Pisanje pisama i elektroničke pošte na engleskom - Lijepe djevojke
nedjelja , 27.01.2019.Mali rječnik na dlanu
Click here: Pisanje pisama i elektroničke pošte na engleskom
Ukupno je proizvedeno i prodano 19 komada. Prevencija razvoja spuštenih svodova stopala i osteoartritisa nožnih zglobova VJEŽBE ZA STOPALA Napomene: Opće napomene Različitost materijalnih uvjeta srednjih strukovnih škola utječe na provedivost nastavnih tema te je naveden veći broj nastavnih tema kako bi se za različite uvjete i zanimanja mogao izraditi provediv, a prema zanimanju usmjeren izvedbeni nastavni plan i program. »Leteće« trčanje do 40 m 3.
Praćenje inventara Olakšajte tvrtkama ili ustanovama praćenje elemenata pridruženih inventaru tako što ćete bilježiti ručni unos ažuriranih informacija o inventaru te obavješćivati korisnike kada svaki element dosegne količinu za ponovnu narudžbu. Biblioteke obrazaca predstavljaju središnje mjesto na kojem korisnici mogu ispuniti i pohraniti obrasce utemeljene na istom predlošku. Magnetski su diskovi posebno osjetljivi na elektromagnetska polja i pri rukovanju treba to imati na umu.
PoslovnoDopisivanje - Izgleda da je cijeli Osijek ostao bez struje. Naziv nastavnog predmeta: MATEMATIKA Razred: drugi 2.
Kalista je Krpan u slavonsku prijestolnicu Osijek stigla potpuno pijana. Malo se pribrala tek kad je njen suputnik iz brzoga vlaka, ruski medijevist Evald Ščapov zastao ispred tužne zgrade željezničkoga kolodvora i čučnuo. Nekoliko je puta, vidjela je, nervozno povukao zatvarač na putnoj torbi, no uvijek je glava patenta zapela na grlu već zamalo prazne boce votke, boce koju su zajedno ispijali od Zagreba do Vinkovaca, polako i nekako oporo, kao da ispiru nešto važno u svojim tajanstvenim životima. I dok su se putnici polako i nezainteresirano razlijevali po tijesnim ulicama preko puta stajališta taksija, Kalista je gledala tog čovjeka kako luđački upreže snagu u tri-četiri prsta desne ruke i pokušava nemoguće — gurnuti bocu među odjeću, papire i predmete za osobnu higijenu, ali ne uspijeva. Poznavala je taj osjećaj nemoći koji ju je često pohodio u snovima, u velikim nemirnim snovima što dolaze nakon uzbudljivih događaja, no nikako se nije mogla sjetiti kako se iz toga izlazi ili kako bi ti nesretni prsti ponovno mogli uhvatiti snagu, dobiti krv, živce, miris. Kako se fantazija pretvara u život. Nije mogla učiniti ništa: masni znoj curio joj je niz leđa kao vreli katran, osjećala je kako joj uši plamte. No, kad se iza jedne razigrane školske ekskurzije pojavilo nasmijano lice Julke Rauber, zapravo golemo poprsje po kojemu su skakutali kosa, ali i blještavi zubi, Kalista se odlijepila od slike nesretnoga Rusa i požurila prema izlazu. U Vinkovcima sam jedva uhvatila vlak… Što je? Kalista se iznenada saplela na ravnoj asfaltnoj površini i iz ruke joj je ispala kristalna vaza te se bučno razbila. Ma ne, sve je pod kontrolom, Kalista je odmahnula rukom i pokušala se koncentrirati na ono što je nejasno zatreperilo u zraku: zakasnila na vlak, stoji na cesti i zaustavlja automobile… zakasnila i stoji, zaustavlja, automobile… pa ništa, čovjek svakodnevno vidi na stotine sličnih prizora i ne razmišlja o njihovoj dramaturgiji. O tome je jednom čak i pisala u novinama, posve ozbiljno, dakako, no sad nije bila u stanju reproducirati davno izložene misli. Oko njih su se već skupili ljudi, a žena u svjetloplavoj kuti, s gumenim rukavicama na rukama, trpala je krhotine skupocjenoga stakla u plastičnu posudu. Julka je i dalje nepomično stajala i nešto govorila. No, komadi njenih rečenica odlazili su zajedno s komadima vaze u smeće. Onda se po zraku rasprsnuo grčeviti povik: — Sandaaa! Kalisti se na trenutak učinilo da se uhvatila za taj krik, lak i brz te da je smjesta potrčala za čovjekom koji ga je negdje daleko proizvodio. Ako ga je proizvodio čovjek, ako ga je proizvodio čovjek… Zadnje što je pamtila s dna trošne zgrade osječkoga kolodvora bila su vrata uz koja je stajao Evald Ščapov: u rukama je držao napetu putnu torbu, koja je na jednome mjestu imala izbočenje u obliku pseće glave što viri iz metalne košarice na biciklu. Bila je to boca votke. Zbogom Evalde, tiho je šapnula Kalista. Mene ovaj kongres neće vidjeti! I onda se sve pomaknulo, kao u uredno odjavljenome televizijskome prijenosu, i pred oči su joj izašli događaji koji su prethodili ovome. Vidjela je kako u prašnjavome odjeljku brzoga vlaka Rijeka-Osijek neki čovjek piše dugačko pismo i kako pritom nervozno miče usnicama te se povremeno glasno nakašljava, khk aaa khk. Vidjela je nakratko i jednu finu gradsku ženu, koja je samo nekoliko stanica prosjedila u kupeu — tek da izvuče iz torbice elegantni mobitel i javi se nekome tko se zove Zlatko, da Zlatko, i kaže kako se predomislila te da sve zapravo može početi ispočetka. Neka njihova priča, dakako, koja nema ni ulaz ni izlaz. A vidjela je i kako je putovanje postalo zanimljivo onoga časa kad je njen suputnik i kolega, ruski medijevist Evald Borisovič Ščapov, kojega je dotad znala samo po čuvenju, kao autora, naime, knjige Antisvijet ruskoga srednjovjekovlja, počeo pričati kako je postao feminist i kako je za Međunarodni slavistički kongres u Osijeku napisao referat pod naslovom Majčinska ljubav u ruskoj srednjovjekovnoj tradiciji. Pojam majke i oca nije se upotrebljavao samo u didaktičkim djelima nego i puno šire, objašnjavao je, među inim i pri opisu obraćanja vođe podanicima, gospodara slugama te kod opisa društvenih ustanova. Na Kalistino pitanje kako je došao na ideju da poveže jedno tako neprivlačno razdoblje povijesti čovječanstva i feminizam — samo je bljesnuo očima ispod debelih naočala i odgovorio da je to bio jedini način da dođe na skup, odnosno da se dokopa Hrvatske, da izađe iz svoje zemlje i, naposljetku, iz tema koje ga prate na svakom koraku. Plaće sveučilišnih profesora i znanstvenika sramotno su niske, rekao je, ne iznose niti pedeset dolara. A što danas možete kupiti za pedeset dolara? Par cipela, englesko-ruski enciklopedijski rječnik, grijalicu za kupaonicu, vrtnu klupu ili zimsku vjetrovku. Pa kako onda preživljavate? Evald je sklopio pretužne oči i prošaptao: Ah, ne pitajte! Zatim je ustao, skinuo s police za prtljagu putnu torbu i izvukao bocu votke. Zamirisalo je na medicinu. Čovjek koji je pisao opširno pismo odmah se odlijepio od svojih krumpirastih slova i zbunjeno zatreptao očicama. Doista je mirisalo na mjesnu ambulantu, cijepljenje školske djece i guste jesenske magle. Na strašni osjećaj nemoći. Kalisti se činilo da su joj se u takvome ugođaju dogodile najgore stvari u životu: početak nastave u gimnaziji baš kad se moglo putovati auto-stopom po Europi, razbuktavanje rata 1991. Povukla je gutljaj ponuđene ruske votke i odmah je osjetila vatru sve do tjemena. No, Evald je i dalje pričao. Kalistin je jezik nehotice dotaknuo vrijeme koje je nestalo u mulju životnih događaja: isprva je klizilo duž napetih stijenki, a onda je došlo do vrha, pa još jednom brzo uokolo i na kraju ga je na vakuum povukla u usnu šupljinu. Vrelo ljeto sedamdeset i neke, kad je Kalisti u ustima ostao okus istog takvog sirovog alkohola, nečega što joj se učinilo novo. Rijeka je tada jednolično tekla uz mračno grmlje prepuno nanesenoga smeća, plastičnih vrećica i poderanih krpa, i izgledalo je da će u toj uspavanosti njen zadivljeni pogled zauvijek ostati zalijepljen za nepostojani odraz stvarnosti. Kalista je povukla vreli gutljaj, pa još jedan, koji je pogurnuo nataloženo smeće. Sljedeći gutljaj osjetila je kao korak u vodu. Isprva samo do koljena, a onda se izmaklo tlo i zaplivala je prema nepoznatim pričama, koje su je očarale. Nakon toga ju je probudio nagli trzaj, a nešto je čak i opalo sa sklopivoga stolića uz prozor. Ili je sami materijal škripnuo: O-Si-Jek! I onda još jednom: Osijek! Sve je u redu, pomislila je Kalista i ustala iz postelje. Bio je to samo san, da. Izbledjelo sunce na crti beskrajne ravnice pokazivalo je vrijeme prvoga sumraka. Kroz pukotinu prozora dopirala je buka iz kafića u prizemlju. Zanimljivo je s koliko je energije nepoznati ženski glas jurio prema nebu: vran vran vran. Hvatao se za zrak kao bršljan. Kalista je htjela odagnati tu temu, jer joj se činila kao iluzija, kao varka nekog vještog majstora, koji je izmišljen da je plaši. Samo da ne baci pogled na referat, koji je mjesec dana ranije, u razdoblju astrološkoga Raka, napisala u skromnome hotelu na Kvarneru. Kad imaš priču, razumiješ. Glasovi iz kafića miješali su se sa zveckanjem čaša, struganjem potplata po asfaltu, krikom riječnih galebova. U sobi, koju je dobila za vrijeme kongresa, mirisalo je na tekućinu za laštenje namještaja. Prema rasporedu razmještaja sudionika, koji je Kalista dan ranije vidjela na internetskom portalu Kongresa, s njom je trebala biti Millicent Gavrilovich, specijalizantica iz teorije književnosti na sveučilištu u Melbourneu. Bilo joj je drago kad je to saznala, jer tamo se, u Australiji, prije dosta godina skrasio njen kolega sa studija Antonio, kojega je jednom davno, još za bivše jugoslavenske države, posjećivala u vojarni Ivo Lola Ribar u Karlovcu, gdje je služio zakašnjeli vojni rok. Poslije vojske više se nisu vidjeli i ovo je, između ostalog, bila prilika za obnovu kontakta, a možda i da ga pita zašto nije došao na večeru, kad ga je ono pozvala… No, pomislila je Kalista kad se pribrala, ovdje kao da je netko bio: preko naslona stolca bio je prebačen bijeli kostim od mekoga lana, ispod stola stajale su cipele, šiljate, početkom rujna kupljene u Modeni. I kao da je netko predvidio, zaključila je, da