Pregled posta

I`ll be the thorns on every rose

Ovu sam pricu napisala sad preko vikenda, bio je gust pisati u muskom rodu, ponosim se ovim uradkom,a zasto, procijenite sami. Za razliku od ostalih mojih prica nema bas veze sa stvarnim zivotom. Nadam se da cete uzivati!


Uvijek sam se bojao ljudi. Ne toliko njih samih koliko zblizavanja s njima, bojao sam se toga da cu zbog nekoga od njih postati toliko inferioran da ih ne cu moci niti zeljeti unistiti, kao sto su mene unistili kad sam imao 18 godina.
Koliko sad imam vise ni ne znam,ali volio bih znati kakav je to osjecaj starosti, nemoci, ovisnosti, svega onoga sto ja nisam.
Nisam imao savjesti kao neki moji rodaci. Oni su uvijek gledali kako bi uskratili muke nekom beskucniku, lopovu, bolesniku, no ja, ja sam smatrao da svi zavrijeduju jednaku kaznu, da ce svi stici na red prije ili kasnije i stoga nikad nisam mario za red.
Od malih nogu bio sam buntovan, toga se dobro sjecam,a sjecanje mi inace nije jaca strana. Ponekad bi uzimao majcin crveni lak i njime si mazao nokte na rukama samo da razljutim tvrdokornog oca, tako bih barem znao da u njemu postoje ikakve emocije,pa makar i mrznja jer je veliku vecinu vremena bio toliko ravnodusan i istog namrgodenog izraza lica da bih pomislio da je mrtav. Vrhunac njegovog bijesa bio kada sam zelio ici na balet. Poludio je,tukao me satima da naucim podnositi bol kao pravi muskarac.Dan njegove smrti bio je dan mog ponovnog rodenja. Od baleta sam odustao zbog nanesenih ozljeda na kraljeznici. Stosta mi je ovaj zivot priredio,ali ti trenuci srece su mi zauvijek uskraceni.

Nisam bio na oca, volio sam svoju majku, mozda i vise od normalnih ljubavi prema roditelju,ali „normalno“ je tako nedefiniran pojam, najbolje ga opisuje „uobicajeno“.
Neka se nitko ne usudi osuditi me jer nije rijec o nikakvom poremecaju nego o zelji da budem voljen kao sto i sam volim. Majka me voljela,barem ja volim vjerovati u to, ali znam da nije mogla voljeti kao sto sam ja nju volio jer takva ljubav prelazi dimenzije naseg svemira.(poimanja?)
Osjecao sam prazninu koju nitko nije mogao ispuniti,ali jednog fatalnog dana i ta rupa dobila je svog stanovnika. Majka mi je umrla od raka pluca,a tog kobnog dana postao sam slican ocu. Posto se moja potreba za ljubavi nije zadovoljila, zamjenila ju je potreba za mrznjom.
Mrzio sam cijeli svijet, u Boga sam bio razocaran jer mi je oduzeo sve sto sam imao,ali nikad nisam posumnjao u njegovo postojanje.
Zelio sam da me mrzite kao sto ja vas ne mogu, zelio sam biti na onoj strani koja ne moze toliko dati koliko oduzeti.Barem u tome sam uspio. Ljudima ne treba poseban povod za mrznju.Hranio sam se vasom mrznjom, no s vremenom ona mi je dosadila, nije me previse dirala.Postajao sam ravnodusan, bas kao sto je to i otac bio. Postao sam tako hladan da me nista nije moglo boljeti, ali ni usreciti. Ponekad sam mislio da bih krvario plavu krv kad bih se porezao.
Vremena sam imao na pretek, volio sam ga provoditi u prirodi. Provodio sam sate i sate buljeci u jednu tocku, gledao sam pauka kako plete mrezu. Toliko ju je dugo radio, toliko precizno, toliko je truda u nju ulozio,a dovoljan je jedan potez kako bi se ona unistila. Bas poput ljudskog zivota. Nerijetko mi je nakon majcine smrti dolazilo da si oduzmem zivot, no previse sam komplicirana i kontradiktorna osoba pa sam umjesto kraja izabrao beskraj.
I cvijece sam volio,posebice plavo, u biti volio sam plavu boju opcenito. Najbolje je opisivala moju tugu, hladnocu i osamljenost. Gledao sam cvijece kako nice,raste i vene. Uzivao sam u prirodi, ona me naucila da sve je prolazno, da sve je tako krhko, sve osim onoga sto je prokleto. Prokleta bila plastika i umjetne ruze! One nemaju svoj vijek, one samo jesu i uvijek ce biti losa kopija dobrog originala. One ne osjecaju radost koju donosi kisa koja miluje njihove latice i trnje, ne osjecaju bezosjecajnost ljudskih stopa, one su od svog rodenja mrtve.

