Ne kanim pisati liturgije o tome kako dugo nisam pisala tu.
Tu sam sada, a ovo je mjesto upilo dovoljno velik (i bitan) dio mene i zavrijedilo je da vatra nastavi goriti.
(ugarci su još topli, a ispod nekoliko slojeva pepela žar svejednako tinja)

Moja osobnost nikada nije bila jasno vidljiva, uvijek je naglašena jedna ili druga nit koja baca u sjenu ostale, pa mi ne uspjeva jasno rasprostrijeti cjelokupno tkanje na uvid.
Uvijek sam ili tuga, ili smijeh ili mudrost ili dijete; i samo je predamnom otkriveno da sam ravnomjerna fuzija kontradikcija, i to mi se ne sviđa.
Iako moja priroda nije izložena svima na uvid, ja nipošto nisam introverta; naprotiv, moje je srce obješeno na lančiću tako da ga svi (ako žele) mogu vidjeti i sve su moje misli i emocije vrlo jasno i otvoreno izražene.

Moja osobnost, kao i moj odnos prema njoj, je kao i kosa: uvijek vrludam između crno-smeđe i crvene, jer vrludam i između leda i vatre i šećem njihovom sredinom; i nikada se neću posve smiriti ni s jednom ni sa drugom, ili bolje, uvijek ću se jednoj od te dvije vraćati; a zapravo je samo moja prirodna boja vjeran prikaz mene: naizgled hladna tamnosmeđa, s crvenkastim odsjajem koji je vidljiv samo kada je obasjan suncem.

~~~
Ja posrćem na riječima.
Olupina kakva jesam, odjevena u sve osobine ljudskog bića najmanje želim (ili zaslužujem) nositi naslov istog.
Ne znam broja personifikacijama i metaforama koje sam koristila kako bih opisala svoju zamršenu, kontradiktnu prirodu i koliko sam stihova ukrala kako bih napisala sebe

led je puzao leđima,
između lopatica,
trncima prolazio je kroz kosu
kako bi se uvukao u oči i smrznuo njihovu vatru.

Postaje teško pronaći stihove unutar svestranosti koju sam razvila; činilo se da nikada ništa neće biti tako lako kao satkati pjesmu ili opisati jedan od čestih prizora koji se vole nastanjivati između nabora moje sive tvari.
Ali ono mi izmiču, poprimaju vlastitu volju i ne dolaze mi kada ih zovem.

2009.
~~

Možda poezija više nikada neće iscuriti iz mojeg nalivpera, možda je ona bila tek uvod u ono što jesam, možda je ona dragulj o kojemu sam pisala i koji sada leži izgubljen, a možda ipak, kada potrošim tintu i stavim novu, iz nje počnu teći stihovi iz kojih sam nastala
I koji me uvijek prate
I koje dozivam.


tindómerelina priča tek se neznatno počela otkrivati u ovih pet godina.
ona je jezgra svega mojeg, i mnogo će puta proljeće svanuti kroz moj prozor prije nego njeno lice zasja na stranicama.
ali ne natječem se više s njom.
pa iako je ona predmet mojih želja, i ukupnost svega što nemam, ne natječem se više s njom, i sada imam i svoje ime:

ponudila sam, i uzeto je.
uzeto je sve, uzeta su
zrna, stapke, lišće
požderan je dlan na kojem se nudilo.
niti trula zrna ne bí ostavljena
biljci novoj
nadi, zemlji gladnoj.
niti jalove grane da
posljednji preda plod.

gledanje svega onoga što nečja duša može voljeti kroz debelo staklo i čekanje trenutka kada ćeš pasti kroz uzak otvor i biti zasut sebi jednakima.
jedna od najgorih čpvjekovih dosjetki bilo je izmišljanje sata. koliko god cijenjena pamet bila, nekih je stvari naprosto boolje ostati nesvjesan.

ne volim te krajnosti u koje ljudi idu u svojim opsesijama i krajnosti do kojih se ide u povijesti. jedna u srednjem vijeku, druga u renesansi, treća u baroku a nigdje ravnoteže. Gongora je vrijeme gledao očima koje mu nisu dopuštale uviđaj u smisao prolaznosti. misleći o tome kako će njegovo vrijeme proći, i vrijeme svega što voli, nije mogao uvidjeti potrebnost toga.

život nikada nebi bio tako dragocjen kada bi trajao koliko god bismo željeli. Ljubav, cvijeće, jedna savršena latica ili pahulja snijega. sve tako krhko i nježno, tako kratkovječno.
i upravo u tome leži vrijednost. bogovi nikada neće cijeniti život, jer im ga je nemoguće oduzeti i jer će ga uvijek imati.
nitko ne cijeni ono čega ima u izobilju.

umjesto da razmišljamo o tome kako će jedan savršeni trenutak završiti u sljedećem, svoju bismo volju i misli trebali usmjeriti na to da taj jedan, savršeni tren ostane pohranjen u ladicama sjećanja. Sve su vrijedne stvari krhke i kratko traju, upravo u tome i leži njihova vrijednost. Sve što živi mora umrijeti, i to je priroda stvari. I ovo nije misao tuge niti kakve melodrame, već pomirenost s nečim što je vječno i što sadrži dovoljno smisla da ovo kratko vrijeme koje nam je dano prođe u miru.
i mogu se pomiriti s tim, jer znam da iako čovjek nikada ne smije misliti da je siguran, da nije umrlo sve što je prošlo.
kao dragulj, čiji bismo sjaj mogli neoprezno izgubiti, ali čija će nas ljepota u sjećanju vječno pratiti.

Ne sviđa mi se ta navika da postove objavljujem tako rijetko.
Htjela bih ponovo moći pisati kao u prvom srednje, po pjesmu, dvije, tri tjedno.
Tada sam konstantno pisala, bilježnica se punila grozno brzo, bila je otvorena svaki dan, svaki školski sat.

Sada....sretna sam ako napišem nešto jednom u par mjeseci.
I ne sviđa mi se to, želim poeziju a sposobna sam samo za prozu.
Bila sam jako uvjerena u to kako je pisanje dar koji ne možeš izgubiti, koji smo brusiš do daljnjeg savršenstva.
Recimo samo da ga moraš nastaviti brusiti ako ga želiš zadržati, a ja mislim da ga gubim.


možda se ipak vraćam.