će se događaji odvijati onako kako je kod kuće planirala: mislila je, naime, da će navečer otići u Hrvatsko narodno kazalište na dodjelu priznanja engleskomu slavistu Sir Arthuru Bondu Thompsonu za veliki doprinos u približavanju starije hrvatske književnosti britanskome čitatelju. Taj čin se jednostavno morao obaviti i ona ga je prihvatila i ne razmišljajući da se u ovakvim svečanim zgodama zapravo bolno suočava sa sobom, svojim godinama i pravim mjestom u društvu. No, ispalo je drukčije. Izmaknuo se komadić filma. Sjećala se početne scene u sobi, kako se, naime, odjednom osvijestila težinu neprozračene sobe na vrhu visoke zgrade i kako se odmah strovalila u postelju. Imala je prljave traperice i majicu bez rukava, koja je na prsima mala nekakvu nejasnu sliku — dvije glave, loptu ili pak tajanstvena nebeska tijela. Bila je, čini se, vrlo pijana, a onaj suputnik u vlaku kao da je neprestano izvodio iluzionističke trikove: priče su mu se čas pojavljivale, čas nestajale. Sjetila se i histeričnoga glasa Julke Rauber i lika konduktera u vlaku — ovaj potonji imao je veliku bradavicu iznad lijeve obrve. A dolje se kovitlala buka, u podnožju hotela, komadi riječi šikljali su prema nebu, metalni i stakleni predmeti sudarali su se među tuđim glasovima u svome svijetu. U tom zvučnom šipražju zvrcnuo je i mobitel: bila je to poruka da je sve u redu kod kuće. Eto, sad mogu otići na večeru, pomislila je Kalista. Ali ne, nije zgodno. Svi su u kazalištu. Ipak, krenula je dolje, u neiscrpni vodoskok svjetla. Netko me začarao — prošaptala je Julka kad se iznenada našla pod slapom jakoga svjetla sa stropa. I doista, nikad tako tvarno nije osjetila da je svaki dio postao izložen. Vidjelo se, čini se, sve: debeli flaster na malome prstu desne noge, smotuljak bijele vate u lijevome uhu, izgriženi nokti na rukama. Pa čak i ono što je bilo tajna: ogrebotina na leđima te mrlja od crnoga vina na gaćicama. Ali i ono što nije bilo zanimljivo: pluća, srce i želudac. Vidjele su se i krvne žile, kosti i masno tkivo. Taj osjećaj je zbog notesa, uzdahnula je i povukla rukom po oznojenome čelu. Vjerojatno je u njemu neka kemikalija što uzrokuje halucinacije. Nedostajali su samo titlovi. I onda se pokušala sjetiti je li kod Romane primijetila kakve poremećaje u ponašanju. Kad je stigla u hotel, Romana joj je pomogla unijeti nespretni kovčeg. Nakon toga, dok se tuširala ili preodijevala, nije imala onaj poznati osjećaj tuđe prisutnosti u sobi, koji se uvijek pojavljuje u hotelu, na nepoznatome mjestu. Ta slutnja tuđe prisutnosti ak i kad nikoga nema s druge strane zida, kao što nije bilo Romane, jer je ubrzo izašla. S njom su otišli miris, jeka, uzorci memorije. Možda je baš taj osjećaj tajanstvene praznine bio presudan da uzme notes, koji je izvirivao ispod zgužvane deke na susjednoj postelji. Ili je tek proradila znatiželja, jer su baš pred skup u Osijeku krenule priče da je Romana trudna, Romana koja se godinu dana ranije spektakularno rastala od muža, poznatog pjevača. Svjetlo je Julki tuklo u oči, razbijalo predmete na stotine sjajnih zvjezdica. Svi su u kazalištu, razmišljala je. Prava je prilika da prelistam Romanin notes. I tako se notes našao kod nje. Gurnula je ruku u torbu s desne strane. Popipala je još jednom, a onda je skinula torbu s ramena i rastvorila je: paketić rupčića za osvježavanje, ruž, olovka za oči, novčanik i češalj. Da nije pao na pod? Julka se nekoliko puta osvrnula i zakvačila se pogledom za krdo užurbanih nogu što se u perspektivi spajalo sa crtom plesnoga podija. Ljudi kao da su dolazili odnekud i zagledavali se u njenu zbunjenost. Dovraga, treba razmaknuti zavjesu i prepustiti se užitku! Onako kako je to prije dosta godina činila nezaboravna Jelica Bašić, koja je na svakom znanstvenom simpoziju doživjela po jednu veliku, veliku ljubav. U Bruxellesu je, primjerice, upoznala čovjeka koji joj je kupio prsten s golemim dijamantom. I ona je svaki put, spominjuć ga se, iz svojih velikih plavih očiju ispuštala taj dijamant u čašu žućkastoga pjenušca. Julka je zakoračila zanosno, snažno se hvatajući pogledom za obrise koji su joj ulijevali najviše nade. Visok, crn, ošišan na četku, cipele broj 48. Visok, crn, živahne oči, čačkalica među zubima. Ispod prekratkoga sakoa izviruje šminkerski mobitel. Postariji čovjek, dobro držeći. Ne, taj bi mogao imati veze s kongresom. Vjerojatno je nečiji muž ili ljubavnik. Možda od onih ženski iz Bugarske. Visok, jak, obrijane glave. Ne dolazi u obzir. I to bi bilo sve. Nije se imalo što izabrati. Julka je pogledala na sat: još malo i završit će svečanost u kazalištu. I svi će nahrupiti ovamo. Da, i svi će nahrupiti ovamo, a ona još nije naišla na čovjeka koji bi joj izmamio dijamant u čašu žućkastoga šampanjca, koji bi joj izmamio suzu u koncentrat slatke radosti, u trenutku kad sve uokolo treperi u iščekivanju, i kad sve odjednom poremeti jedan diskretan psss… Ne, doista nije bilo ničega što bi moglo omesti koncentraciju — razmišljao je Evald Ščapov i preokretao u ruci notes: psss … nevjerojatno! Notes s nekakvim bilješkama! A cijelo vrijeme imao sam u svijesti novčanik, takoreći dirao novčanice… I već sam se vidio kako plaćam kotizaciju, sto dolara u gotovini. I kako je profesor Altman zbog toga sretan. Veliki problem napokon je riješen. A i meni više nije neugodno što sam onaj Rus, jedini sudionik kongresa koji nije platio pišljivih sto dolara kotizacije. Da, pišljivih, jer, koliko god izgledalo nedostižno, u drugim okolnostima iznos se čini sasvim drukčijim. Sto dolara za sudjelovanje na znanstvenome skupu uplatio je švicarski fond Pro Helvetia, program Echanges culturels Est-Ouest. I evo, sad će to otići! Veliki čarobnjak Evangelos moli za razumijevanje…psss! Možda zna za kotizaciju? Pa sad zbraja greške: prvo u vlaku izljev iskrenosti, onda nije došao na sa svečanu dodjelu priznanja Sir Arthuru Bondu Thompsonu, engleskomu slavistu. Hoće li to rastrubiti? Hoće li se od toga napraviti slučaj? Užasno sam žedna, htjela je reći. Zapravo su me oni seljaci, Pejo i Magda, što su mi nakon Vinkovaca ponudili nekoliko listova domaće šunke, natjerali da siđem u restoran. Ništa se nije micalo u tom žžžutilu pred očima: Kalista više nije znala nabada li vilicom kuhani krumpir, žut kao svibanjski maslačak, ili gromadu svjetla što se spušta iz velike svjetiljke na stropu. To je zato što nisam gladna, pomislila je, a jedem samo zato što nisam imala hrabrosti otići u kazalište. A u kazalište se nisam usudila ići zato što sam se napila. A napila sam se zato što me Evald Borisovič podsjetio na nekoga. Svaki put kad pomislim na njega u svijesti mi izroni nešto žuto. I cijeli Osijek postao mi je žut kao okrutna maska izdaje koja se ne da smaknuti. Najbolje što u ovom trenutku mogu učiniti jest da platim i vratim se u sobu. Međutim, kad je zavukla ruku u torbu, Kalista je primijetila da nema novčanika. Prevrnula je još jednom stvari i ništa nije našla. Vjerojatno sam ga ostavila na recepciji, pomislila je. No, nije se mogla sjetiti niti jednoga detalja vezanog za zadržavanje na recepciji. Štoviše, nije niti znala gdje je to mjesto, kao da se nekim čudom našla tamo. Možda je najbolje da ne privlačim pozornost konobara: evo, ostavit ću na stolu novine, a na stolcu vestu. A onda ću se lijepo vratiti, platiti večeru i u sobu — razmišljala je. Na recepciji nisu našli nikakav novčanik niti osobne iskaznice. Kad je pak ljubaznoga recepcionara zamolila da se prisjeti tko ju je prijavio i odveo u sobu, ekran njegovoga kompjutora odjednom se zacrnio. Čovjek je zbunjeno ustuknuo. Nastala je mučna tišina. Isti takav imala je i ona, ali ga nije koristila. Radije je prelistavala neki mali, s istrgnutim listovima. Recepcioner se nasmijao i brzo zaronio iza pulta. Čovjek je nakratko izronio, zatreptao očima i onda ponovno čučnuo. Valjda popravlja kompjutor, zaključila je. Možda je netko našao novčanik. Čovjek iza pulta izvirio je samo očima. Taj novčanik, mislim — rekla je Kalista s osjećajem krivnje. Recepcioner, krupniji čovjek s prvim znacima ćelavosti, izvukao se u punoj veličini i izderao se za nekim tko je upravo nestao među zrcalima: — Željko! Željko, molim te, reci svome kumu da odmah dođe ovamo! Opet ista stvar… Čovjek je potrčao prema zrcalima i tako na recepciji više nije bilo nikoga. Tek je digitalni sat na najgornjoj polici zbunjeno pljuckao kvadratne brojke. Kalista se okrenula i uputila prema restoranu. Još jedan pogled: niti u jednome pretincu s ključevima nije bilo stvari. Možda je novčanik jednostavno ostao gore, u sobi, na stolu — umirivala se, jer je sigurno htjela izvaditi kartu za vlak, koja je bila velika i nespretna. Međutim, nije se mogla sjetiti je li doista, kada i gdje izvukla kartu, je li tko tražio da je pokaže.. I bilo joj je jasno da takve pojedinosti jednostavno ne može pamtiti — to je isto, pomislila je, kao kad bih se pokušala sjetiti kad sam i koliko dugo prala zube, kad i gdje sam ispljunula koju košticu od jabuke i koliko puta sam popravila nestašni crveni pramen iznad lijevoga oka. Julka je bacila pogled najprije u novine a onda u sivu vesticu na stolcu. Ni jedno ni drugo nije joj govorilo ništa. S unutarnje strane vestice nalazila se upadljiva etiketa Krizia, ali, što je to? Pa i sama je kod kuće imala puno stvari sa znamenitim potpisima — od Diora do Muglera, koje su nakon nošenja postale obične krpe. Sestrična Marija kupovala ih je u jednom njemačkom second hand shopu, gdje zasigurno nisu dolazili kao originali nego kao krivotvorine. Jer, tko bi za deset maraka dao ekskluzivne modele Sonie