ne dolaze mi kada ih zovem.
2009.
~~
Možda poezija više nikada neće iscuriti iz mojeg nalivpera, možda je ona bila tek uvod u ono što jesam, možda je ona dragulj o kojemu sam pisala i koji sada leži izgubljen, a možda ipak, kada potrošim tintu i stavim novu, iz nje počnu teći stihovi iz kojih sam nastala
I koji me uvijek prate
I koje dozivam.
tindómerelina priča tek se neznatno počela otkrivati u ovih pet godina.
ona je jezgra svega mojeg, i mnogo će puta proljeće svanuti kroz moj prozor prije nego njeno lice zasja na stranicama.
ali ne natječem se više s njom.
pa iako je ona predmet mojih želja, i ukupnost svega što nemam, ne natječem se više s njom, i sada imam i svoje ime:
|