Volio sam i citati, ponajvise one nerealne romane koji su pojili moju sanjarsku cud. Njih sam na stotine citao, sve dok nisam uvidio da se sve vrti u krug.
Poceo sam odlaziti na baletne predstave, premda mi nije bilo lako gledati kako drugi zive moj san. Toliko lijepih i zgodno gradenih mladica i djevojaka koji plesu poput marioneta,a njihovim gracioznim pokretima upravlja samo savrsenstvo. Mogao sam to danonocno gledati.
Jedna je djevojka u meni budila najvecu zavist, naime, bila je toliko drsko sretna, jako je isijavala nekom dobrotom. Bila je to balerina u plavoj haljini i za razliku od ostalih bila je prirodno lijepa,tamne kose i bez trunke sminke. Cinilo mi se kao da ju druge plesacice zbog toga ne podnose,ali da se ona dobro nosi s tim.
Ostalo vrijeme kada nisam spavao i jeo, provodio sam u sumama. U svakoj bih bio toliko dugo dok nisam upoznao svaki centimetar njezine povrsine, toliko dugo dok se ne bih udomacio i postao njezinim dijelom, a nakon toga bih otisao proucavati druge sume. Vecina muskaraca isto je radila, ali sa zenama. Krosnje drveca bile su iznimno raznolike i zanimljive, ali nekako mi je najdraza bila zalosna vrba jer svaka nalikuje drugoj, svaka je jednako slomljena, jednako bezzivotna. Mozda i nije najljepsa njezina krosnja, ali ja sam imao to neko cudno suosjecanje s tim drvetom. Mjesec je davao posebnu, magicnu nit cijelom dozivljaju, prema njemu sam osjecao odredeno strahopostovanje.
Jedne veceri sam u sumi vidio balerinu plave haljine kako sjedi i tuznim pogledom oplakuje unisteno drvece. Nikada ju nisam vidio toliko nesretnu, razbila mi se ona predodzba o njoj kao samouvjerenoj sretnici. Promatrao sam ju neko vrijeme i shvatio koliko je u sustini tuzna, koliko je ocajna kad mora glumiti srecu za predstave.Prisao sam blize ne govoreci nista. Pogledala me onim svojim ocima u kojima sam vidio dugu premda je mrak odavno pustio svoje korjenje. Oci su joj bile zrcalo duse; razocarane, uplasene, uplakane, ali najprije neiskvarene.

