rip out your wings

~ponedjeljak, 18.09.2006.

I`ll be the thorns on every rose

Music Video Code provided by Video Code Zone

Ovu sam pricu napisala sad preko vikenda, bio je gust pisati u muskom rodu, ponosim se ovim uradkom,a zasto, procijenite sami. Za razliku od ostalih mojih prica nema bas veze sa stvarnim zivotom. Nadam se da cete uzivati!

Uvijek sam se bojao ljudi. Ne toliko njih samih koliko zblizavanja s njima, bojao sam se toga da cu zbog nekoga od njih postati toliko inferioran da ih ne cu moci niti zeljeti unistiti, kao sto su mene unistili kad sam imao 18 godina.
Koliko sad imam vise ni ne znam,ali volio bih znati kakav je to osjecaj starosti, nemoci, ovisnosti, svega onoga sto ja nisam.
Nisam imao savjesti kao neki moji rodaci. Oni su uvijek gledali kako bi uskratili muke nekom beskucniku, lopovu, bolesniku, no ja, ja sam smatrao da svi zavrijeduju jednaku kaznu, da ce svi stici na red prije ili kasnije i stoga nikad nisam mario za red.
Od malih nogu bio sam buntovan, toga se dobro sjecam,a sjecanje mi inace nije jaca strana. Ponekad bi uzimao majcin crveni lak i njime si mazao nokte na rukama samo da razljutim tvrdokornog oca, tako bih barem znao da u njemu postoje ikakve emocije,pa makar i mrznja jer je veliku vecinu vremena bio toliko ravnodusan i istog namrgodenog izraza lica da bih pomislio da je mrtav. Vrhunac njegovog bijesa bio kada sam zelio ici na balet. Poludio je,tukao me satima da naucim podnositi bol kao pravi muskarac.Dan njegove smrti bio je dan mog ponovnog rodenja. Od baleta sam odustao zbog nanesenih ozljeda na kraljeznici. Stosta mi je ovaj zivot priredio,ali ti trenuci srece su mi zauvijek uskraceni.

Nisam bio na oca, volio sam svoju majku, mozda i vise od normalnih ljubavi prema roditelju,ali „normalno“ je tako nedefiniran pojam, najbolje ga opisuje „uobicajeno“.
Neka se nitko ne usudi osuditi me jer nije rijec o nikakvom poremecaju nego o zelji da budem voljen kao sto i sam volim. Majka me voljela,barem ja volim vjerovati u to, ali znam da nije mogla voljeti kao sto sam ja nju volio jer takva ljubav prelazi dimenzije naseg svemira.(poimanja?)
Osjecao sam prazninu koju nitko nije mogao ispuniti,ali jednog fatalnog dana i ta rupa dobila je svog stanovnika. Majka mi je umrla od raka pluca,a tog kobnog dana postao sam slican ocu. Posto se moja potreba za ljubavi nije zadovoljila, zamjenila ju je potreba za mrznjom.
Mrzio sam cijeli svijet, u Boga sam bio razocaran jer mi je oduzeo sve sto sam imao,ali nikad nisam posumnjao u njegovo postojanje.
Zelio sam da me mrzite kao sto ja vas ne mogu, zelio sam biti na onoj strani koja ne moze toliko dati koliko oduzeti.Barem u tome sam uspio. Ljudima ne treba poseban povod za mrznju.Hranio sam se vasom mrznjom, no s vremenom ona mi je dosadila, nije me previse dirala.Postajao sam ravnodusan, bas kao sto je to i otac bio. Postao sam tako hladan da me nista nije moglo boljeti, ali ni usreciti. Ponekad sam mislio da bih krvario plavu krv kad bih se porezao.
Vremena sam imao na pretek, volio sam ga provoditi u prirodi. Provodio sam sate i sate buljeci u jednu tocku, gledao sam pauka kako plete mrezu. Toliko ju je dugo radio, toliko precizno, toliko je truda u nju ulozio,a dovoljan je jedan potez kako bi se ona unistila. Bas poput ljudskog zivota. Nerijetko mi je nakon majcine smrti dolazilo da si oduzmem zivot, no previse sam komplicirana i kontradiktorna osoba pa sam umjesto kraja izabrao beskraj.
I cvijece sam volio,posebice plavo, u biti volio sam plavu boju opcenito. Najbolje je opisivala moju tugu, hladnocu i osamljenost. Gledao sam cvijece kako nice,raste i vene. Uzivao sam u prirodi, ona me naucila da sve je prolazno, da sve je tako krhko, sve osim onoga sto je prokleto. Prokleta bila plastika i umjetne ruze! One nemaju svoj vijek, one samo jesu i uvijek ce biti losa kopija dobrog originala. One ne osjecaju radost koju donosi kisa koja miluje njihove latice i trnje, ne osjecaju bezosjecajnost ljudskih stopa, one su od svog rodenja mrtve.

