rip out your wings

*Ovo je jedna moja prica nedavno napisana, inspirirana jednom slikom(ovom na kraju posta) i jos nekim dogadanjima koje sam “ukrasila“ bujnom mastom. Voljela bih da ju procitate jer mislim da je vrijedna vaseg dragocijenog vremena i vremena koje sam utrosila prepisujuci ju.
(P.S.-Svima koji misle da ovo nije dostojno njihovog dragocjenog vremena i ne zele ju procitati; ne komentirajte kao da ste procitali, a svima koji su ju procitali i smatraju da je ovo tracenje vremena; Sorry faco, sorry zvijezdo, sorry serife! ;) )


Bila je drugacija od svih njenih vrsnjaka. Nju nisu zanimali izlasci,opijanja, dotjerana i skupocjena odjeca ;zapravo, nije ju zanimalo ista u vezi mjesta gdje je bila zatocena. Ovog banalnog, pateticnog, izmaterijaliziranog svijeta u kojemu je prebivala samo radi misli da je dovoljno jaka da izdrzi, da zasluzi doci na onu drugu, ljepsu stranu. Dugo je tragala za razlogom koji bi ju zadrzao da ne pocini taj kukavicki cin, taj jedan potez koji bi okoncao tu svakodnevnu torturu. Uzaludno je tragala za razlogom; predugo je bivala povrijedena, razocarana i odbacena da bi pronasla ista ovozemaljsko sto bi ju tu i zadrzalo.
Ipak, shvatila je da bi bez casti presla na drugu stranu ukoliko bi sama prekinula ovu parodiju sto ju nazivaju zivotom.
Tumarala je misterioznim putevima, oduvijek ju je zanimao okultizam, tajne sile i opcenito sve sto su svi zataskivali u njoj je budilo najvece zadovoljstvo. Bijase vrlo inteligentna ta mala Eliotela,a i ljepote nije joj manjkalo i zato se mrzila. Mrzila je sto ju nitko nije poznavao u pravom svjetlu (ili tami?),nego su je svi gledali kao crnokosu djevojku krvavo crvenih usana, blijede puti i svijetlozelenih ociju pomalo nalik na mackine, onako tajanstvene i nedokucive. Ponasala se ravnodusno prema svemu sto se nalazilo oko nje jer je u svemu vidjela prolaznost te se iz tog razloga nije zeljela vezati nizasto s cim/kim bi se ionako nakon nekog vremena bila osudena rastati.
Zbog toga je vecini ljudi omrzla; svima je bio predalek taj njezin cudni svijet koji nitko nije mogao razumiti. A sto je s manjinom?
Manjina je bio Alexis; mladic koji nije dopustao da se povede za zlobom u svijetu, mladic koji je u svemu vidio i lijepu stranu, koji je zbog svoje djetinje dobrote toliko puta bio iskoristen, isto toliko puta koliko je to i oprostio.
Bijase dobro graden, tamne kose i ociju, debljih usana iz kojih su uvijek izlazile rijeci utjehe i podrske. Mnogi su se u njegovom drustvu osjecali vrlo posebno, pronalazio je vrijednost u svakom stvoru, a cijenu ni u cemu. Voljele su ga mnoge djevojke,cak i ljepse od Eliotele, no njemu je ona bila draza od svih, samo za nju on je pronalazio nadu u jutarnjoj rosi.
Toliko puta je kao potrckalo skakutao za njom,zeljan njene prisutnosti, a sve sto je dobivao bila je njena ravnodusnost, pokoja rijec, kratko razvlacenje usana nalik smjesku i ucestalo odbijanje. Svi su mu govorili da nije vrijedna toliko truda, da trati vrijeme koje bi mogao provesti zabavljajuci se, no njemu to nije znacilo apsolutno nista. Vise ga je ispunjavalo 8 tuznih minuta provedenih s njom, negoli 18 sati smijanja.
Bio je uporan taj Alexis, no optimizam kojim je obasjavao sve oko sebe nije uspijevao kod Eliotele. Njena hladnoca bila je dublja, toliko duboka da je Eliotela uspijevala rastuziti
veselog, zivahnog Alexisa, ali niposto namjerno! Volio je sto s njim dijeli makar i tugu. Njihovo druzenje postajalo je sve ucestalije, a samim time Alexis je postajao sve pesimisticniji. I njega je zanimao okultizam, no nikada se ne bi upustio u takvo sto, smatrao je to previse manipulativnim i previse jakim za ovaj svijet, a mozda se samo bojao istine...Alexis je sve vise popustao Elioteli, sve vise joj se prilagodavao, moglo ih se usporediti sa psom i mackom. Ona je bila proracunata macka koja je pustila razigranog psa u svoj zivot kako bi skratila svoje dosadno vrijeme, a svaki tren mogla ga je hladnokrvno otjerati iz svog dvorista, brzim potezom ogrebati njegovo ranjivo srce. S vremena na vrijeme to je i cinila, a on bi jedva docekao da ona prihvati njegovu novu priliku, novi pokusaj...