~~~


dugo je moje riječi nisu došle posjetiti.
dugo je prošlo otkad sam zakucala na ta vrata.
dugo ju već gledam kako me promatra iz daljine
s tugom odvraća pogled.

i leda se površina topi
od mjeseca ostao je tek mali kamen,
a svaki cvijet u sumrak latice sklapa.


zajedno smo, svo to vrijeme
u isti su kamen zabijeni lanci.
leđa uz leđa, dvije pognute glave
na koljenima u vlažnoj polutami, sputanih zglobova.
zajedno smo nekoć posjećivale mjesec
zajedno, svaka na svojoj strani svijeta.
ali zajedno.
iste nam note dotiču srce.



ja sam zapravo sjena,
a ona je fizičko tijelo.

it hurts, the unavoidable passing of my time.
it hurts to think that memory of me will fade
like a mark in the sand and so defeated I feel by the thing I need.

boundaries of my time too thick and cold;
to strong to let me know all the truths and to brake the codes of all that is left behind.

so defeated I feel, by the thing I am.

potreba za onim tko će me željeti upoznati dovoljno da sazna što se krije iza mojih redaka.
potreba za onim tko će me samo zagrliti i tko neće ništa reći.

voljela bih jačinu osjećaja i misli pohraniti u drvenu škrinju i tada mu je predati na čuvanje.

in love with infinity of my grief and cheer,
in love with the pale wrath of one to come.
bolno; dovoljno bolna zaljubljenost da osjetim pluća kako se suše i venu i crve kako gmižu po unutrašnjosti glave.



želim da mi se zatvore oči i da mi ne bude dopušteno napustiti toplinu grlećih ruku.

pretpostavljam da mi je ovo prvi put u tri godine (koliko imam blog) a da pišem post u formi dnevnika umjesto poezije i književnosti.
također pretpostavljam da neće biti zadnji.


uvijek sam voljela pisati
uvijek je bilo nečeg privlačnog u praznom rokovniku, nešto što je pozivalo.
u vrijeme kad sam bila nešto mlađe dijete često sam započinjala razne dnevnike, mada nikada nisam znala što bih u njih pisala i obično bi me prošlo nakon par dana.
...ali bi se vratilo.
i sada me privlači bjelina papira, crnilo i pero i neposušena slova pod svjetlošću svijeće.
-jedna od stvari koje volim raditi na stari način.

počela sam pisati sve više takvih neobaveznih zapisa.
tek slijevanje sebe na papir.