Volio sam i citati, ponajvise one nerealne romane koji su pojili moju sanjarsku cud. Njih sam na stotine citao, sve dok nisam uvidio da se sve vrti u krug.
Poceo sam odlaziti na baletne predstave, premda mi nije bilo lako gledati kako drugi zive moj san. Toliko lijepih i zgodno gradenih mladica i djevojaka koji plesu poput marioneta,a njihovim gracioznim pokretima upravlja samo savrsenstvo. Mogao sam to danonocno gledati.
Jedna je djevojka u meni budila najvecu zavist, naime, bila je toliko drsko sretna, jako je isijavala nekom dobrotom. Bila je to balerina u plavoj haljini i za razliku od ostalih bila je prirodno lijepa,tamne kose i bez trunke sminke. Cinilo mi se kao da ju druge plesacice zbog toga ne podnose,ali da se ona dobro nosi s tim.
Ostalo vrijeme kada nisam spavao i jeo, provodio sam u sumama. U svakoj bih bio toliko dugo dok nisam upoznao svaki centimetar njezine povrsine, toliko dugo dok se ne bih udomacio i postao njezinim dijelom, a nakon toga bih otisao proucavati druge sume. Vecina muskaraca isto je radila, ali sa zenama. Krosnje drveca bile su iznimno raznolike i zanimljive, ali nekako mi je najdraza bila zalosna vrba jer svaka nalikuje drugoj, svaka je jednako slomljena, jednako bezzivotna. Mozda i nije najljepsa njezina krosnja, ali ja sam imao to neko cudno suosjecanje s tim drvetom. Mjesec je davao posebnu, magicnu nit cijelom dozivljaju, prema njemu sam osjecao odredeno strahopostovanje.
Jedne veceri sam u sumi vidio balerinu plave haljine kako sjedi i tuznim pogledom oplakuje unisteno drvece. Nikada ju nisam vidio toliko nesretnu, razbila mi se ona predodzba o njoj kao samouvjerenoj sretnici. Promatrao sam ju neko vrijeme i shvatio koliko je u sustini tuzna, koliko je ocajna kad mora glumiti srecu za predstave.Prisao sam blize ne govoreci nista. Pogledala me onim svojim ocima u kojima sam vidio dugu premda je mrak odavno pustio svoje korjenje. Oci su joj bile zrcalo duse; razocarane, uplasene, uplakane, ali najprije neiskvarene.