Rykiel, Wolfganga Joopa ili Donatelle Versace? A tko bi mogao platiti pravu cijenu originalnih kreacija? Julka je mogla čak i zamisliti čija je ovo vestica: neke osobe iz Jugoslavije, koja je nakon dosta godina smogla hrabrosti i pojavila se u rodnome gradu kao netko drugi. Da, lik iz takve proze mogao bi nositi vesticu lažne Krizie, osoba koja je došla u Osijek i sad se čudi kako se sve promijenilo… A ovaj kreten, pogledala je ispod oka Evalda, on je za vrijeme rata u Hrvatskoj vjerojatno potpisivao peticije za ujedinjavanje pravoslavnih zemalja u neki novi Bizant. Da se nije dogodilo ovo s Romaninim notesom, ignorirala bih ga, pomislila je. Ovako se čini kao da ima neko nadnaravno rješenje. Julka je pogledala njegove ruke: među prstima su se tajanstveno plele novine sa stola. A ja ću, nakon što sve pomiješam, pogoditi što ste vi izabrali… U Julkinim je očima začas projurio vlak s negativima šarenih naslova: Amerika napala Afganistan, Seksualni manijak u vrtiću! Kod zadnjega naslova zbunjeno je zatreptala. Opet su našli neko izgubljeno Nabokovljevo djelo? Evald se nasmiješio i još jednom joj pred očima povukao cijelu kompoziciju, sve stranice s tekstovima i slikama. Julkine su oči ponovno nemoćno spustile zastor. No, Evald se nije predavao: zamisli da se iza svakoga slogana krije neka zanimljiva priča. Recimo da kod teme američkoga napada na Afganistan krije nogometna utakmica u kojoj američki igrači žestoko prodiru prema vratima afganistanske vrste. Zamisli da navijaš za Afganistan i tada ćeš misliti kako prva svjetska velesila uništava malu i nerazvijenu zemlju. Pa onda pomisli kako si pod naslovom Seksualni manijak u vrtiću navečer banula kod svojega povučenoga susjeda koji krišom gleda pornić. A on razrogačio oči jer je naopako obukla majicu. Splitski navijači napali suca vjerojatno problematizira politički život, Suša pogodila milijun ljudi možda govori o prohibiciji u nekoj od nedemokratskih država, Dvije godine zatvora zbog droge otkriva naličje života te, naposljetku, Lolita iz Leedsa može upućivati na premijeru atraktivnoga filma u poznatome engleskome gradu. Zapamtite je i onda ću ja pogoditi što ste izabrali. Sad je već jedva micala ustima koliko je bila žedna. U jednoj od zrcalnih ploča vidjela je čovjeka koji bi mogao biti konobar. Pokušala je mahnuti, no Evald je podigao razjapljene novine i zaklonio čovjeka, a ona je od tog banalnoga poraza osjetila neugodu. Pa da je barem neka konstruktivna igra! Ili, još bolje: da nema igre! Ali, on vjerojatno sve to izvodi samo zato da izbjegne plaćanje pića. Pa k vragu, ona je njega pozvala, ona ga je pozvala, tog šarlatana iz Rusije, i platit će! Evo — i gurnula je ruku duboko u torbicu. Među stvarima koje je nosila odmah je prepoznala ispucalu krokodilsku kožu novčanika. Dar Ambroza Horvata mlađeg. Julka se pokušavala usredotočiti na predstavu, ali su se sve teme pod naletom razorne žeđi, vatre koja se dizala iz dubine utrobe i palila sve pred sobom, pretvarale u nepodnošljivu bol. Osjećala se čak pribijenom na stijenu, kao u sceni onoga glupog filma koju nitko nije htio odigrati. Godina je bila, valjda, 1972. Kratka povijest grupe San zvao se film koji je trebao ovjekovječiti mladost. Ma ne, zatreptala je Julka, to nije isto! Zgodnija je scena sjećanja prvoga posjeta cirkusu. Bio je to Orfei, dakako, negdje u drugoj polovici 60-ih godina. Eto, mogla bih glumiti gutača vatre u cirkusu! Obrazi su joj gorjeli od stida: prisjećajući se svih mogućih detalja na kraju se pokazalo i pijanstvo. Štoviše, pomislila je u jednome trenutku, to je sramota zauvijek. U predvorju se tiskalo nekoliko vrlo bučnih muškaraca, koji s kongresom očito nisu imali previše veze. A iz kuhinje je izašao konobar i dao nekakav znak obrvom. U tom trenutku zaustavio se lift, čija je sjajna kabina bila prazna, i Kalista je uskočila. Stijenke lifta bile su obložene zrcalima i kad se privikla na svjetlo, na suhi zrak i kretanje po crti, primijetila je mnoštvo očiju koje se ustremilo na nju: s lijeve strane bila su to lica s izduženim nosom, sa stropa je blještalo tjeme na kojemu su nezadrživo provirivale sijede vlasi, a sprijeda su to bile izdajničke prestrašene oči. Kalista na sto načina. No, s desne strane bilo je još jedno lice. Mršava, visoka žena sijede kose sa svjetloplavim preljevima. U kariranome kostimu na kojemu se isticao bijeli plastični broš u obliku zreloga javorova lista. To nisam ja, s olakšanjem je uzdahnula Kalista. To je netko drugi. Kalista je htjela nešto reći, ali riječi nisu izlazile. Kad je lift stao i ona je brzo izašla van. Olga Savitzky najprije je zastala da pokupi papir koji joj je ispao iz ruke, a onda je cijeli hodnik pogodio je mrak. Kalista je zaključila da je došla na svoj kat, baš tamo gdje treba. Glas je, možda, bio za nijansu dublji, no to je možda bio samo znak da mora lijevo, gdje je soba. Izgleda da je cijeli Osijek ostao bez struje. Inače bi se s desne strane, kroz staklenu stijenu na kraju hodnika, vidio vijenac gradskoga svjetla, osvijetljeni prozori, kao snop zvjezdica od iznenadnoga udarca u glavu. Kalista je pružila ruku, učinila nekoliko koraka u tamu i ubrzo dodirnula ravnu površinu vrata, zatim metalnu pločicu i na kraju kvaku, koju je pritisnula uz vrlo slabi pah! Ušla je u gušći dio mraka, koji je intenzivno mirisao na dezinficirane sanitarije. Srce joj je počelo bučno udarati. Pa da, to je Millicent Gavrilovich! No, je li to starija gospođa ili neka sasvim mlada znanstvenica? Je li važna u svojoj sredini ili tek započinje s afirmacijom? Kako joj se treba obraćati? No, sve će se vidjeti. Vjerojatno je umorna od puta, zaključila je Kalista. Ili je možda zaboravila ponijeti referat. Ako je u pitanju ovo drugo, pomislila je, ja bih joj mogla posuditi svoj. Bilo bi zapravo idealno da ona pročita te rečenice: tada bi se vidjelo kakav je, vrijedi li. Ah da, pa rekla si mi da si se jedva odvikla… Tko se jedva odvikao? Pa ja nikad u životu nisam zapalila cigaretu! I, što uopće podrazumijeva pod pušenjem? Ako se nađe koja slobodna soba, smjesta ću se odseliti! A sad je najbolje da siđe dolje, u mrak i da se vrati kasno, kad sve utihne, zapravo pred jutro da legne u postelju i zaspi bez sna. Ionako je na naslonu stolca u restoranu ostala vestica. No, gdje je sad taj stolac? A vani je hladnjikavo. Srećom, pomislila je Kalista, ponijela sam još nešto kao zaštitu od hladnoće: Jaknu od jeansa. Ona je tu negdje. U predsoblju, na vješalici. Kalista je napipala nešto tvrdo, zgrabila je i bez poteškoća izašla iz sobe. Vrata su napravila prigušen pah! Ovaj mrak, ništavilo, kao da se cijela povijest vratila u obliku pitanja. Mogao je opipati svaki detalj te čudovišne crne slike: bombu u trafo-stanici, vojni helikopter zapetljan u žice dalekovoda, i onaj strašan trenutak na slobodnim aktivnostima, kad su se izrađivale fotografije u školskome laboratoriju. Da, bio je to isti tip mraka kao i ovaj ovdje: mrak kad se osjeća neizdrživi pritisak drugoga tijela u prostoru. Kad je ušao, učinilo mu se da nema nikoga. Bilo je tiho Ugasio je svjetlo i sjeo pokraj kadice u kojoj su plivali kvadrati osjetljivoga papira. Ubrzo se mrak naglo pokrenuo i zgusnuo, kao da se iz čestica stvara oblik, život… Nešto je i zaškripalo. Mrak se i dalje micao i sve ga više pritiskao. Kad se malo smirio, pomislio je da je to bila samo sugestija, uzbuđenje, slike zaostale iz nekog lošeg filma, ali se zamalo istodobno pojavila i oštra bol u desnoj podlaktici, nokti koji su ušli duboko u meso. Bila je to Anastasija Belomlinska, nastavnica matematike na njihovoj srednjoj školi i voditeljica uspješne šahovske sekcije. Žena se vjerojatno zabunila i možda odskoči kad shvati da je on u tom glupome mraku, prošlo mu je kroz glavu, on, Evald, a ne Sergej Aleksandrovič, nastavnik tjelesnog odgoja, koji je bio njen ljubavnik i koji je godinama vodio ovaj školski laboratorij. No, Belomlinska ga je povukla prema sebi i pokušala ga poljubiti, ali mu se umjesto sočnih usana u prsa zapiknula njena udarnička značka. Od boli je najprije ustuknuo, potom i zateturao, sapleo se u nešto neko i naposljetku su oboje pali u plastične kadice s fotografijama, kao dva leša koja su plivala uz obalu na kojoj su bili strpljivi promatrači. Kako ih onda nije znao! Sada ih dobro poznaje… — Julka! Dok izbrojite jedan, dva, tri — sve će biti gotovo… U trenutku krhke tišine nešto je puknulo u zraku i cijeli prostor je isplivao u mlazu prodornog svjetla. Kalista je stajala na ulazu u restoran. Julka Rauber u ruci je držala praznu bocu spritea. Evald se pogledom zalijepio za Kalistinu vjetrovku od crvenoga samta, koja joj je bila prebačena preko ruke. I njen pogled se usjekao u Kalistu. Pričali su o meni, pomislila je Kalista. Prisjećali se prizora u zgradi željezničkoga kolodvora. Zatim je stisnula vjetrovku, kao da je brani od nasrtaja ljudi koji ne znaju što čine. To je vjetrovka Millicent Gavrilovich — prošlo je Kalisti kroz glavu. No, ona to ne zna, jer sad leži u sobi. A ovi se ne bi trebali uzbuđivati… Čovjeku se čini da sanja kako se pojavljuje gol usred mnoštva ljudi. I onda se sjetila da je baš takav san imala jedne večeri: stajala je na gradskome trgu koji je u sredini imao instalaciju zvanu kužni pil i pokušavala je ne gledati vlastitu golotinju. Pogled joj je dodirivao bogato izrezbaren vrh stupa, koji je završavao nečim nalik na pticu u trenutku kad nogama dotiče čvrsto tlo. Nitko nije obraćao pozornost na nju. Tako je možda i sad, tješila se Kalista. Julkin kameni smiješak, izvučen s pomoću titravih krajičaka usana, poprimio je oblik stilizirane