-voljela bih da, kada me se pogleda u oči da se vidi barem natruha onoga što jesam.
voljela bih da se pogleda u moje oči sa željom da se vidi što nude.

počela sam ostavljati zapise za koje želim da svjedoče o meni. o onome što sam bila, jednom kada me ne bude.
nisu to nikakva oproštajna pisma samoubojice, niti mislim da ću uskoro umrijeti, ali želim imati zapis o onome što sam bila u vrijeme kada sam imala šesnaest.
želim, ako mi se i nešto desi, nešto nenadano, što je sasvim moguće s obzirom na to kako hodam ulicom sasvim nesvjesna ičega oko sebe, da postoji nešto što će mojoj majci moći reći što sam bila.
nešto što joj može reći nešto o meni, i to puno više no što bih to mogla sama.
želim da ostane trag o onome što bih htjela da se učini sa mnom.

riječi su te koje nas čine besmrtnima.
one će živjeti nakon što mojeg tjela više ne bude u obliku u kojem je sada.
dokaz postojanja, postojaniji od tijela ili nadgrobne ploče.
(pogotovo s obzirom na to da ne bih htjela imati nadgrobnu ploču)



osjećam se starom.
u dobi od šesnaest godina osjećam se starom.
moja vjera (moj predmet štovanja, bolje, nikada to nisam voljela nazivati vjerom) je i sama drevna, podsjećajući na gusti zrak koji obavija stoljetne šume.
zaboravljeni bogovi, ne tako snažni kao što su nekoć bili, imena koja više ne ulijevaju strah.
moji bogovi.
bogovi iskona i prirode, drevni kao i sama zemlja.
moji bogovi žive kroz mene, i kroz znamenje oko moga vrata.
osjećam kako je nešto od te moćne starosti prešlo na mene, ukorijenilo se kroz ovih nekoliko godina.