Ni sam ne znam kako ni zasto,ali pitao sam ju kroz sapat:
-“ Zar i savrseni placu?”
Uz zalosni smjesak rekla je da je samo priroda savrsena i da ona place jer ju drugi unistavaju.
Ostao sam zadivljen,premda pomalo sumnjicav. Nikada nisam vidio da netko place zbog drugog zivog bica koje nije covjek.
Raspricali smo se, pa cak i kada smo oboje sutili, razgovarali smo. Na kraju mi je rekla da sam dobar covjek. Ah,kad bi samo znala...mrzila bi me kao sto to ostali cine.Isto kao sto ja nju mrzim! Zapravo, prezirem ju! Na meni se u njenoj blizini pojavio osmjeh koji sam vec bio zaboravio. Zbog nje sam se bojao vartiti u tu sumu, iako ju nisam dobro proucio. Zbog nje vise ni na predstave nisam isao.
Obilazi sam druge sume,ali izludivao me onaj osjecaj koji se javlja kada kad nesto ostavis nedovrseno te se stoga nisam mogao fokusirati na druge sume.
Jedne veceri sam bio sit te torture i vratio sam seu sumu gdje sam upoznao nju,a da joj ni ime nisam otkrio. Bila je tamo, sjedila je na istom mjestu kao da je cekala nekoga da je spasi od stvarnosti.
-“Kako ti je ime?” pitao sam.
-“Somnia” odgovorila je ne pitavsi me za moje. Zasmetalo me to.
-“Ja sam Tempus”
I dalje je sutila. Odlucio sam pricati o procitanim romanima jer joj se to onda svidalo, no sada se ponasala kao da nisam tu.Napokon je progovorila;
-“Zasto nisi dolazo?”
-“Bojao sam se” odvraith.
-“Cega?”
-“Svoje slabosti.”
Nije me dalje ispitivala, kao da nije zeljela znati da imam slabosti, a mozda je i znala da o njima ne volim govoriti.Setali smo se sumom uzivajuci u svjezem zraku i ugodnom razgovoru. Uhvatila me za ruku. Prijalo mi. Ja sam imao crno nalakirane nokte,a ona crveno, kao majka za svog zivota.

Otkrila mi je mnoge stvari o sebi i od mene je zahtijevala isto. Uvijek sam izbjegavao takve razgovore. Nisam imao srca reci joj svoju prljavu tajnu.
Nakon mnogo zajednicko provedenih zalazaka sunca rekla je da sam joj iznimno drag i da misli da je zaljubljena. Gadio sam se samome sebi,a i ona mi se gadila jer je bila toliko slijepa! Nisam to smio dozvoliti! Ne, prestao sam traziti ljubav, ali ocito se nesto dobije tek onda kada to najmanje zelimo.
Uz glupu ispriku da hito moram oci, pobjegao sam od nje i te strasne sume. Nisam se vracao.
Puno sam razmisljao. Previse. Djelovao sam umom,a srce nisam zelio cuti jer sam mislio da ga nemam. Nisam se mogao vratiti.
Nemam snage za jos jedan poraz, za jos jedan gubitak voljene osobe.Imao bih previse vremena da patim. Ona je covjek od krvi i mesa, ona je cvijet sa svojim vijekom,a ja sam obican les, plasticna ruza, obicna krvopija...
Uvijek sam se bojao ljudi. Ne toliko njih samih koliko zblizavanja s njima, bojao sam se toga da cu zbog nekoga od njih postati toliko inferioran da ih ne cu moci niti zeljeti unistiti, kao sto su mene unistili kad sam imao 18 godina.Kada su me napravili vampirom!! Neljudskom ubojicom koja ne zasluzuje ni sazaljenje,a kamoli ljubav.
Mogao sam joj pruziti vjecnost, tako ju nikada ne bih izgubio,ali previse sam ju volio da bih joj dao ovo prokletstvo koje je meni dato. Ne bih mogao gledati kako i ona ubija zbog gladi,predobra je za to.
Ona je mali andeo, ali njezin svijet je okrutan. Ona je tako nevina, tako naivna da je stavljala povez na oci kako bi mirisala cvijece koje je uvenilo odavno.
Prosle su godine,a da se nisam vratio, ali znam da je tamo. Slomljena poput zalosne vrbe lezi na betonu oplakujuci sumu koja to vise nije, oplakujuci mjesto gdje je gledala mjesec s onim kojeg oplakuje ne znajuci da nije covjek.Ja placem draga,oprosti,oprosti...Tako je bolje, barem ja volim vjerovati u to.
Uzivao sam u prirodi, ona me naucila da sve je prolazno, da sve je tako krhko, sve osim onoga sto je prokleto.