tvrđave s osječkoga gradskoga grba. Sve je to sugestija, razmišljala je Kalista, taj pogled na jaknu s kužnoga pila. Julku je oblilo rumenilo. Dok je Julka zbunjeno gledala, Kalista se prisjetila kako su jednom zajedno nastupale na međunarodnom skupu o jezičkim varijetetima u Opatiji 1995. Te godine je, kao što je poznato, Annie Lennox održala fenomenalan koncert u njujorškome Central Parku. Poslije su ga dvaput reprizirali na MTV-u. Julka je zajedno s nekim francuskim jezikoslovcem sjedila za dugačkim stolom i pozivala govornike za mikrofon. Kuc-kuc, olovkom je, iritantno i nametljivo, lupkala po staklenome vrču s ustajalom vodom, nalik na onu barsku, u kojoj vrve punoglavci, i onda iritantno i nametljivo izgovorila ime i prezime osobe koja treba pročitati referat. Pritom je, namjerno ili nenamjerno, izokretala njihova imena: američkoga je znanstvenika Franka Birnboima predstavila kao Franza Beckenbauera, njemačkoga nogometaša, slovensku pak jezikoslovku Metu Buzolič prekrstila je u hrvatsku pjesnikinju Cvijetu Zuzorić, a Kalistu Krpan, Kalistu Krpan… strašno, da čovjek ne povjeruje! Svaki put kad bi joj se u dubini svijesti rasprsnuli ti nevjerojatni glasovi začula bi i nekakav uzdah, prasak ili šum udaljene željeznice. Kao da joj se nečiji tajanstveni život prilijepio za melodiju pogrešno složenih samoglasnika i suglasnika. A tamo, u Opatiji Kalista je, iznervirana, nespretno udarila rukom u stol i vrč s nezdravom vodom se prevrnuo i razbio… Punoglavci su se razletjeli po podu… Julka je s neprikrivenom odbojnošću gledala jaknu od crvenoga samta što ju je Kalista gnječila u ruci. Pitanje neplaćene kotizacije otkrit će se kad-tad, razmišljao je Evald Ščapov. Obavijest će samo isplivati na oglasnoj ploči, među ružnim stvarima, uz popis, primjerice, ljudi koji su prijavili temu a nisu došli. I napravio je krajičkom svijesti sliku strašne ploče, na kojoj je velikim slovima, i to crvene boje, pisalo njegovo ime. Crvena boja ovdje je znak ironije, sovjetske civilizacije. Kad je malo kasnije pogledom zahvatio prste, primijetio je da je i jedan od njih crven. Imao je svježi trag krvi. Od zuba, prisjetio se. Nekoliko trenutaka ranije nehotice se udario prstom. Hm, baš zanimljiva pojava. No, tada je osjetio blagi dodir na ramenu i ukočio se. Ostao je bez daha. Pa opet: — Derek? Kraj njega je stajala nepoznata osoba. Evald je zbunjeno zatreptao. Žena se dobroćudno nasmiješila i nešto izgovorila. Jedan Savicki značajan je ruski mislilac u razdoblju između dva svjetska rata, ali ona vjerojatno nema nikakve veze s njim. Kad je pak izgovorio svoje prezime, nerazgovjetno i dječački plašljivo, pitao se hoće li ga ona isto tako povezati s nekom osobom iz ruskoga života. Na primjer, Elenom Ščapovom, bivšom ženom Eduarda Limonova, autora proturječne autobiografije To sam ja, Edička. No, nasmijao se i stisnuo ženi krhku ruku. Mislila sam da ste netko drugi. Jolanta Pomorska iz Varšave zamolila me da mu prenesem pozdrave njene kćeri Kasje… Ja zapravo, kako da kažem, uopće ne spadam u te krugove, nemam veze ni sa čime… Nekako samoj sebi izgledam kao čudnovati kljunaš… Ali dobro, ipak sam napravila referat o poetici elektronske pošte. Ideju mi je zapravo dao Waldemar. Među njima bio je i njegov sažetak s adresom evald. Da, bio je to Institut: vidio je veliki plakat s panoramom peterburške luke, gdje su lagano namreškanu površinu mora ispunili teretni brodovi s bijelim dizalicama. Ti kranovi što su se nagurali uz gat, izgledali su kao kolona skakavaca na pokošenoj livadi. Razumovski je, po običaju, hinio da se slučajno zagledao kroz prozor, a zapravo je stao na mjestu s kojega puca pogled na ono što ga živo zanima: kroz nazubljene listove palme, koju je netko zbog nečega namjestio nasred sobe, svjetlucao je silicij, zaslon računala sa šarenim stranicama osobnoga horoskopa Ekaterine Potapove, a u procjepu između monitora i printera Rind je izrezivao nekakve tajanstvene oglase iz novina. Ponekad, kad bi netko nehotice uhvatio znatiželjni pogled Ernesta Vasiljeviča Razumovskog, došlo bi do nevidljivog, ali vrlo neugodnoga iskrenja u zraku. Kao da su im se odmetnute čestice tukle i svađale, predbacivale jedna drugoj neke stvari koje nisu dobre. Ili obratno, koje su dobre, pa se za njih tuku. Sad Razumovski može naletjeti samo na vodoskok listova što izlazi iz staroga faksa, na sažetke referata sa Slavističkoga kongresa: Silence as a part of the Communication Process in the Religious Interpretation of the Language. I tekst: Silence as part of the communication process has been a popular philosophical problem for centuries. I onda još nekoliko redaka. Pa Wiesław Kowalik Znaczenie staro-cerkiewno-słowiańskiej fonomorfologii czasownikowiej dla rekonstrukcji indoeuropeistycznej… Andrew Shaposhnikoff, Human Body in Folklore and Mass-culture… I tekst tko zna čijega sažetka… Nach der politischen Wende 1989 haben… I, može li pogoditi što je to? Naslućuje li da gleda materijal budućih istraživanja znamenite Olge Savitzky? Ali, ovdje je tekstove proizvodilo svjetlo, žuta rotirajuća lampa na vozilu što je dulje vrijeme stajalo negdje dolje, na obali Drave… Bio je to samo znak da nije bio san, nego živi titlovi na stropu. Dok ih je čitao, čuo je šaljivi komentar na plakat koji je prikazivao peterburšku luku. Ernest Razumovski rekao je da je taj piterski port pravo rusko okno u svijet intelektualca koji živi u tekstu. Simboli, znakovi… Ali ne, to je ipak nešto drugo, taj pogled na Sjevernu Palmiru… Međutim, Evald je pomislio da bi ipak trebao zaspati i odmoriti prenapete živce, odlijepiti se od treperenja na stropu, ali njegovo željezno tijelo kao da se nije moglo zaklopiti. Prizor koji mu se ukazao u svijesti sad se suzio samo na plakat, na plavu boju mora, tajanstvenu dubinu… Sad se mašta više nije mogla zaustaviti i među nametljivim odrazima žutoga svjetla sve su se sigurnije probijali ostaci stare nizozemske lađe Frau Anna, koju je car Petar oslobodio plaćanja poreza i taksi, zato što je bila prvi strani brod koji je uplovio u novootvoreni ruski prozor u Europu. No, bio je to i prvi brod koji je otišao na dno točno ispred tadašnje ruske metropole. Sljedeći brodolom imala je Frau Maria, lađa na kojoj su se uz šećer, sir, konac i odjeću našla i dva sanduka lukovice tulipana za tvorničara Prokofija Demidova, u slobodno vrijeme strastvenoga vrtlara, te slike nizozemskih majstora kupljene na dražbi u Amsterdamu. Frau Mariju zahvatila je oluja i dragocjeni teret otišao je na dno. Među blagom su se našli i originalni Rembrandtovi radovi. Na istome području stradao je i nizozemski brod De Caterina, pun srebra. Unutra su bili složeni servisi brodovlasnika Ludovika Hove. A našlo se i nešto modne odjeće koju su stanovnici zaljeva, kad je došlo do nesreće, jednostavno razgrabili. I dok se tako usporeno spuštao prema dnu mora, iz razmišljanja su ga trgnuli sitni ali oštri koraci s druge strane stvarnosti, na hodniku. Prvo je pomislio da je to, eto, još jedan moćan dokaz da ne spava. Koraci su se čuli s dna… To je Julka Rauber. Ne može u svoju sobu. Sigurno je izgubila ključ. Ustao je, teško, s bolovima u leđima, napipao košulju u mraku, obukao je i nečujno otvorio vrata. Na blijedo osvijetljenome prolazu između soba stajala je mršava spodoba. Mutno svjetlo udaljenih svjetiljki slijevalo se po njenome bezličnome kombineu. Bio je to glas Olge Savitzky. Evald se zbunjeno nakašljao. Htio se vratiti, ali nije mogao: osjetio je neobičnu težinu, nešto što imaju samo slike u snu. I sjetio se, posve neočekivano, kako se davno, u djetinjstvu, mama uvijek sastajala sa svojom prijateljicom Ninom Slanskom u ulici koja se zove Boljšaja Morskaja, i koja prolazi između dva najljepša trga, Dvorcovog i Isaakijevskog. Nekad se taj prostor zvao Ulica Brilliantov. Sastajale su se ispred zgrade koja je poznata kao Fabergeov Dom. Kuća je nastala, kako je kasnije pročitao u nekoj enciklopediji, prema projektu arhitekta K. Šmidta i podignuta je 1900. Vlasnik joj je bio Faberge, draguljar kojemu je svjetsku slavu donijela serija naročito urešenih jaja za Uskrs — dar carici Mariji Fjodorovnoj. U umjetnikovim se jajima uvijek krilo nekakvo iznenađenje. Kasnije je Evald vidio i druge predmete iz Fabergeove radionice: srebrni lančić s privjeskom, broš, zlatnu kutijicu. U Kremaljskome Državnome muzeju. Olga Savitzky je stajala tako blizu da je hvatao njen čudan dah. Ta žena je bila siva, i kombine joj je bio siv, paučinast, nematerijalan. Evald je osjetio hladnoću hotelskoga poda. Dolje je ionako sve zatvoreno. Evald se najprije nećkao, a onda je ušao u sivi mrak s mirisom sasušenoga poljskoga cvijeća. Sjeo je na nešto tamno. Kad je duh Olge Savitzky dodirnuo malu stolnu lampu, stvari su dobile boju i obrise. Sjajan je… — rekla je i pružila mu olovku i papir. Nemojte čitati unaprijed, upropastit ćete igru! Evald je bez razmišljanja povukao nekoliko crtica. I nemojte čitati unaprijed, upropastit ćete igru! Na licu stare gospođe reljefno su se isticale crte strogosti. Sad uz brojeve tri i sedam napišite imena dvije osobe suprotnoga spola… Nemojte, zaboga, čitati unaprijed, sve ćete upropastiti! Evald se nasmiješio: dvije osobe suprotnoga spola mogu biti Ekaterina Potapova i… Julka Rauber. Klimnuo je da može dalje. I, opet vas moram upozoriti da ne čitate unaprijed, jer ćete upropastiti igru! Ščapov se brzo sjetio trojice prijatelja. I nemojte čitati unaprijed, da ne upropastite igru…Evald se prisjetio antologijskih naslova iz školskih dana. Olga Savitzky se tajanstveno nasmiješila. Iz njenoga je bića izašla neka