bogovi.
što je značila ta riječ u mojim ustima?
nešto božansko, "čarobno"?
-ne.
značila je bliskost, štovanje.
odanost, ponos i čast.
ja sam starog kova, i te su stvari snažne u meni.
volim taj paradoks sebe.
bogovi znaju, volim ga.


~~~~

polusvijet.
šuma i more.
prošlost i isječci sjećanja, dva svijeta koja hode jedan uz drugi i ne dodiruju se.
mi, koji to želimo nikada ne bivamo odabrani.
ja, koja jesam, koja želim i čeznem u očitom nastojanju da u svoj život uvedem ono što mi je cjelo vrijeme odgovor na pitanje o domu.
provodim svoj život žudeći za onim drevnim, treptaj udaljenim.
mjesto bapskih i dječjih priča.

šuma i more.

kada ih se gleda s udaljenosti od tek nekoliko metara, izgledaju nevino, gotovo obično.
svijest o njihovoj moći počinje tek kada se nađeš u njihovoj dubini, kada više nemaš kontrolu nad brzim bijegom i kada stvari poput oružja i raspela postaju apsurd.
smiješno beskorisni naspram sile nastanjene među stoljetnim deblima, krošnjama koje su udisale zrak iz vremena kada su ljudi bili potčinjeni drevnim silama i bogovima daleko okrutnijima nego što su im se skloni prepustiti danas.
iz vremena kada su još imali dovoljno poštovanja da ponude žrtvu vlastite krvi.


želim biti blizu vode.
želim se nasloniti na hrastovo deblo i udisati miris soli.
želim ponovo taj osjećaj pripadnosti kao onda kada sam slušala šum vjetra na vodi s valovima koji su mi doticali lice.
želim svoj dom natrag.

došlo je u obliku crnine.
došlo je potamnjeti sjevernu svjetlost
i sva moja hladna sunca.
konjska kopita nisu mogla nadmašiti zamahe crnih krila,
snagu metalnih koloturnika.
a sunce, moje prelijepo ledeno sunce prkosilo je na svojem putu ka zapadu,
tek stopu ispred moje kukuljice
tek stopu od izlaska iz sjene
tek stopu od hladnog svjetla pod tisućama crnih,
umjetnih pera.


mislili su da ću pognuti glavu pred Jednim.
mislili su, očekivali su od mene da se pokorim mnoštvu i skinem znamen malja s vrata.
htjeli su da prihvatim toplinu žutog sunca i dopustim mu da otopi sav moj led.
da uvenem pod osmijesima.

moj mjesec, bez topline,
žario je jače no što se njihovo žuto sunce usudilo.



bezglavo jurenje; očajna, veličanstvena ludost.
tako to rade sjevera ratnici
tako to rade Thünira podanici.
oštrice su sjekle, vatre su palile rane i u očima sjale.
silujuć' strah, porobljavajući otpor i prkoseći suncu jahali su Ingavinovi sinovi.

pod nebom od tisuću zvijezda i znamenom boga gromovnika.

do kraja vijeka jahali su sve dok poklič zamro nije.
za boj, i slavu i ponos
i dvore boga u čiju slavu tijelo mrije.

i kad klonuta ruka uz tijelo padne
kad iz očiju duša k bogovima ode
gorjet' će brodovi zmajski,
a grmljavine će bog nebesa
svojom ispuniti pjesmom.




bogovi će sići s prijestolja leda
kako bi sunce ugaslo pod snijegom i kako bi oštrice stare zablistale još jednom.

to su bile njene boje večeras.
zlatna sepija i pepelno siva. boje su izvirale iz njene nutrine u vrtlogu njenih raspoloženja.

stajala sam unutar svojih misli dok su sjećanja padala na moja ramena u obliku mekog snijega.
ona loša i ugodna podjednako. bol i osmjesi izmjenjivali su se zajedno s mjesečevim mjenama u mojemu kratkom životu.

..........................slabići koji su me kanili izgrepsti samo su me milovali.

tajna je u zrcalima, i izmjeničnim pogledima unaprijed i unatrag kako bi se stvorilo "sad".
poruke u boci i čokolada pod mjesečinom; zagrljaj dragog usred noćnog cvata, i sva naša poezija.
moje su riječi uzele oblik vode koja razbija stijene i u njihovim ruševinama sebi gradi korita.

.............................................................zvijezde su mi dale volju i moć.
..........................................................................uzimam ostalo.

vidjet ćemo tko je dovoljno snažan da me uhvati za ruku i drzne se krenuti sa mnom.

sjećanja su probijala moju kožu urezujući se u nju i čineći krvav mozaik uspomena. okružili su me posve tjelesni i fizički bozi u oblačnim opravama i kobaltno plavim očima. njihove su ruke milovale moju kožu ne dotičući je i kradomice uzimali moju maštu iz dlanova.
suzni bozi, bogovi tuge, melankolije i vječite melodrame, čije je svako pješčano zrno suza.