- 02:20 - Path through the blinding light (79) - Paper vision - #

~subota, 09.09.2006.

Pobjeda je branjenje pravednosti u zivotu

Pretpostavljam da je vecina nas u teskim trenucima bar jednom u zivotu pomislila na samoubojstvo. Ja taj cin smatram apsolutnim kukaviclukom i egoizmom!
Neki tvrde da je za taj potez potrebna hrabrost,no ja mislim suprotno. Zar nije upravo to odustajanje od svega? Hrabrost je potrebna da nastavimo zivjeti,da se nastavimo boriti bez obzira jesmo li na dnu. Znam da se u ekstremno teskim dijelovima zivota tesko sjetiti razloga zasto bi trebali zivjeti,ali takoder znam da nije rjesenje okoncati sva potencijalna dobra zbog trenutnog zla. Sto bi bilo s ljudima kojima je stalo do nas? Vjerujem da ih svi imaju. Kako bi oni podnjeli nas gubitak,nisu vazni mediji, za njih smo ionako samo brojka i par sekundi u vijestima,oni nastavljaju dalje,ali kako brzo moze nastaviti dalje osoba koja je izgubila najboljeg prijatelja,dijete,roditelja,partnera...Zapitajte se jel nase “olaksanje” vrijedno njihove patnje? Zamislite i da oni to ucine nama. Zar ne bi bili iznevjereni?Shrvani?Depresivni...
Nista i nitko nije vrijednan oduzimanja naseg zivota i koliko god da je proslost bila teska,pokusajmo se fokusirati na sadasnjost, ako u sadasnjosti nije sve bajno, trudimo se i dalje,zivimo za buducnost,za pravdu! Pravda je nagraditi trud,pokusaj. Veliki ciljevi se ne ostvaruju tako brzo i lako,no ne trabamo zato teziti manjim, mozda samo trebamo poceti od njih. Onaj tko brzo dobije,brzo i gubi. Kraci put nije uvijek bolji.To bi bilo moje misljenje,a sada slijedi izvadak iz knjige ,,Smrt i zagrobni zivot” B.Innesa.Voljela bih da to procitate jer ima zanimljivih i edukativnih informacija,a i da nisam uzaludno trazila i prepisivala.

Samoubojstvo (suicid) je definirano kao hotimican i svojevoljan cin oduzimanja vlastitog zivota.
Uzroci samoubojstva
Emile Durkheim, francuski utemeljitelj moderne sociologije, prvi je predlozio seriju teorija 1897.g. Odnosile su se na ukljucenost pojedinaca u drustvo. Predlozio je tri glavne vrste samoubojstva;
*egoisticko
*alturisticko i
*anomicko

Egoisticko samoubojstvo izvrsavaju oni pojedinci koji imaju neprilagodenu i nedovoljnu ukljucenost u drustvo. Oni ne prihvacaju drustvena pravila: motiviraju ih samo osobni interesi i oni stvaraju vlastita pravila ponasanja. Potpuno su sami stvorili svoj zivot i ako se odluce ubiti to je u potpunosti njihova odluka.

Za razliku od egoistickog, prilicno rijetko alturisticko samoubojstvo rezultat je prevelike integriranosti u drustvo i posljedicnog manjka instinkta za samoodrzanjem.

Vecina samoubojstava potpada pod trecu kategoriju nazvanu anomicko samoubojstvo. “Anomija” pojam koji dolazi od grcke rijeci anomia ili bezakonje,podrazumijeva osjecaj otudenosti. U normalnim uvjetima, struktura drustva pruza pojedincu odredene konvencije kojima se on moze podrediti i tako integrirati u zajednicu. No,uvijeti se mogu promijeniti. Kada se to dogodi, pojedinac moze izgubiti osjecaj ravnoteze unutar drustva i drustvenih normi koje najcesce upravljaju ponasanjem. Lisen konvencija, pojedinac postaje izoliran i ima osjecaj da ga se drstvene norme protiv samoubojstva vise ne ticu, i stoga ima dodatni poticaj da samoubojstvo i pocini.