hladnoća. Hladno je, zatvorit ću prozor — pomislila je Julka i hitrim se koracima ustremila prema velikoj staklenoj površini. Tada je shvatila da se upravo trgnula iz sna i da u stvari nije krenula zaustaviti dotok svježega zraka što se dizao iz Drave nego da ide nekim drugim putem, putem kojim mora ići. Zastala je, vršcima nožnih prstiju bolje namjestila papuče i polako zaokrenula prema mjestu za koje je pretpostavljala da je kupaonica. Da je barem kod kuće — sad bi otvorila hladionik i krišom uzela kolač. Ili bi sjela za stol i prelistala stare novine. Ovako… Ne, nije mogla upaliti svjetlo. S njom u sobi je još jedna žena, njena kolegica. To je velika smetnja. Mogla bi se jedino tiho izvući u hodnik i potražiti toalet negdje na katu. Vrata su se tiho odlijepila. Evo, izašla je u hodnik. Na kraju njegovoga neprobojnoga mraka sigurno je njena kuća, jer crnilo je točka, a točka sabire cijeli život u jedan simbol. Njen simbol je kuća u kojoj ju je zateklo pismo Biljane Bosanac, novinarke poznate strane televizijske kompanije, zapravo očekivani poziv na proslavu 30. U pismu je stajalo otprilike ovo: cure i dečki, ove godine, kao što vam je poznato, pada jubilej osnutka kazališta koje smo neobično voljeli u vrijeme olovnih 70-ih. Hajde da ideju kazališta San dolično proslavimo u restoranu Diplomat… Kad je pročitala te jednostavne retke, tamo, kod kuće, utonula je u naslonjač, duboko uzdahnula i pomislila kako se, barem nakratko, vrijeme vraća po neke svoje nedovršene priče. Gdje su i što rade ljudi iz negdašnjega Sna? Ne, ona se ne računa. Nju vidi barem jednom mjesečno na televiziji. Gdje je i kako izgleda Bartol? Je li istina da je postao producent na talijanskoj televiziji? Je li još uvijek s Bernardom Pajić, manekenkom? I dok su se značajna imena nijemo vrtjela u praznini njene svakodnevice, iz sjećanja joj je odjednom izronio onaj nesretni srpanjski dan sedamdeset i druge, kad je tek osnovan San odlučio snimiti film o svojemu djelovanju: bila je potpuno gola, licem okrenuta prema nekakvom kvrgavom drvu, a Bartol ju je neprestano doticao hladnim prstima po leđima, tobože, da je namjesti za najbolji suodnos svjetla i sjene. Ostali članovi družine stajali su iza kamere i gledali… Dalje nije razmišljala. Postalo joj je smiješno što je jednom bezazlenom prizoru pridala toliko značenja. I pitala se zašto je u to vrijeme čak planirala neku budućnost s Bartolom. Zar je doista mislila da će on upisati režiju na kazališnoj akademiji u Pragu i postati važan? Tog ljeta, ljeta grupe San, čak je išla s njim na ljetovanje u Dubrovnik, gdje se održavao veliki festival, ali se ubrzo ohladila od svega. Oni ledeni prsti što ih je osjetila na svojim leđima pretvorili su se u nešto stvarno, u život. Upisala je njemački jezik i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i postala marljiva studentica. Bartola više nije vidjela. Tek je usput čula da je otišao u inozemstvo i uspio u poslu. Sad joj je taj uspjeh draškao maštu. Zažmirila je i zamislila se u elegantnome Diplomatu, kako sjedi sama za stolom, uz čašu nekog skupog pića, i gleda kako sigurnim korakom ulazi visoki, vitki gospodin srednjih godina, mladolik i njegovan, u bijelome odijelu, i smješka joj se, zapravo smješka se vremenu kad joj je nešto značio. I njen osmijeh cilja na to vrijeme, samo na to vrijeme, jer sad je situacija bitno drukčija, sad ona može naučiti velikoga producenta kako se snima film s hladnim prstima, kako se upotrebljavaju talent i snaga volje. Kako se, naposljetku, ostvaruje san. Slučajno ili ne, u tom trenutku zazvonio je telefon. S druge strane žice razvukao se promukli glas, razliven između muškog i ženskog timbra, glas koji je ubrzo otkrio Maju Poletiku. Jer, prepoznala si u stvari glas svoje savjesti. Mda, mogu zamisliti osjećaj hladnoće koji ti je prošao tijelom kad si se suočila sa stvarnošću. Tvoja stvarnost, draga moja, nosi u sebi materijal, tvar. Ti znaš što to znači, jer si jezikoslovka. Prema tome, ono što govorim postoji u neporecivome obliku. Ta tišina ju je gušila. Julka se pokušala prebaciti na neku drugu temu, ali nije imala snage za takav pothvat. Ili je to bio samo pušački kašalj. Netko ti treba jasno reći tko si i što si. Drugim riječima, to je smisao obilježavanja tridesete obljetnice grupe San. Julka je osjetila strah: mrak u kojemu je uskrisivala prošlo vrijeme odjednom joj se ukazao kao labirint. Zar nakon svega mora ponovno pasti u ponor? Zar nakon svega mora položiti oružje i nekome drugom čestitati na pobjedi? Poklopila je slušalicu, izvukla se iz kuće i onda negdje na pola puta do središta grada nazvala Doroteju Altman i rekla joj da sutra dolazi na kongres u Osijek. Bez referata, bez rezervirane sobe, bez cilja. Samo da se makne od sna. I tako je stigla u Osijek, u točku u kojoj je možda jednom i bila — u nekom svom tajanstvenom predživotu. Eto, sve je u redu, ponovila je Kalista. Gledala je svoj odraz o nekom zamišljenom zrcalu i uvjerila se da sve drži pod kontrolom. Ništa, ništa se nije vidjelo. Čak ni prigušeno svjetlo noćne lampe, što je dolazilo iz desnoga kuta sobe, predmetima nije davalo nikakvu izobličenu perspektivu. Preko naslona stolca bio je razapet bijeli kostim od mekoga lana, ispod stola stajale su cipele, šiljate, opasne, početkom rujna kupljene u Modeni. Bile su tu i prljave traperice i ona smiješna majica bez rukava, koja je na prsima imala otisnutu sliku jednoga pop-dua. Ti glazbenici, dakle njena slika na grudima, možda više i ne postoje, možda su odavno zaboravljeni, ali njoj su uvijek donosili sreću i ona je majicu nosila sa sobom na sve važnije događaje u svom životu. Nevidljive, recimo, kao na proglašenju dobitnika nagrade za najbolju interpretaciju horrora u literaturi, kad su se twinsi kreveljili ispod jarko crvene majice s etiketom Benetton. Bio je tu i mobitel. Sve same poznate stvari. Čak i crvena jakna koju je cijelu večer nervozno gnječila u rukama. Jakna Millicent Gavrilovich iz Australije, s kojom je nekoliko trenutaka dijelila sobu. No… Kalista se još jednom osvrnula: soba je bila prazna, druga postelja bila je netaknuta. Čak nije bilo niti vješalice s koje je u mraku povukla crvenu jaknu. Millicent Gavrilovich je otišla! Dalje se više nije moglo misliti… Kalista je ustala iz postelje, navukla papuče i počela se spremati. Nekim čudom se dogodilo da su sve stvari bile na lijevoj strani i mogla ih je brzo utrpati u putnu torbu bez da prebire po sjenama predmeta. Ove godine nagradu je zaslužio ugledni britanski profesor Sir Arthur Bond Thompson. Sir Arthur rođen je 10. Nakon osnovne i srednje škole studirao je glazbu na École Normale de Musique u Parizu, u klasi znamenitoga umjetnika Arthura Honneggera, te na Hochschule für Musik u Berlinu, u klasi Borisa Blachera. Jedno vrijeme intenzivno se bavio skladateljskim radom, a onda je, početkom 60-ih godina, završio studij slavistike na sveučilištu Mason u Americi. Dalje je vjerojatno pisalo kako mu je na kongresu trebala biti uručena kristalna vaza, ali… Kalista je ugasila svjetlo i žurno izašla van. Evald se vratio u sobu. Pomisao da bi trebao nešto zaželjeti prekrio je neutaživi nemir te je grozničavo počeo tražiti avionsku kartu Aeroflota, među čijim se listovima skrivala novčanica od sto dolara, koju je planirao dati za sudjelovanje na međunarodnome slavističkom kongresu. U turističkome prospektu Osijeka? Aha, evo je: glava američkoga predsjednika Benjamina Franklina, tipa koji je razvio teoriju pozitivnog i negativnog elektriciteta, opisao obilježja Golfske struje i izmislio gromobran. Za papir s njegovim likom može se kupiti pravo carstvo zanimljivih stvari. I obići pola Hrvatske. Tamo, na sjeveru Europe, na prozoru koji stidljivo gleda prema Zapadu, ponosni Franklin otjelovljavao je sve moguće snove o sreći… S tom idejom mu se nehotice vratio poznati prizor iz Sankt Peterburga. No, primao ga je dosta usporeno, od umora, s osjećajem pijeska u očima. Činilo mu se kao da roni po dnu mora, na mjestu gdje su počivale nesretne lađe Frau Anna i Frau Maria, čijega se tajanstvenoga tereta želio dokopati. Čudno, zaista čudno… Posve neočekivano, naime, prošlo mu je kroz glavu kako je motiv zaljeva zapravo diskretno utkan u njegovu sudbinu. Zapazio ga je davnih 70-ih godina, kad je s razredom išao na izlet u Komarovo, mjesto udaljeno dvadesetak kilometara od Lenjingrada i smješteno u blagome klimatskome pojasu između Sestrorecka i ušća rijeke Jonin-Joke. Bile su to fotokopirane stranice strojem pisanoga teksta Hoće li Sovjetski Savez opstati do 1984. Autor teksta bio je Andrej Amalrik. Kasnije je saznao da je taj Amalrik bio disident i da je poginuo, pod nerazjašnjenim okolnostima, u prometnoj nesreći u Španjolskoj. Mogao je, da je htio, sve u miru pročitati i čak diskutirati s ocem o smislu onoga što je izloženo, ali se ubrzo vratio samo na naslov i uz njegovu se pomoć upustio u zanosno sanjarenje. Hoće li Sovjetski Savez opstati do Orwellove 1984. Zar se nešto događa u tom smjeru? Zar se klimaju temelji najmoćnijega carstva na svijetu? Što će biti s Leonidom Brežnjevom? Hoće li se onda ukinuti škole? Hoće li ljudi ostati bez posla? Ili… ili će sve nestati, baš sve, milicija, vojska, škole, trgovine, pa će napokon krenuti u potragu za skrivenim blagom? Jer, tu negdje, u Finskome zaljevu, u davno doba brodolom je doživio Aleksandar Radiščev, pisac zabavnoga putopisa Putovanje iz Peterburga u Moskvu. Tako barem piše u spomenutoj simpatičnoj knjižici. I kako nitko nikada nije rekao ili napisao da je nakon toga pretraženo morsko dno na mjestu nezgode, pomislio