svaka je zvijezda bila njihov vrisak i svaka je travka predstavljala po jedno grčenje pluća u emocionalnom raspadanju.

nepovezana poezija i slike u glavi.

(vraćam ti se sada, i moje misli ponovo posve pripadaju tebi)



njena je tuga magla koja obavija svijet.
dijete koje luta šumom.

/nije svaki lutalica izgubio stazu/

sva snaga, agresija i gnjev pretočeni su u trk vuka crnih očiju. agilne kretnje pod drhturećom zemljom.
jureća mržnja pod krošnjama pretočena je u ženu-vuka.
progonjena lovca.

/kad otvorim oči, slijepa sam/

u jednom trenutku prizor djevojke koja trči pred konjanicima u crnom.
u drugom, pak, vuk koji ih progoni.

/kad otvorim oči, slijepa sam/





staro, ako je jako ne blijedi,
a korjen dubok može odolijet mrazu.

pjeskovita zemlja
fini prah smaragdne; plave i zelene boje koje se preljevaju jedna u drugu; povremeno u finu tirkiznu. savršena je pod prstima. bez težine ili kakva mirisa, samo boja.
boje za kakvima bi žudjeli umjetnici.
boje koje ispunjavaju oči i umivaju ih.
dovoljan je jedan pogled kako bi umorne oči ponovo postale svježe i bistre, kao kakvo instant-umivanje.

zrak je ovdje maglen.
savršeno svjež i ugodan u ustima, gotovo ga mogu osjetiti kako mi kola arterijama i obuzima mozak, iako izgleda dovoljno gust da prolazim prstima kroz njega.
iako nema ničeg očitog što bi bacalo svjetlo, nikakva sunca ni mjeseca niti kakve svjetiljke, vidim savršeno jasno.

nije niti svjetlost niti tama.
nekakva sveprisutna maglica.


ali drveće.
drveće je ono koje tjera na pitanje kakvo je božanstvo moglo posjedovati moći velike dovoljno da se napravi ovo.
stakleno drveće.
gotovo prozirno. stoljetnog korjenja i visine.
površina debla izgleda kao snop tankih niti koje je netko zavio u uže, u kombinaciji s izgledom grube kore.
međutim, nema nikakvog traga kori.
izbrazdano je, hrapavog izgleda, no nekako glatko na dodir.
posve identično staklu, iako ni u jednom trenutku nisam vjerovala da je jednako krhko.
krošnje se čine miljama visoko. no unatoč visini ne djeluju prijeteće.
krošnje.
krošnje su goleme, međusobno isprepletenih grana.
nema lišća.
sačinjene su od velova stopljenih s dimom, posve blijede.
lejujaju kao nošene pjesmom, iako bez ikakvog osjetnog vjetra, usporenih kretnji.

bez travki i ptica i zvijeri stajala je Mjesečeva šuma.

sjedila sam okružena korjenjem i tom jedinom plavo-zelenom bojom zemlje.
šuma je nudila sigurnost, i bila prijateljska. pružala je iznimnu nježnost iako ne sumnjam u Njenu moć i razarajuću snagu.
odabrala je štititi me i pustiti u svoje okrilje.
na svojoj goloj blijedoj koži nisam osjećala nikakvu temperaturu. bilo je ugodno. niti toplo niti hladno, niti kombinacija.
krošnje su ispustile jedan list koji se ovio oko mojeg tijela u jednu takvu blijedu dimnu tuniku.
lelujala je oko mene nošena nekakvom unutarnjom glazbom, konstantno se mijenjajući i nije poprimala nikakav određeni oblik.

sjedila sam tamo.
njezin je moćni spokoju moju glavu prizvao sjećanje na mir Melianina pojasa i slavu i sjaj Gondolina.
sjećanje na stari dom koji više nije, i koji će zauvijek biti dom.

šetala sam po mekoći tirkizna praha okružena maglenim zrakom ne ostavljajući nikakve fizičke tragove za sobom.
klizila sam njenim granama jednako prirodno kao što se tunika ovijala oko mojeg tijela stvarajući glazbu u sebi i puštajući ju da me obuzme.
prstima jedva dotićući debla, uspinjala sam se i spavala među granama ili nestajala među krošnjama. jedini znak moje prisutnost bio je trag moje mrke kose.

vrijeme nije postojalo, kao ni brzina ni umor ni glad.
moje kretnje odvijale su se kao usporen film.
postojala je samo šuma i glazba iznutra, nečujna u tišini.

kao vraćena u Ilúvatarove dvore u vrijeme prvog pjevanja.



ako već moram imati ćeliju, onda će ovo biti ta.

moj je rukopis vidljiv među žilama cvijeća, i sva moja poezija.

volim ju, volim maglene riječi u svojoj glavi, posebne i jedinstvene, svojstvene samo meni.
obožavam taj paradoks poezije.
svi pišemo o istoj lepezi tema. o uglavnim istim, sličnim osjećajima. doživljavamo toliko istih situacija.
i svatko od nas jedan osjećaj, svima svojstven, opiše na tako različit način.