Durkheimova klasifikacija je odraz socioloskog poimanja samoubojstva.
Psiholozi imaju drugacije teorije.
Austrijski psihoanaliticar Sigmund Freud tvrdio je da su unutarnje psiholoske silnice, vise no vanjske, drustvene silnice, uzrok samoubojstvu.
Tumacio je da ljudska bica imaju dvije oprecne,ali uravnotezene, instiktivne tendencije.
Jednu koja znaci “zivotni instinkt”, Freud je nazvao eros, a drugu, tendenciju prema agresivnosti, nazvao je thanatos.(Ove dvije rijeci dolaze iz grckog jezika i znace “ljubav” i “smrt”). Freud je tumacio da pojedinac koji pocini samoubojstvo osjeca agresivnost i ljutnju zbog gubitka predmeta ili pojmova prema kojima vise ne moze osjetiti ljubav. Takvi pojednici,umjesto da iskazu svoju ljutnju, oni je usmjere prema unutra,prema sebi.
Americki psiholog Edwin Shneidman proucavao je slicnosti izmedu mentalnih stanja pojedinaca sklonih samoubojstvu. Identificirao je, na taj nacin, postojanje iskrivljenih psiholoskih potreba i osjecaja da se one ne mogu ostvariti. Smatrao je da samoubojice ne vide nacine rjesavanja problema pa dolaze do zakljucka da se nista ne moze promijeniti i tako zapadnu u osjecaj beznada i bespomocnosti.
Istovremeno, vjerovao je Shneidman, patnik je ambivalentan glede samoubojstva: on zeli umrijeti, ali i zivjeti. Ipak,postoji nepodnosljiva psihicka bol, koju je Shneidman nazvao “psyache”, od koje pojedinac mora pobjeci, a jedini je nacin bijega samoubojstvo.

U 20.stoljecu, u razvijenijim dijelovima svijeta, samoubostvo se rijetko smatralo nacinom povratka izgubljene casti ili demonstracijom protiv drustvenioh nepravdi. To je i nadalje vrsta protesta,ali, u vecini slucajeva, osobni protest protiv unutarnjeg ocaja iz kojeg se ne vidi drugi izlaz. Cesto se pokusaji samoubojstva cine u nadi da ce taj ocaj prepoznati, i mozda na vrijeme reagirati kako bi se spasio zivot.

Jos jedan faktor porasta samoubojstva jest sve veca dostupnost sredstava za oduzimanje zivota. Prijasnjih su stoljeca oruzje, kao maceve i pistolje, nosili samo pripadnici visih drustvenih slojeva ili kriminalci. Postojalo je malo lijekova, a osim alkohola i opijuma, bilo ih je tesko nabaviti. Najuobicajeniji nacini samoubojstva bili su utapanje- nepozeljan i cesto neuspjesan nacin, i vjesanje. Onda je tijekom 19.st., uvodenjem plina za rasvjetu i grijanje, medu siroke mase uveden i nov, relativno bezbolan, nacin samoubojstva. Danas svatko moze kupiti pistolj. Veliki postotak samoubojstava otpada i na cinjenicu da su danas mnogi lijecnici spremni, radi vlastite i pacijentove udobnosti, prepisati velike kolicine lijekova za kucnu upotrebu. Moguce je da ponekad nisu svjesni ili zanemaruju cinjenicu da pacijent psihicki naginje samoubilackom tipu licnosti.
Kao regija,Grenland ima najveci razmjer samoubojstava: 127 na 100 000stanovnika,smatra se da klima ima jak utjecaj. Relativno velik razmjer u Finskoj: 27.8 na 100 000 stanovnika, potkrijepilo bi taj argument, no odaci za Svedsku i Norvesku (popularno smartani visokim) govore o 16 samoubojstava na 100 000 ljudi, nista vise no u Njemackoj 15,5, a manje no u Francuskoj 18,9, Svicarskoj 19,1 i Ausrtiji 20,6.

