moj je rukopis vidljiv među žilama cvijeća, i sva moja poezija.
volim ju, volim maglene riječi u svojoj glavi, posebne i jedinstvene, svojstvene samo meni.
obožavam taj paradoks poezije.
svi pišemo o istoj lepezi tema. o uglavnim istim, sličnim osjećajima. doživljavamo toliko istih situacija.
i svatko od nas jedan osjećaj, svima svojstven, opiše na tako različit način.
toliko riječi, a jedna emocija.
-moja tipkovnica izgleda kao gredica crnog cvijeća s bijelim mrljicama.
pod pjeskovitim suncem sklapaju se latice boje pepela.
na smaragdnim lišćem potamnjenim zalazećim suncem.
vidim ju. vidim ju, ne prvi put.
ni u kojem slučaju zadnji. i vidjela sam ju tisućama puta dosad.
i njena poza sada nije ništa drugačija od svih onih prethodnih svrtanja mojeg pogleda na nju.
gledam ju.
gledam ju okruženu tim cvijećem, tim jedinstvenim sumrakom. sve je oko nje tako krhko, tako jedinstveno neprocjenjivo radi svoje ljepote i jer je vijeka tako kratkog.
gledam ju i razmišljam kako nema stvari tako krhke i rijetke; vrijednosti tako visoke a da bi bila usporediva s njom.
u usporedbi s jedinom koja me čini polovičnom i cijelom.
svaka mi se moja prodana duša smijala dok sam ju tiho promatrala.
Post je objavljen 02.01.2008. u 01:21 sati.