toliko riječi, a jedna emocija.



-moja tipkovnica izgleda kao gredica crnog cvijeća s bijelim mrljicama.



pod pjeskovitim suncem sklapaju se latice boje pepela.
na smaragdnim lišćem potamnjenim zalazećim suncem.
vidim ju. vidim ju, ne prvi put.
ni u kojem slučaju zadnji. i vidjela sam ju tisućama puta dosad.
i njena poza sada nije ništa drugačija od svih onih prethodnih svrtanja mojeg pogleda na nju.
gledam ju.
gledam ju okruženu tim cvijećem, tim jedinstvenim sumrakom. sve je oko nje tako krhko, tako jedinstveno neprocjenjivo radi svoje ljepote i jer je vijeka tako kratkog.
gledam ju i razmišljam kako nema stvari tako krhke i rijetke; vrijednosti tako visoke a da bi bila usporediva s njom.
u usporedbi s jedinom koja me čini polovičnom i cijelom.

svaka mi se moja prodana duša smijala dok sam ju tiho promatrala.

jeste li ikada vidjeli kako izgleda crv kada je uboden?
kako se izvija i grči?

možda uslijed nekog noćnog povjetarca.
onog posve blagog i ugodnog, s otpalim laticama poljskog cvijeća kao pratnjom.
hladna gospa oko koje plešu te vjetrom nošene latice, i mrkla, hladna noć.

(i hladna nit njena dugog života)



neka je prokleta sva njena snena duša.
nek je prokleto bičevano srce i umorne oči.
neka gori drhteća ruka i pognuta leđa.
neka gore uplakane misli i lijepo joj lice.
tugom ispucale usne.


i triput joj prokleti vrisak što prolazi nezapažen.
kako samo vješto sklapate oči i okrećete leđa.
kako uvježbano okretanje pogleda.





-postoji jedno maleno dijete s mudrošću starca. postoji dijete koje čeka da ga se primi za ruku i izvuče na svjetlost. postoji starac koji zna da takva ruka neće doći.



polarni bozi svojim su dahom ispustili čopor oblaka.
povremeno, ti oblačni pastiri otkriju kakvo stado zvijezda
gore, i ne tako daleko.
pored Selene koja stoji visoko.
-velika srebrna lopta spušta vitke srebrnaste ruke na travu i na nju liježe.




njezina tuga sada je dovoljno snažna da nas uništi sve.
kada bi se gromovi mogli pokrenuti jednim iskrenim pogledom
kada bi se zemlja zatresla jednim tužnim treptajem
nestalo bi sve; nestala bi i ona i prazna mračna odaja u mojoj glavi.
ona sada nosi tugu za mene. ona sada zna da su moje oči suhe i da je njezin red da preuzme teret postavljen na moje misli.
sve su se duše vratile iz svojega mrtvog sna kako bi se poklonile kćeri sumraka.




-bol je apsolutno najjednostavnija i najsigurnija od svih veza.
i svi mi znamo kako je to apsolutna istina i kako je prije ili kasnije svako otkrivenje propalo pred tim riječima.
ja poznajem krajnju besmislenost sudbine i sreće i prirode istinitije nego što ljudski stvor može podnjeti.

prilike drevnih bogova tonu u ledu. krznima ogrnuta ramena, usnuta pesnica ne ispušta mača. njihova će prijestolja očuvat im slavu. pod otrovom vremena koje je došlo, suza je ostala smrznuta na licima gospodara leda.
pogled smrznut miljama daleko,
pogled oživljen u mome.


moje oči, u tuzi crne.

moji bogovi još žive kroz mene.
pod bijelim ledom crce gospodara moga tuče u dubini.



bubnjevi. bubnjevi davni.



legende u pepelu.
svakim zvukom srce kuca brže. agresija novog smisla podiže priče pepelne.
glazba mu budi mišiće i tjera krv smrznutim žilama, a on u svome umu vrišti pjesmu.
njegove su ga sputale moći, duboko u njemu budi se snaga; pogled ispunjava neizrecivost mržnje.


tri srca kucaju u istome ritmu.

živi još jedna duša staroga doba.
saveznik, sputan nešto mekše. u pogledu ista snaga, u srcu i umu jednak led. koža naizgled topla. tijelo svilom vezano i bezglasno vrištanje.
oluje pretočene u glas djeteta.

-sila još odana gospodaru. još jedan saveznik.


ona stoji u bjelini. okružena njome.
hematitne oči ispunjene divljim zadovoljstvom dok čeka. čekanje, gotovo nikad tako dobro podnošeno.
bez vjetra koji bi pomaknuo pramen.
bez tragova u snijegu.
-čak i iskon pokazuje štovanje.


bubnjevi.
zvuk prepun davnine; napravljen od leda, od tutnjave groma ispletenom sa zvukom pomicanja tektonskih ploča.
opna bubnja od uštavljene kože dušmanina.
zvuk vremena.
zvuk koji žile rastvara na niti, oči lišava šarenica a ne bučniji od blagog drhtaja zemlje.
isprva jedva prisutan, nečujan onom tko ne čuje i tko čuo nije.