Polako ga je to pocelo gusiti. Alexis se osjecao zarobljenim i bio je svjestan da sam prihvaca biti Eliotelin rob. Nije mogao vjerovati da ona koja je za njega nesto najposebnije nema srca za njegovu dobrotu. Toliko joj je puta htio otvoriti oci, srce i um ; zelio je da shavti kako je predivna jer je to sama negirala, no ona je svaki njegov pokosaj zavrsila recenicom-“Sve lijepe stvari su na drugoj strani.”
Prolazili su sati, dani, cak i tjedni da se nisu vidjeli niti culi. Ona nije pitala za njega, nije ga potrazila. Zar ga uistinu ne treba? Bili su to najgori dani u Alexisovu zivotu. Za svaki poziv se nadao da je njezin, za svako zvonjenje na bijelim vratima njegove kuce nadao se da je njen posjet. Za svako nadanje dobivao je bolan udarac; razocaranje.
Te je veceri izasao nepocesljan. Krenuo je hitro u park u kojem je ona sjedila. Pod istom onom vrbom i u istom onako skupljenom polozaju u kojem je milijun puta cuo njezino ,,ne“.
Pogledi su se sreli. Iznenadila se.
-„Alexis...“- tiho je prozborila.
Krenula je nesto reci,no on ju je prekinuo, isto onako bezobzirno kako je ona to samo znala.
-„Sjecas li se ovoga?“- pitao ju je izvadivsi iz dzepa crvene skare. Iste one kojima je ona unakazila njegovu frizuru samo zato sto je smjela.
-„Sto...“-uspjela je progovoriti, nakon cega je on rekao;
-„Danas ti ne postavljas pitanja. Danas cas ti mene saslusati. Bar jedan put kao sto sam ja tebe vjerno slusao.”
-„Neces...”
-„Ne,danas je govorim! Zamolio sam te, posljednji put gledam kako nemas srca. Odsad ga ja ne cu imati… Davno sam ti poklonio svoje srce, mislio sam bit ce ti stalo…Znao sam da nisi poput drugih, vjerovao da ne trebas opipljivo,a danas…vise nisam siguran…
Draga Eliotela, oprastam ti i tebe molim za oprost! Oprosti mi sto sam forsirao da pronades svjetlo u ovom svijetu, oprosti sto sam zelio da zaboravis na svoj san; na drugu stranu. Oprosti sto sam nedovoljno jak i sto nisam kao ti. Htio sam osluskivati otkucaje tvoga srca, no ono je vjerovatno na drugoj strani. Za mene je kasno. Odlucio sam. Ti zelis izdrzati, mozes to i uspjeti! Ja vjerujem! Moj je san neostvariv. Zelio sam da imas srca za mene, a ti ga nemas. Evo ti moje, ionako su lijepe stvari na drugoj strani,a ja ti poklanjam nesto novo. Opipaj ljubav...” – to rece i zabode si skare u prsa te posljednjim snagama iscupa svoje srce i stavi ga Elioteli u ruke. Ruke koje je toliko volio i ljubio,a da ih nikada nije poljubio.
Skamenio se, ohladio...
Zapanjena je uvidjela ozbiljnost situacije, uvidjela je svoju hladnocu u njegovim zacakljenim ocima i ledenim dodirima. Srce joj je pocelo kucati ludacki, brze no ikada...
Upravo je zaboravila na jedini razlog koji ju je odrzavao zivom. Upravo je jedini pravi razlog umro. Upravo se ugasila vatra koja ju je odrzavala da se ne zaledi.
Bilo joj je krivo sto mu nije stigla zahvaliti, sto mu nije uspjela prenjeti misli o kojima je toliko razmisljala dok njega nije bilo, dok ga je cekala na mjestu gdje je provela najljepse trenutke ispunjene njegovom blizinom. Nije ga zeljela povrijediti i zato ga nije pustala blizu sebe, a shvativsi da je za to prekasno, odlucila je sebi dati priliku da riskira, odlucila mu je pruziti ruku i pokloniti cijelu sebe.Prvi put u svom zivotu bila je spremna traziti oprost...
Sporo i u suzama, ali sa smjeskom na licu ponavljala je njegove rijeci;
„Ionako su lijepe stvari na drugoj strani...OPIPAJ LJUBAV...”
Uzela je skare jos natopljene Alexisovom krvlju u svoju lijevu ruku i sporo si ih zabola u srce, osjecajuci pritom svaku trunku boli koju je nanjela Alexisu.
Sve je postajalo zamagljeno...Sve se gubilo...tonulo u nepoznate visine...
Jedino poznato bio je Alexisov glas koji je slijedila, govorio je-Oprastam ti...