je da bi odlaskom Sovjetskog Saveza, zapravo cijele vojske raznih špijuna i doušnika, koji su danonoćno bdjeli nad svakim komadićem tla, vode i zraka, mogao ostvariti neobičan pothvat: osnovati Muzej brodoloma i u njemu pokrenuti razna istraživanja. Ali, od toga nije bilo ništa. Ti jednostavno nemaš hrabrosti za ono što se zove pothvat, govorila mu je sestra Nadežda. Ti nemaš hrabrosti ni za kakav korak. Cijeli život si bio tek teoretičar velikog biznisa, čovjek koji priča i samo priča. Netko je možda sve to slušao i inspirirao se za pothvat. Ipak… Julka je zastala na pragu. Ovdje se sad radi o fizici. Ako sjednem na prvi vlak — kući ću se vratiti rano ujutro, oko šest. I bit će to nulta točka našega susreta, Sna, naime, i mene. Jer, u šest se zatvara Diplomat i veselo društvo, koje se cijelu noć spominjalo jednoga neobičnog vremena, vremena koje kao takvo možda nije niti postojalo, izlazi van i gubi se na velikoj asfaltnoj površini s neuredno parkiranim taksijima kao mrlja na savjesti nezrela čovjeka. Bartol u bijelome odijelu. Glas Maje Poletike, koji guši sve ostale pohranjene glasove. Imam upravo toliko vremena da izbjegnem neugodan susret. I to pod pretpostavkom da vlak bude točan. Osim toga, tu je i ključ od vikendice. U Novigradu na Dobri. Ona ruševina koju nikome nisu mogli prodati. Sad joj se to, u strahu pred ubojitim glasom Maje Poletike, činilo kao moćno utočište, dvorac iz bajke. Uzela je broš u obliku javorova lista i hrabro krenula dalje. Osijek by Night… Na parkiralištu ispred hotela nekoliko je pripitih glasova pokušavalo povezati riječi u suvisle cjeline, ali im to nije uspijevalo. Negdje u daljini Kalisti je namigivala reklama za Carnaval de Venice… u plavoj boji, plavoj kao hrbat Sjajne zvijezde Rovinja, knjige jedne suvremene hrvatske spisateljice u kojoj je ovjekovječen njen slučaj. Kad je ono bježala od kuće… Ah, koliko knjiškosti u životu! Sve same prepisane sudbine! Np, nećemo sad o tome! Osijek je nešto drugo. Osijek je započeta nova misao, novi život. No, baš kad je htjela zakoračiti prema glasovima koji su se isparavali oko parkiranih limenki, s reklamom u pozadini, kroz glavu joj je prošlo da nema novčanika. Tako je, nema novčanika. I vratila se u hotel kao u splet ženevskih uličica oko Place Neuve. Na recepciji, onoj istoj recepciji gdje je zabavljala službenika, gorjelo je rastresito svjetlo sa strane, tek toliko da pokaže koliko je sve pusto. Ništa se nije micalo. Onda je spazila kemijsku olovku na pultu i nekoliko puta je odlučno udarila njome po glatkoj površini. Ponovno nitko nije odgovarao. Ipak, u jednom trenutku joj se učinilo da je nešto bljesnulo među zrcalima. Zaustavila je dah i osluškivala: doista je nešto trepnulo. Ali ne svjetlo, nego zvuk. Kalista se mračnim stubama zaputila gore. Evald je sve dublje i dublje propadao u meko plavetnilo. Neko vrijeme je krajičkom mozga održavao kontakt s uzburkanom površinom stvarnosti i činilo mu se da tone negdje u Finskome zaljevu, no tada je naletio na zbunjeni pogled Ernesta Vasiljeviča Razumovskog i na one čudne bore što su njegovome licu davale izgled prerano ostarjela djeteta. Bio je to sudar dvaju svjetova nalik na trenutak buđenja nakon ludila internetskih stranica Gej Rossija. Eto vidiš da to nije ništa strašno, govorio je Ernest. Ionako nitko ne zna da si to ti. Osim toga, site ima bezbroj ulica, uličica i prolaza kao cijeli jedan grad. Pogledaj: oglasi, dečki, stranci, vijesti, nove knjige, novi filmovi, glazba, seksualne fantazije, AIDS. Sad se taj gej. Ernest Vasiljevič kliknuo je na plavi navigator i odmah su se, kao da je netko znao što treba pripremiti, pokazale police s vrućom robom: cipele, koža, sport, odora. Zatim je krenuo u dubinu: spustio se među škakljive dečke. Tu su se pak slike sporo kristalizirale, kao da je netko nenametljivo skrivao lica mladića i odvlačio gledateljevu pozornost na glatke površine tijela. Vidiš koji novac, šaptao je Razumovski, to ne bi zaradio ni u jednom znanstvenom institutu, a niti instrukcijama koje daješ stranim diplomatima. To je pravo blago! Tu ležiš na dnu plavoga mora i gledaš kako te ljudi izvlače van, polako, s uživanjem, naslađujući se u svakom milimetru tvoje kože, sanjareći o tvojim napetim žilama, mišićima koji ruše sve pred sobom… Glupo, baš glupo, zaključio je Ščapov. Mogu naići Potapova i Rind. Bez brige, samo uživaj. Mi smo ionako na dnu Finskoga zaljeva, potopljeni u prvome ruskome samizdatu Putovanje od Peterburga do Moskve. Pogledaj koliko nas ima! Evald je s velikim naporom otvorio oči. Njemu sučelice sjedila su tri momčića od petnaest-šesnaest godina i nešto pričala na jeziku koji nije razumio. Zapravo, dječaci su zaneseno gestikulirali, tako da je shvatio tek da putuju u Zagreb. Kao i on, uostalom. Osobito glasan bio je najstariji među njima, momčić kojemu su počeli izbijati tamni brčići iznad gornje usne i koji je gustu crnu kosu, punu prhuti, češljao na stranu, poput odrasloga čovjeka. On je najviše gestikulirao, i čak ga je nekoliko puta nehotice nogom udario u potkoljenicu. Cigančići, uzdahnuo je Evald. Morat ću do Zagreba trpjeti njihov agresivni razgovor. No, ne samo razgovor, nego i tajanstvene poglede, koje su si upućivali s vremena na vrijeme. Očito su pričali kako ga treba opljačkati, oderati do gole kože, i onda nestati s plijenom. Najstariji dječak ga je, tobože nehotice, ponovno udario nogom u potkoljenicu. Zaboljelo ga je, a na crnim je hlačama vjerojatno ostao otisak uzorka gumenih potplata. Istodobno je najmanji, koji je na sebi imao preveliku mornarsku majicu i hlače crvene trenirke, više puta pokušavao uhvatiti ručku staklenih vrata, ali mu je najstariji u posljednji čas prepriječio put. Srednji je bio najtiši, štoviše, niti jednom se nije oglasio, i Evald je zaključio da je dijete nijemo. Nakon nekog vremena u odjeljak je ušao muškarac srednjih godina, sa sportskom kapom na kojoj je pisalo nike. Sjeo je, zapravo se teško strovalio na sjedište, i vjerojatno je nekim migom ili strogim pogledom djelovao na dječake, jer su se ovi začas primirili. Zatvoreni se prostor napunio masnim mirisom suhih kobasica i kisele paprike. Evald se smjesta povukao u svoj svijet. U jednome trenutku Kalista je zastala na stubama: kao da je negdje tinjao prigušeni razgovor… ili je netko slušao radio… A onda je krenula dalje, prema tračku svjetla koji je dolazio iz dubine mraka: razaznala je crtu odškrinutih vrata, a onda je uhvatila i razgovor dvoje ljudi. Umjesto odgovora začulo se isprekidano dahtanje i iritantno trenje: svijetla crta se pomaknula, razvukla u veliku sjajnu krpu i pokazala dvije muške cipele. S desne strane se pojavila mršava žena sijede kose. U kariranome kostimu koji je na svjetlu djelovao šupljikavo. A ja sam bila najbolja u literarnoj sekciji Puškin… — Bilo je to davno. Na trgu s njegovim imenom okupilo se nekoliko tisuća građana. Došla je cijela naša sekcija. Recitirala si je u Teatru na Taganki, a ja sam zavukao ruku u džep onog Drjančenka, koji je dolazio na sve skupove neoficijelnih umjetnika, i uhvatio… U tom trenutku Kalista je nespretno progutala slinu i zakašljala. Julka je sjedila u vlaku i pokušavala se usredotočiti na cilj iznenadnoga putovanja. Ne, ne putuje u vrijeme kad je zajedno s Marijanom staru kuću namjeravala pretvoriti u raskošnu ladanjsku rezidenciju. Marijan tu uopće nije važan. On se pojavio kad je kuća bila istaknuta u životu njene obitelji kao predmet različitih ambicija. I prvo joj je, kao i uvijek, na pamet pao najbljeđi prizor, godina koju je zapamtila u crno-bijeloj tehnici: jesen, obitelj okupljena oko stola na kojemu je puna zdjela pečenih kestena. Tata i mama su mladi. Tata ima bujnu crnu kosu i smiješne brčiće u stilu predratnih holivudskih zavodnika, mama na glavi ima svileni rubac na cvjetiće, a njoj, Julki, s desne strane stoji Vilma, nastavnica matematike, koja je u to davno vrijeme bila podstanarka u njihovoj kući. Neupućenome bi se promatraču zasigurno učinilo da su Vilma i tata muž i žena, jer im se tijela spajaju negdje u perspektivi, jure jedno prema drugome ako ništa — da je fotograf ostavio papir dulje u fiksiru, tijela bi im se i spojila. Mama se doima kao njihova sluškinja, a dijete u prvome planu, to jest ona, bilo je tako nemirno pred objektivom starinskoga foto-aparata da je za povijest ostala samo mrlja. Mama je novac za uređenje zaradila šivajući posteljinu susjedima u Novome Mestu. Međutim, san o preuređenju kuće na selu ubrzo se rasplinuo: tata je rekao da Vilmi hitno treba novac, tobože, mora urediti obiteljsku grobnicu, i kao prijatelji moraju joj posuditi. Tako je slika skromne kuće još dugo treperila u njenim očima kao nešto što treba dovršiti. Ti kesteni na stolu i crno-bijeli ambijent zajedničkoga života. Vilma je poslije tajanstveno nestala. Druga slika došla je znatno kasnije. Negdje sredinom gimnazijskoga školovanja. Vladala je neka neobična moda bježanja iz roditeljskoga doma i ona je pobjegla u tu skromnu ladanjsku kuću, koja se još uvijek nije preuredila po maminoj želji. Pobjegla je s nekim bubnjarom i mislila kako će s njim otvoriti radionicu za proizvodnju nakita. I čak je izračunala koliko će morati napraviti pojaseva, naušnica i narukvica da plate put do Nepala. Bubnjar je, naime, bio opsjednut idejom putovanja u Nepal. Međutim, ubrzo je netko došao po njega, otac ili stariji brat, i on se izgubio iz njenog života. Poslije su se jednom sreli, na ulici, i to posve slučajno: pohvalio se da je dobio posao u Cankarjevoj založbi. Jer, držala je, sve najbolje zamisli u doticaju s tom gomilom cigli