dum dum dum



zvuk koji para mišiće ulijevajući im snagu iz kakve pogane priče.
svako se rebro pod krznenom parkom pomiče za sebe, očnjaci pod rastvorenim usnama, divljina u pogledu dok se usta oblikuju u divljački polu-smijeh na životinjskom, prelijepom licu okruženom ugljenom kosom.
iskon u ljudskom obličju.


kako u očima luđaka može biti mudrosti u tolikoj mjeri? granica između ludila i genija u svojem izvornom obliku.

-simbolika na rukama.
dar života, dar smrti. darovi elemenata.
darovi pretočeni u srebro koje je okovalo prste.

um neograničen.


dum dum dum dum
dum dum dum dum




duuuuuum.

slobodan. zemlja pušta svojeg boga van.



cold are the eyes trapped in the snow
cold is the soul far from home.
venomous wound is never to heal
a chance gone by for dreams to be real.

life is to fade, the dead are to live
a flicker of fear,
and a hammer will swing
sun is to freeze, moon is no more
the master of cold will take back what he owned.




the world is to die on it's precious gold.

što ako ne moram izgledati lijepo da bih izgledala lijepo?



kako počešljati kosu tako divlju?
kako jednim korakom prijeći milje?
kako uhvatiti pogled u daljini
i jednom rječju napisati knjigu.
to si ti; moja odveć snažna ljubavi.
nisi mi napravila uslugu davši mi život
koji neću moći preživjeti.

radimo robinje jedna od druge.
uzdignut ću se iznad gnušanja.
popišat ću se na svoj grob.





prokleta bila, tindómerel, kako te samo mrzim.

kosa prošivena ružičastim nitima
privlači mi pogled
i ne daje mira.
na zelenom ona sniva;
japanska svila.

pokoji sitan dukat, tek toliko.

u svakom kraju postoje ptice koje pjevaju pred zoru


riječi.
preplašila ih ljepota tog jutra. pred navalom hladne ljepote ostale su nesklone pojaviti se, nedovoljno lijepe da se drznu opisati Prizor.
Prizor,
hladne zore dok je sunce još ogrnuto noćnom studeni.
šaka sićušnih kristala posutih po granju.
po granju, po lišću,
po travi
nježnoj,
po mojim ugljenim očima kok upijaju Prizor.
ostavlja dojam kao da rosa izvire iz samih vlati trave; kao da je to sićušno korjenje vuče iz zemlje.


volim hladnoću.
svaka ljepota biva pojačana njome.
rumeni obrazi ne mogu se mjeriti s hladnom gospom sa smrznutom sjetom u pogledu koji počiva daleko.
voštane figure tako su neusporedive s onima napravlnenim od kristalnog leda.

zora je vrijeme kada ljepota počinje cvasti, kada je zemlja još vlažna i kad još nema popodnevne prašine i pognutih grana.
trenutak tako čuven i rijedak u svoj učestalosti.
trenutak kad možemo vidjeti, pogledom osjetiti energiju drevnog iskona; s maglenom koprenom koja okružuje probuđene stapke.
lišće nikada nije tako lijepo nego onda kad tek nikne; kad je još nježnozelene boje i meko, predivno meko.
bila sam budna, kad me zora probudila.

nebo šalje udarce na lice.
svoje sitne sluge.
svaka mala, malena bol
čast mi uvrijedi.
prkos podjarmljuje
oslikan, na licu.
iza oba vrata studen
ledena, što prožima.
volja: vatra zmajeva
snaga: munje udar
čelična gospa, ukopana u noći
ukopana u zemlji,
ukopana u sjećanju što ne blijedi
pogledom rastjeruje oblake-stražare
svoga ljubavnika.
(zatočile ga blistave zvijezde)


kosa, pak, ostaje suha pod naletima.
kiše, zlato moje, kiše.

tvoja ljubav
tako blijeda i nježna, tako krhka.
savršenstvo tek u odrazu bistre vode.
odrazu koji nestaje pod nježnim dodirom ruke
odrazu krhkom poput samog sjaja.

mjesec, ljubavi. vidiš li ga?
vidiš li kako nam sjaji,
plamteći u ledenoj noći
kada sunce zaboravi obasjati mrak.


ti i ja.
mjesec koji dolazi obasjati tamu
moje proste, poganske duše.
okrutna si, draga.
zaboravljaš me.
hladne su noći bez tog mjesečevog sjaja.



gdje si sada?
gdje je tiha mrena hladne ruke
jedine utjehe, jedine nade.
gdje si sada, u noći bez mjeseca
bez riječi, bez nade
bez ljubavi tako krhke,
bez ijedine drage

sad od tebe ostala je
tek svijeća na stolu,
i pokoji kratki san.
stara majca što vene u ormaru.
a sjećanje se raspada pod teretom
vremena i vlažne zemlje.

-a svijeća dogorjeva.



molim vas, ugasite ovu
pjesmu umjesto mene.



želim dotaći nešto što vatra nije užarila.
ta vosak sam. tope se suze na mome licu.
