|
pjeskovita zemlja
fini prah smaragdne; plave i zelene boje koje se preljevaju jedna u drugu; povremeno u finu tirkiznu. savršena je pod prstima. bez težine ili kakva mirisa, samo boja.
boje za kakvima bi žudjeli umjetnici.
boje koje ispunjavaju oči i umivaju ih.
dovoljan je jedan pogled kako bi umorne oči ponovo postale svježe i bistre, kao kakvo instant-umivanje.
zrak je ovdje maglen.
savršeno svjež i ugodan u ustima, gotovo ga mogu osjetiti kako mi kola arterijama i obuzima mozak, iako izgleda dovoljno gust da prolazim prstima kroz njega.
iako nema ničeg očitog što bi bacalo svjetlo, nikakva sunca ni mjeseca niti kakve svjetiljke, vidim savršeno jasno.
nije niti svjetlost niti tama.
nekakva sveprisutna maglica.
ali drveće.
drveće je ono koje tjera na pitanje kakvo je božanstvo moglo posjedovati moći velike dovoljno da se napravi ovo.
stakleno drveće.
gotovo prozirno. stoljetnog korjenja i visine.
površina debla izgleda kao snop tankih niti koje je netko zavio u uže, u kombinaciji s izgledom grube kore.
međutim, nema nikakvog traga kori.
izbrazdano je, hrapavog izgleda, no nekako glatko na dodir.
posve identično staklu, iako ni u jednom trenutku nisam vjerovala da je jednako krhko.
krošnje se čine miljama visoko. no unatoč visini ne djeluju prijeteće.
krošnje.
krošnje su goleme, međusobno isprepletenih grana.
nema lišća.
sačinjene su od velova stopljenih s dimom, posve blijede.
lejujaju kao nošene pjesmom, iako bez ikakvog osjetnog vjetra, usporenih kretnji.
bez travki i ptica i zvijeri stajala je Mjesečeva šuma.
sjedila sam okružena korjenjem i tom jedinom plavo-zelenom bojom zemlje.
šuma je nudila sigurnost, i bila prijateljska. pružala je iznimnu nježnost iako ne sumnjam u Njenu moć i razarajuću snagu.
odabrala je štititi me i pustiti u svoje okrilje.
na svojoj goloj blijedoj koži nisam osjećala nikakvu temperaturu. bilo je ugodno. niti toplo niti hladno, niti kombinacija.
krošnje su ispustile jedan list koji se ovio oko mojeg tijela u jednu takvu blijedu dimnu tuniku.
lelujala je oko mene nošena nekakvom unutarnjom glazbom, konstantno se mijenjajući i nije poprimala nikakav određeni oblik.
sjedila sam tamo.
njezin je moćni spokoju moju glavu prizvao sjećanje na mir Melianina pojasa i slavu i sjaj Gondolina.
sjećanje na stari dom koji više nije, i koji će zauvijek biti dom.
šetala sam po mekoći tirkizna praha okružena maglenim zrakom ne ostavljajući nikakve fizičke tragove za sobom.
klizila sam njenim granama jednako prirodno kao što se tunika ovijala oko mojeg tijela stvarajući glazbu u sebi i puštajući ju da me obuzme.
prstima jedva dotićući debla, uspinjala sam se i spavala među granama ili nestajala među krošnjama. jedini znak moje prisutnost bio je trag moje mrke kose.
vrijeme nije postojalo, kao ni brzina ni umor ni glad.
moje kretnje odvijale su se kao usporen film.
postojala je samo šuma i glazba iznutra, nečujna u tišini.
kao vraćena u Ilúvatarove dvore u vrijeme prvog pjevanja.
ako već moram imati ćeliju, onda će ovo biti ta.
|