Detaljnije mozete procitati u spomenutoj knjizi,dakle ,,Smrt i zagrobni zivot” B.Innesa,a preporucam i Coelhovu pricu ,,Veronika je odlucila umrijeti” koja vas ne ce ostaviti ravnodusnom!Evo rijeci jedne lijepe pjesme Richarda Christa koju ne mogu stavit jer sam presmotana.

ANGELS
don't take it away, it' s my soul
don’t take it away, that's mine
you don't open and don't try it
because I feel of shit
because I'm feeling blind
but I fall in the dark ...
we're the track of sheeps
cut and spout here
icons loving of the sins.
*I just wanna live mi lie and i will close
my event in your rain
take me bad,take me and tell
we'll never ever say goodbye*
we touch with our hands
an only and bright earth
picking up the strongest flowers
she want me like a king
she want me as I AM
but I walk in the sun
we're unsafe to live
we exist today
a crying rebel waits the pain
*CHORUS
you don't believe in me
don't tell me what's my death
so really better , so really demon
today is post-hell and god is absent
I JUST WANNA LIVE MY LIE...

- 15:24 - Path through the blinding light (45) - Paper vision - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Glazba:

Volim slusati:
Urban
Placebo
Him
Vatra
Embrio

U zadnje vrijeme i:
Charon
A perfect circle
Depeche mode
Apocalyptica

Nade se i:
Clash
Ramones
Aerosmith
Pink Floyd
Billy Idol
Soad
Bob Marley
doors
Sex pistols
G'n'R
Blink 182
RHCP
offspring
Green day
The Hives...

Od nasih jos su mi dobri:
Hladno pivo
Guzva u 16ercu
Let 3
Pipsi
Partibrejkersi
Six pack
Divlje jagode
Majke
EKV
Belfast food
Josipa Lisac
Zabranjeno pušenje
Prljavci
Električni orgazam...

Secer na kraju

Tim Burton`s : The Melancholy Death Of Oyster Boy

I jos nesto:

Opis bloga

Ne dopusti da budes neciji slogan, jer ti si poezija!

Mjesec veceras

CURRENT MOON
lunar phases

Čovjekov put je poput besciljne šetnje krajolikom. Ako suviše gleda na cilj, koraci mu postaju ubrzani od nestrpljenja i propušta vidjeti i diviti se ljepoti krajolika. Prestane li tragati za svim onim što misli da mu treba, to što mu doista treba objavljuje mu se u svoj punini.

Zivi svoje snove,a ne sanjaj zivot!

Lijepi citati:

*Buducnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova.
Eleonor Roosvelt

*Nisu svi koji lutaju izgubljeni.
Tolikien

*Uspjeti znaci prihvacati neuspjeh za neuspjehom ne gubeci entuzijazam.
Winston Churchill

*Tko je cinik? Covjek koji zna cijenu svega i vrijednost nicega.
Wilde

*Cemu sluzi nebo, ako ne covjekovoj teznji da ga dostigne?
Bukowski

*Tko nije naucio gledati nebo u potoku, ne zna što su ribe na drvecu.
Andrić

*Mastovitost je daleko vaznija od znanja.
Einstein

*Svijet je onoliko zanimljiv koliko smo mi radoznali. Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu.
Shakespeare

Blogovi:

Incubus
Lija
gottthica
gabriel
shaders
misho
lonac
andeo
Kronicna Budala
Pandemonium
forever yours
desertrose
Magicna noc
browneyedgirl
vermilion
coco

broken7
the hated one
burn
Sleepy
rchp fan
Lenci
Midnight madness
Logaah
vitamin
Carli
Breakdown
rus
emotion79
twinkle
P.E.Hadrijan
*velvet tears*
Schmysser
emptiness
tajanstvena
motherbless
pucko

