Ne sviđa mi se ta navika da postove objavljujem tako rijetko.
Htjela bih ponovo moći pisati kao u prvom srednje, po pjesmu, dvije, tri tjedno.
Tada sam konstantno pisala, bilježnica se punila grozno brzo, bila je otvorena svaki dan, svaki školski sat.

Sada....sretna sam ako napišem nešto jednom u par mjeseci.
I ne sviđa mi se to, želim poeziju a sposobna sam samo za prozu.
Bila sam jako uvjerena u to kako je pisanje dar koji ne možeš izgubiti, koji smo brusiš do daljnjeg savršenstva.
Recimo samo da ga moraš nastaviti brusiti ako ga želiš zadržati, a ja mislim da ga gubim.


možda se ipak vraćam.

~~~


dugo je moje riječi nisu došle posjetiti.
dugo je prošlo otkad sam zakucala na ta vrata.
dugo ju već gledam kako me promatra iz daljine
s tugom odvraća pogled.

i leda se površina topi
od mjeseca ostao je tek mali kamen,
a svaki cvijet u sumrak latice sklapa.


zajedno smo, svo to vrijeme
u isti su kamen zabijeni lanci.
leđa uz leđa, dvije pognute glave
na koljenima u vlažnoj polutami, sputanih zglobova.
zajedno smo nekoć posjećivale mjesec
zajedno, svaka na svojoj strani svijeta.
ali zajedno.
iste nam note dotiču srce.



ja sam zapravo sjena,
a ona je fizičko tijelo.