prstenje s moje ruke propada kroz prste i nestaje u vatri.
ruka mi topeći se hvata nepostojeći amulet
-davno skinut s vrata.
-izgubljen u močvari.

molim vas, ugasite ovu
pjesmu umjesto mene.





nedostaješ mi, tata.

volim život.
volim vjetar u kosi, volim slušalice u ušima.
volim rano proljeće. volim svoju iskonsku energiju.

volim biti na prvoj stranici debele knjige, osjećati tu uzbuđenost i veselje kada ulaziš u novi, još ne iskušani svijet koji je tvoj vlastiti, no kojeg opet možeš dijeliti s ljudima koje voliš.


volim Mariju, volim ju što je jedina petnaestogodišnjakinja koja posjeduje veću zrelost od ljudi po osam godina starijih od nje, volim ju jer je jedina osoba mojih godina s kojom mogu razgovarati na dubljem nivou. volim ju jer se uz nju smijem, i volim ju jer ona voli mene. volim ju jer se ona smije meni, i što me njen prekrasan osmijeh i topao zagrljaj dočeka svaki put.


volim Krešu, i volim Hrvoja. volim ih više nego bih voljela vlastitu braću. jer su tu. jer im ne smeta činjenica što sam sedam godina mlađa od njih. volim ih jer su mi najbolji prijatelji.

volim trčati. volim osjećati podrhtavanje čistih napetih bedrenih mišića dok hodam. volim osjećaj snage koji mi daju.
volim svoj mladenački osjećaj neobuzdanosti. volim svoju potrebu za spontanim.
volim smijeh.
volim glazbu.
volim post koji sam upravo pročitala i koji me podsjeća na mene.
volim život i sada kada mi ništa ne ide, i sada kada mi sve ide nizbrdo i gotovo ništa lijepog se ne događa.
ali događa se.


volim svoga ludog mačka čija je ljubav prema meni bezgranična, i volim svoju jadnu mamu koja je nesretna radi mene, i radi koje sam nesretna ja.


volim rano jutro, kad se još osjeća noćna studen i kad mi rosa kupa bose noge.
volim našu vikendicu u vugrovcu za kojom nikada neću prestati žaliti; prirodu u kojoj sam bila cijela.

prezirem ovaj svijet, i ono što on jest, ali ga toliko volim radi onih rijetkih mjesta gdje još mogu osjetiti dašak slobode.

volim svoje prebrzo odrastanje.
i volim mladost koja prolazi.

i volim ljude koje još ne poznam.
volim svoje vječito veselje.
drago mi je da čak i sad, kada je malo stvari za biti sretan, mogu osjetiti sreću.
što sam tu. što imam samo tri prijatelja, tri prijatelja koji me iznova podsjećaju da možda, jednom, bit će ih još koji će voljeti i mene.



znate ono, kad vas iznenada spopadne nešto, osjetiš da ćeš odsada stvari raditi drukčije, da ćeš cijeniti ono što zaista cijeniš i da je to sada prekretnica.
a onda se ujutro probudiš, obučeš iste hlače a prekretnica ostaje tek post na blogu.

neću si to opet dozvoliti.
sutra ću nasmješena ušetati u razred.


ovaj blog nikada nije bio depresivan, iako dozlaboga tako djeluje.
ja nisam po prirodi depresivna, niti ću si dozvoliti da postanem.

zbilja previše volim život.

večeras je bal.
večeras, tvoja će sjena sići sa zida kako bi te povela koracima valcera. večeras, naše će duše, naše misli, naša tijela i sjene postati svaka za sebe u vlastitim opravama.
ja sam skrojila tvoju.
dođi. odjenimo te za bal.

stežem ti korzet od trnja,
crvene uzice slijevaju se niz leđa.
u očima bol i strah igraju lovice s ljubavi.
tvoje tijelo sad glina je koju oblikujem,
moja mala živa voodoo lutkice.
još jedan trzaj dok trnje probija tamne grudi da bi se podigle.
eliksirom života škropiš bijelo trnje crvenim.
tvoj pogled sad traži utjehu u crnome ledu mojih očiju.
privijaš svoju ljubav uz moje lice, privijaš se uz ruku koja te odguruje. grleći te učvršćujem tu pletenu opravu u tvoje meko meso. tvoje su bradavice u svojem bolnom grčenju postale još sitnije.
dobila si rublje od najfinije koprive.
suknja za tobom vijori se.
na tvoju kosu lijem vreo vosak, češljam ju njime oblikujući bol na tvojoj glavi.
kirurškom oštricom urezujem ogrlicu u tvoja prsa i vrat; raskoš okrunjena hematitom.
zmijska beba omotana oko palca.
izgrist ću ti usne kako bih ih zarumenila.
crn katran na noktima, cipele izbrušene iz arktičkog leda prže ti stopala.
tvoja je bolna ljepota dovršena.
idi malena.
večeras te puštam s lanca.









život je tek pijesak među prstima.
moje su oči zvijezde,
moja je ruka čelik.
ja sam sve,
a ti si tek ja.