raspadale su se kao mjehuri od sapunice. Poslije je došao i Marijan… Julki se na trenutak učinilo da se zapetljala u nečiju priču s junacima koji trgaju komadić po komadić vlastitoga tkiva. Osvijestila je svoj put prema zlokobnoj kući, utrku s glasom iz telefonske slušalice… Žena iz lifta! Srele su se u liftu… Zapamtila je taj lik, jer ga je dugo gledala u zrcalu. Upao joj je u oči bijeli plastični broš u obliku zreloga javorovoga lista. Podsjetio ju je na amblem jednoga kanadskog sveučilišta. Pa onda taj karirani kostim, kao podloga za amblem… Dear professor Krpan — započinjalo je pismo. Kalista se toga nije htjela sjetiti, jer bi joj se vjerojatno predočilo kao propuštena životna prilika. A radi se o molbi da preuzme mjesto koje nikako nisu uspijevali popuniti odgovarajućom osobom. Pisao joj je Sigismund Minelli, kurator zbirke slavističkih knjiga pri Odsjeku za suvremene europske jezike i književnosti. Iz njegovog je pisma, kratkog i vrlo službenog, izlazio je duh nekakvoga izazova, nade, pomisli da nova i nepoznata sredina iz njenoga bića može izvući golemu istraživačku energiju. No, ona nije smogla hrabrosti za tako nešto. Nije pismo čak niti pročitala do kraja. I gle sad, žena-javorov list zatreperila je usnama kao da šalje stidljivi osmijeh. Ta žena je lopov! Ja nikada u životu nisam bila u Rigi! A vjerojatno niti ona! Muškarac koji je pričao kako je zavukao ruku u džep kaputa nekakvoga Drjančenka pomaknuo se u dubinu sobe. Ovdje negdje mora biti moj novčanik! Kad je nakon nekog vremena — duljeg ili kraćeg, svejedno — otvorio oči, Evald je razabrao da je još uvijek zavaljen u mirise i glasove noćnoga putovanja u prošlost i budućnost. Dječaci koji su se smjestili sučelice kao da su bez prestanka vrebali njegovu pozornost. Bio je tu, dakako, i muškarac sa crvenom kapom na kojoj je pisalo nike. Na koljenima je držao mlohavu putnu torbu, iz koje su izlazili mirisi teške hrane. U Rusiji su tako izgledali provincijski učitelji za vrijeme zastoja, ljudi koji su iz malih gradova unutrašnjosti u putnim torbama donosili kruške, jabuke i što im je već raslo oko kuće, u Moskvu ili Piter, i onda bi stali na ugao neke prometne ulice i nudili robu na prodaju. Tako je i ovaj nepoznati čovjek u sebi imao nešto učiteljsko, pronicljivo: Evald je to primijetio po strahu koji se pojavio na licu ciganskih dječaka kad je ušao u odjeljak. Možda je od toga i njega nehotice uhvatila neugoda. Stoga nije imao volje dalje razvijati misli. Naslonio je glavu na meki jastučić i opustio se. Esli b znali vy, kak mne dorogi Podmoskovnye večera. Rečka dvižetsja i ne dvižetsja, Vsja iz lunnogo serebra. Barem za neko vrijeme. Dok ne nestanu opsesivni glasovi iz prošlosti. A i sve je vjerojatno isto kao i kad je zadnji put bila tamo, devedeset i neke. Devedeset i prve, eto. Kad je u Sloveniji bio rat. Došla je dan nakon što su na televiziji prikazali zapaljenu kamionsku prikolicu kod Ormoža i uplašene fotoreportere koji su na cesti za Ptuj slikali tenkove… Da, da, došla je sva u strahu da će morati živjeti i raditi negdje daleko od svoje povijesti… recimo, u Kanadi, Americi, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj ili Austriji. I doživjela je povratak u kuću koju je simbolizirala zdjela pečenih kestena na stolu kao svojevrsnu kaznu za sanjarenje o velikoj svjetskoj karijeri. Sanjarila je, naime, da je uspješna poput nezaboravne Jelice Bašić, kojoj se na svakom znanstvenom simpoziju dogodila po jedna velika, velika ljubav. Ta žena, Jelica, u Bruxellesu je, primjerice, upoznala čovjeka koji joj je kupio prsten s golemim dijamantom. Nekog bogatog bankara iz Tadžikistana. Sve bi, vjerojatno, završilo tako da je on odvede sa sobom u Dušanbe ili odakle već jest, možda u neko selo na rijeci Amu-Darji. Ako ni zbog čega, a ono da vidi njegovu čudesnu zbirku perzijskih gazela. Međutim, Jelica je priču prekinula u najnapetijem trenutku i nakon toga je pri svakom spomenu bankareva imena iz svojih velikih plavih očiju ispuštala dijamant u čašu žućkastoga pjenušca. Negdje u glavi smislila je i pjesmu o nesretnoj ljubavi, koju bi onda netko uglazbio. Tako se, korak po korak, primicala vječnosti. Je li se ona primicala vječnosti? Ona se, kako bi rekla nesretna Maja Poletika, vječnosti približava s druge strane. Pa sjeti se samo prilike koja ti se pružila po završetku studija njemačkoga jezika i jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Odbila si mjesto asistenta u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. U onom poznatom institutu. Govorila si da se ne želiš zatvoriti među prašnjave knjige. Umjesto znanstvenice postala si turistički vodič. Vodila si turiste iz Bavarske u Crnu Goru. Isprva ti je bilo zabavno stalno putovati, jer su se pričali vicevi i pjevale raspojasane pjesme, a kasnije su ti počeli ići na živce oni nadobudni iz prvih redova autobusa. Stalno su postavljali nekakva pitanja: te, kad se prvi put pojavljuje ime Crna Gora, pa koji su bili prvi stanovnici, pa kad je vladao kralj Agron, onda kako se zove talijanski skladatelj koji je u operi Balkanska carica obradio crnogorski sadržaj, zatim kad je živio Njegoš, pa što je to zograf i kad je Podgorica preimenovana u Titograd. Jednom si čak pjevala Lili Marleen, sjećaš se? Zamalo si dobila otkaz zbog te provokacije. Vozač autobusa rekao je da si bila pijana i to te spasilo. No, u turizmu nisi dugo ostala. Došla si u Karlovac, grad na četiri rijeke, u kojemu je tvoja majka provela ranu mladost, i zaposlila se u biblioteci Ivan Goran Kovačić. Čovjek se isprva zbunjeno ogledavao po loše osvijetljenome prostoru za čitanje, a onda je hrabro prišao velikome stolu, gdje su korisnici ostavljali članske iskaznice, i predstavio se: — Ja sam Marijan Spevec, pjesnik rodom iz ovoga kraja… Julka mu je pružila ruku i ponudila da sjedne. Pjesnik se sa zadovoljstvom zavalio u meki naslonjač presvučen crnim skajem. Julka se nasmiješila i nehotice bacila pogled na vrh visokoga prozora: tamo se pokazalo plavo nebo i raskošna duga. Spevec je isto tako pogledao gore i onda se raspričao kako duge poput ove karlovačke postoje jedino u Brazilu, gdje je do nedavno živio, i možda u još ponekoj latinoameričkoj državi s puno sunca i kiše. Dok je slušala zanimljiva zapažanja o odnosu zemlje i neba, vatre i vode, Julki je negdje u dubini pamćenja treperilo da joj je taj čovjek odnekud poznat, to lice s bujnom bradom, kosa, naočale, pa čak i hlače, ili ju je jednostavno podsjetio na neki lik iz mašte, sliku muškarca kakvoga je jednom željela sresti. Ta brada, ta kosa, naočale, hm… A on je zaneseno gledao u nebo i govorio da je duga glasnik sretnih događaja, da je ona zapravo obrnuta slika sunca na rasutoj kopreni kiše. Nastup je, s obzirom na važnost gosta, izravno prenosila lokalna radio-postaja, a među posjetiteljima su, u prvim redovima, koji su inače zjapili prazni, sjedili predsjednik Skupštine Zajednice općina, načelnik Odjela za društvene djelatnosti gradske uprave, mjesni dopisnik Tanjuga i prvak države u stolnom tenisu. Julka je govorila o Spevecovoj veličini, o tome da nomen est omen, o ponosu, naposljetku, koji osjeća njegova domovina zbog njegova uspjeha. Na kraju je neki pjevač amater uglazbio neke njegove stihove i izveo ih pred razdraganom publikom. Prigodna večera obavljena je u hotelu Korana, za stolom s puno svijeća i cvijeća. Kad je sve bilo gotovo, negdje u gluho doba noći, pjesnik ju je otpratio kući na Baniju. A ona ga je poslije pozvala na piće i tako je simbolički poručila da se ne želi rastati od njega. Ostao je kod nje do jutra. Kako vas nije stid?! Zar ne vidite koliko je sati? Olga Savitzky ispružila je ruku na kojoj je bio zmijoliki sat. U gluho doba noći ulazite u sobu nepoznatih ljudi i ometate ih u učenome razgovoru?! Na stubištu su se začuli odlučni koraci i ubrzo je iz mraka izronio recepcionar. Bio je to čovjek koji je zvao nekakvoga Željka i zamolio ga da nađe nekoga tko će popraviti monitor na računalu. Bio je krupan i od trčanja se uznojio. Olga Savitzky slavodobitno se smješkala. Bilo je tiho i čulo se kako se s desne strane polako otvaraju vrata: u kocki treperavoga svjetla pojavila se glava žene srednjih godina. Lice joj je bilo blijedo i napeto poput maske, i činilo se da bi moglo odletjeti kad ne bi bilo debelih usana koje su ga vukle prema tlu. Žena je bila u bijeloj spavaćici na sitne plave cvjetiće. Jedna od onih što godinama marljivo pohode sve simpozije, ali ih na kraju nitko ne zapamti. Olga Savitzky je ustuknula. Kalista je htjela nešto reći, ali je u zadnji čas odustala. Pozovite hitnu pomoć da je otpremi u ludnicu! No, stvar se time nije riješila. Nekako istodobno svi pogledi zalijepili su se za spodobu u bijeloj spavaćici do poda. To je mogla biti Maria Strauss iz Ulma. Da, sigurno je bila Maria Strauss. Kalista je zapamtila da je imala uvodni referat na simpoziju Kršćanstvo i slavenske kulture. No, možda i nije tako. Međutim, nakon toliko godina povlačenja po znanstvenim skupovima čovjeku se čini da svi blijedi i beživotni ljudi imaju uvodne referate. Jer se, tobože, ničim ne bave doli kopanjem po prašnjavim i smrdljivim knjigama. Ova je baš taj tip, tip koji se smjerno smješka i u svemu podržava onoga koji vodi glavnu riječ. Kalista se uhvatila kako je svu pozornost usmjerila na tu prozirnu ženu. Samo je čekala trenutak kad će ova reći: pa mene je Olga Savitzky vidjela na otvorenju izložbe vizualnih umjetnosti Metropolis-Riga u Velikoj dvorani Riške burze, gdje je govorila o globalizaciji. I onda: rekla mi je da piše knjigu o poetici elektronske pošte pa me zamolila