Ni sam ne znam kako ni zasto,ali pitao sam ju kroz sapat:
-“ Zar i savrseni placu?”
Uz zalosni smjesak rekla je da je samo priroda savrsena i da ona place jer ju drugi unistavaju.
Ostao sam zadivljen,premda pomalo sumnjicav. Nikada nisam vidio da netko place zbog drugog zivog bica koje nije covjek.
Raspricali smo se, pa cak i kada smo oboje sutili, razgovarali smo. Na kraju mi je rekla da sam dobar covjek. Ah,kad bi samo znala...mrzila bi me kao sto to ostali cine.Isto kao sto ja nju mrzim! Zapravo, prezirem ju! Na meni se u njenoj blizini pojavio osmjeh koji sam vec bio zaboravio. Zbog nje sam se bojao vartiti u tu sumu, iako ju nisam dobro proucio. Zbog nje vise ni na predstave nisam isao.
Obilazi sam druge sume,ali izludivao me onaj osjecaj koji se javlja kada kad nesto ostavis nedovrseno te se stoga nisam mogao fokusirati na druge sume.
Jedne veceri sam bio sit te torture i vratio sam seu sumu gdje sam upoznao nju,a da joj ni ime nisam otkrio. Bila je tamo, sjedila je na istom mjestu kao da je cekala nekoga da je spasi od stvarnosti.
-“Kako ti je ime?” pitao sam.
-“Somnia” odgovorila je ne pitavsi me za moje. Zasmetalo me to.
-“Ja sam Tempus”
I dalje je sutila. Odlucio sam pricati o procitanim romanima jer joj se to onda svidalo, no sada se ponasala kao da nisam tu.Napokon je progovorila;
-“Zasto nisi dolazo?”
-“Bojao sam se” odvraith.
-“Cega?”
-“Svoje slabosti.”
Nije me dalje ispitivala, kao da nije zeljela znati da imam slabosti, a mozda je i znala da o njima ne volim govoriti.Setali smo se sumom uzivajuci u svjezem zraku i ugodnom razgovoru. Uhvatila me za ruku. Prijalo mi. Ja sam imao crno nalakirane nokte,a ona crveno, kao majka za svog zivota.

Otkrila mi je mnoge stvari o sebi i od mene je zahtijevala isto. Uvijek sam izbjegavao takve razgovore. Nisam imao srca reci joj svoju prljavu tajnu.
Nakon mnogo zajednicko provedenih zalazaka sunca rekla je da sam joj iznimno drag i da misli da je zaljubljena. Gadio sam se samome sebi,a i ona mi se gadila jer je bila toliko slijepa! Nisam to smio dozvoliti! Ne, prestao sam traziti ljubav, ali ocito se nesto dobije tek onda kada to najmanje zelimo.
Uz glupu ispriku da hito moram oci, pobjegao sam od nje i te strasne sume. Nisam se vracao.
Puno sam razmisljao. Previse. Djelovao sam umom,a srce nisam zelio cuti jer sam mislio da ga nemam. Nisam se mogao vratiti.
Nemam snage za jos jedan poraz, za jos jedan gubitak voljene osobe.Imao bih previse vremena da patim. Ona je covjek od krvi i mesa, ona je cvijet sa svojim vijekom,a ja sam obican les, plasticna ruza, obicna krvopija...
Uvijek sam se bojao ljudi. Ne toliko njih samih koliko zblizavanja s njima, bojao sam se toga da cu zbog nekoga od njih postati toliko inferioran da ih ne cu moci niti zeljeti unistiti, kao sto su mene unistili kad sam imao 18 godina.Kada su me napravili vampirom!! Neljudskom ubojicom koja ne zasluzuje ni sazaljenje,a kamoli ljubav.
Mogao sam joj pruziti vjecnost, tako ju nikada ne bih izgubio,ali previse sam ju volio da bih joj dao ovo prokletstvo koje je meni dato. Ne bih mogao gledati kako i ona ubija zbog gladi,predobra je za to.
Ona je mali andeo, ali njezin svijet je okrutan. Ona je tako nevina, tako naivna da je stavljala povez na oci kako bi mirisala cvijece koje je uvenilo odavno.
Prosle su godine,a da se nisam vratio, ali znam da je tamo. Slomljena poput zalosne vrbe lezi na betonu oplakujuci sumu koja to vise nije, oplakujuci mjesto gdje je gledala mjesec s onim kojeg oplakuje ne znajuci da nije covjek.Ja placem draga,oprosti,oprosti...Tako je bolje, barem ja volim vjerovati u to.
Uzivao sam u prirodi, ona me naucila da sve je prolazno, da sve je tako krhko, sve osim onoga sto je prokleto.




Post je objavljen 18.09.2006. u 02:20 sati.