Neki su prestali pisati,neki se ne javljaju...no to nije razlog da ih zaboravim...
whilesleeping
eveningfalls
fallen-one
just_imagination
Black_butterfly
nancy girl
Mortal abyss
juneau
sexon pokajnik misszatocena
amy atea Blood Moon

Korisno:
besplatni sms
Pjesnici su cudenje u svijetu

Privatni Romeo by Urban

Na krevetu vražijem još samo šutnjom priča se,
lijek za vrijeme ne postoji,
A tanki konci navike,
kao kapak prozirni,
snove su nam prekrili.
A promjena za promjenom,
U sobi miris dosade.
Poželjeli smo previše
Kad Romeo se odmori,
sa srca skine prašinu
Ponovno ćeš letjeti
Znam, zauvijek uz tebe budi se
tvoj privatni Romeo.

Ove dvije slike mi je posvetio jedan prijatelj u postu kojim me jako razveselio,hvala ti Alene! Volim i ja tebe...

STRANAC

-Koga najvoliš, zagonetni covjece, Oca ili majku,
sestru ili brata?
-Nemam ni oca ni majke, ni sestre ni brata.
-A prijatelji?
-Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove rijeci.
-A domaja?
-Ne znam, pod kojom je širinom smještena.
-Ljepota?
-Rado bih je volio, da je besmrtna božica.
-Zlato?
-Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.
-Pa što onda voliš neobicni strance?
-Volim oblake...oblake, što prolaze...ondje...divne
oblake!
(C.Baudelaire)

Robot by Urban

ispod tamnog oblaka sada robot stoji sam
i ceka kisu da ga prekrije
natopi mu spojeve
prekrije hrdjom zauvijek
metalno tijelo bez nje ne ide nikuda vise
baterije pri kraju i sve manje struje salju poznaje li robot andjele
a onaj tko je stvarao nije mu usne stavio samo u snu on moze ljubiti
i sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek.. kaze on i nestane
medju puno crnih zica on mjesto srca ima kutiju sa njenim pramenom
a ispod zlatnih ociju ima dvije kamere skrivene u tami kacige
i sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek... kaze on i nestane
i sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek... kaze on i nestane
cijeli zivot bio je samo njena igracka mali robot sto se navija
a ona nije shvatila ono sto robot osjeca
samo se nasmijala
i sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek... kaze on i nestane
i sad ljubav nema lice ostajemo stranci zauvijek... poljubi me robote...

Mozda svijet tajni u jednom trenutku to prestane biti i mozda ga tada shvatimo na jedan sasvim drugaciji nacin.Ali onda opet,svijet bez tajni bio bi lisen ljepote.Mozda mi zapravo i ne zelimo da tajne budu otkrivene, da se ljepota svijeta svede na obicno i svakodnevno.Mozda svjesno ili nesvjesno stitimo tajnu.Ili smo tajnom zasticeni od istine?Mozemo nagadati,a da nikada ne otkrijemo pravo stanje stvari.
(Viktoria Faust)

POVRATAK

Ko zna (ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje,
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi---
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići ---
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti ---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.
(D.Cesaric)

UTJEHA KOSE
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući, da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: - Miruj! U smrti se sniva.
(A.G.Matos)

ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela,koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:Da voli, i da se volimo mi
Bio sam dijete i bila je dijete-U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili, Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni
I to je razlog što jednom davno-U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka,noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni,meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu u tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,-Ni upola sretni ko mi-
Da!To je razlog(kao što znaju U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee
Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi, i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli,gore na nebu, ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše lijepe Annabel Lee
Jer mi ne bljesne mjesec,da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
(E.A.Poe)

PJESNICI

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu
(A.B.Simic)