da joj pošaljem sažetak svojega referata. Možda, eto, možda to ipak nije Maria Strauss iz Ulma, nego neka plašljiva profesorica iz Vaduza, kojoj je zaboravila ime, ali svakako je i ta bila na proslavi osamstote obljetnice grada Rige i sigurno je gledala Olgu Savitzky kako govori na otvorenju izložbe vizualnih umjetnosti Metropolis-Riga u Velikoj dvorani Riške burze. I svakako će u ovom sporu stati na stranu Olge Savitzky. Žena se potom okrenula, otvorila vrata toliko da se može uvući u sobu i onda se izgubila u mraku. Vrata su za njom bučno udarila. Recepcionar je ravnodušno slegnuo ramenima. Spodoba u spavaćici do poda dala je nekakav čudan znak kapkom lijevoga oka. Kalista je spustila pogled: crvena vjetrovka, koju je grčevito stiskala u ruci, pala je na pod. To je, dakle, znak. Glazba koju je Evald čuo bila je tako opojna da mu se u jednome trenutku učinilo da raste, da postaje velik, najveći. Svečano obilježavanje jubileja Univerziteta družby narodov imeni Patrisa Lumumby. Sjećao se da je u najnapetijem trenutku jedan govornik objasnio da je Patrice Lumumba istaknuti predstavnik nacionalno-oslobodilačkog pokreta Afrike, junak prijateljskoga kongoanskoga naroda i premijer-ministar Republike Kongo, koji je dao život u borbi za slobodu i neovisnost svoje zemlje. Evaldova je škola, kao najbolja na natjecanju iz marksizma-lenjinizma, imala čast prisustvovati ovom važnom događaju. Vidjelo se da je to i učenicima i nastavnicima bilo neobično značajno: svi su za tu prigodu nabavili novu odjeću. Lidija Iljinična, za koju se pričalo da je ljubavnica starog Anastasa Mikojana, nosila je talijanski kostim kupljen od švercera na željezničkome kolodvoru za dvije mjesečne plaće, Leonid Kozlovski imao je odijelo kupljeno od snimatelja jedne zapadnonjemačke filmske ekipe, Miša Grečko nosio je na prsima očevu udarničku značku. Jedino je Anastasija Belomlinska, nastavnica matematike i voditeljica uspješne šahovske sekcije, došla u uobičajenoj odjeći: imala je, naime, bijelu bluzicu i nekakvi pleteni kostim tamne boje. Evald ju je nakon onog događaja u školskome foto-laboratoriju gledao drugim očima. Kao da se pri pomisli na nju stvara oblik, cijeli jedan život… Kao da se živa slika na dnu trbuha polako razlijeva na sve strane. I na toj svečanosti ga je, kao i svojedobno u školskome laboratoriju, sa svih strana pritiskao mrak i nepodnošljivo uzbuđenje, a kad je osjetio poznatu oštru bol u desnoj podlaktici, došlo mu je da vrisne: — Anastasija! Ona je isto tako znala da je on tu, na svečanosti koju su došli ovjekovječiti mladi fotografi Sergeja Aleksandroviča. Sad ju je taj drugonagrađeni mladi fotograf ponovno ugledao u masi koja se tiskala s lijeve strane, ali ona ga nije registrirala jer ga je u presudnome trenutku zastrla masa s lijeve strane. Ispred nje su plutale gomile plećatih muškaraca u tamnim odijelima, masa šutljivih ljudi koji su komunicirali jedva uočljivim trzajem obrve. Njemu je pak njen lik dvaput bljesnuo u valu koji se povlačio prema izlazu, i kad je pomislio da je to kraj, ona se iznenada našla samo nekoliko metara dalje od njega. Tajanstveno se smješkala i mamila ga, no koliko god bila snažna njegova želja da je ponovno vidi i sve objasni, toliko ga je silina različitih osjećaja, često proturječnih, uznemiravala. Pa da: zašto je došla? Njena znamenita šahovska sekcija sad je na Svesaveznom turniru u Nižnem Novgorodu, rodnome gradu glasovitoga matematičara Nikolaja Ivanoviča Lobačevskog 1792. A on tu ne može razgovarati o onome u školskom foto-laboratoriju, ne može joj reći da je pobjegao od njenoga poljupca zato što ga je bolno ubola njena značka. Bol je bila toliko snažna da ju je kroz plač molio da prestane. Rekao je da će joj za uzvrat donijeti kostim koji je slavna glumica Vera Komisarževska nosila u ulozi Hede u predstavi Hedda Gabler, na tekst Henrika Ibsena, predstavi koji je 1906. Ona želi taj kostim, zaključio je. I zato je došla na svečanost ovoga glupoga sveučilišta. Ona želi kostim Hedde Gabler i za uzvrat će ga naučiti nekim stvarima. Ali, tko će dočekati kraj te svečanosti?! Možda ipak… Evo, na kraju zbor dočasnika Crnomorske flote pjeva Podmoskovske večeri, i to ga ispunjava neopisivom srećom. Hedda Gabler, žena koja ubija, pošla mu je u susret… Marijan je kod Julke ostao nekoliko dana. Dovoljno da se sve dogovore: kao prvo, savjetovao joj je da ostavi posao u biblioteci i upiše poslijediplomski studij iz teorije književnosti u Ljubljani. Tamo se mogla dobiti nekakva stipendija, a i veze sa svijetom su puno bolje nego na hrvatskim sveučilištima. I onda se to, zahvaljujući njemu, ostvarilo. Dobila je stipendiju i čak su je primili na jedan međunarodni projekt, na Futurizem. Marijan je pisao pjesme koje ona jest i nije razumjela. Bili su to stihovi za koje je bila sigurna da ih je već negdje čitala, ili barem čula. Ili je to samo odjek ideje da su sva djela odavno napisana, a mi, eto, samo izvlačimo komadiće rukopisa i pokušavamo stvoriti neku novu kombinaciju. Marijanu se pak svidjelo što je Julka postala ambiciozna, što se počela prijavljivati za različite stipendije u svijetu i što su joj uvaženi kolege slali svoje tek objavljene knjige. Dobila je, recimo, Giving offense J. Coetzeea, Metaphors of Genre Fishelova, French Literary Theory Today i druge. Život kao da se preselio negdje drugdje, kao da se, zapravo, odjednom rasuo po cijelome svijetu. Julki je u jednome trenutku bila sigurna da više ne živi u Ljubljani, nego na e-mail adresi julka. Kuću u Hrvatskoj, na rijeci Dobri, gdje je s roditeljima i tetom Vilmom jela kestene, Marijan je namjeravao pretvoriti u međunarodni pjesnički centar, točku u kojoj bi se na ovaj ili onaj način družili Les Murray, Tess Gallagher, Leonard Cohen i Bob Dylan. On je to nazvao mjestom gdje se ljudske civilizacije slijevaju u jedinstveno vrijeme sadašnje, kao u poeziji Osipa Mandeljštama… Bili su to najljepši trenuci za Julku, ta sanjarenja o Poeziji kao stvarnom prebivalištu, o pjesničkom centru… a onda je Marijan jednoga jutra poslom otišao u Ljubljanu i u dvorištu se pojavio rasklimani ford plave boje, iz kojega je bojažljivo izašla mlađa žena s torbom. Taj glas se Julki učinio poznat, ali kako im nitko od seljana nije dolazio u goste, pomislila je da se radi o sugestiji sličnosti. Stala je iza plastične zavjese u kuhinji i znatiželjno se zagledala u neočekivanu gošću. Bila je to nepoznata žena, tamnokosa, srednje visine: očito je zalutala. Ili je to beračica gljiva koja već dugo parkira stari auto u njihovome dvorištu, ali, kako prije nikoga nije bilo, zbunila se. Možda je tu vodila neki tajni život, razmišljala je Julka. Možda se sastajala s nekim i sad joj se sve poremetilo: novi mirisi, novi smjerovi zračnih struja, nove boje. Hoće li opet zazvati? Julka se jedva čujno nakašljala, umirila je zavjesu, koja se pomaknula, te je polako izašla u dvorište. Automobil se pokazao stariji nego što je u prvi tren pomislila: imao je riječke registarske pločice i nekoliko naljepnica susjednih država: A, SLO, I te, dakako, HR. HR se stisnula ispod uskih stražnjih svjetala. Sigurno su Cigani, zaključila je potom Julka, došli su za blagdane, a možda je i sajam, pa žele auto ostaviti na sigurnome. Ili su se već toliko udomaćili u dvorištu da ga koriste kao svoje skladište. Možda će još dovesti i veće stvari, vrtuljak, na primjer, pa juke-box, kiosk s pivom… Nepoznata žena zastala je kao ukopana i podigla tanke crte obrva. To je glas Maje Poletike — dosjetila se naposljetku Julka. Grupa San i olovne sedamdesete. Čak je i frizura ostala ista: kratka crna kosa, dječački podignuta na šišku, baš onakva kakvu je prije puno godina nosila jedna popularna talijanska pjevačica. Julka se sjetila i mnogih djevojčica iz osnovne škole, koje su oponašale tu dječačku zvijezdu, sjetila se kako je voljela biti u njihovome društvu, jer je imala osjećaj da se sastaje s originalom, svojom zvijezdom. Julki je bilo drago što se ovako neočekivano vraća u djetinjstvo, no oštra crta vonja, koja se probila odnekud iz Maje, presjekla joj je raznježenost. Pa eto, već godinama ovamo dolazim brati ljekovito bilje. I uvijek ostavim auto u ovome dvorištu, a sad vidim… sve uređeno, oprani prozori, zavjese, pod šljivom plastični stol i stolci… Shvatila sam da se nešto dogodilo… — Zar nisi znala da je ovo moja kuća? Na obzoru su se skupljali sivi oblaci i trebalo se zapravo skloniti pod krov, no unutra je bio takav nered da joj to Julka nije mogla predložiti. Po kuhinjskome se podu još u jutro prolila kava i nitko to nije počistio. U kupaonici se tamna plijesan uhvatila po zidovima. Zatim su obje šutjele. Tišinu je, međutim, prekinuo nezreli plod koji je s jedne od umornih grana bučno pao na površinu stola. Eto, čak ne znam niti što si studirala i gdje radiš. Sjećam se samo da si u ono vrijeme maštala o kazališnoj akademiji… Bila si sigurna da će te primiti na glumu i da ćeš postati velika zvijezda… — To smo mislili svi iz grupe San… to, da će nas primiti na akademiju i da ćemo postati slavni glumci — trpko se nasmiješila Julka. Ono što se nekad zvalo jugoslavistikom. Ne mislim da sam napravila nešto glupo… — Vidiš, ja sam oduvijek željela studirati književnost. Imala sam smisla za to. Uvijek sam točno znala što je pisac htio reći. Julka je zbunjeno pročistila grlo. Zapravo ju je ljutilo kako ljudi doživljuju književnost: doživljuju je, naime, kao vreću iz koje unedogled mogu izvlačiti priče. Književnost je način upotrebe jezika, a ne priča o životu. Jezik literature, kako kažu znameniti teoretičari Wellek i Warren, organiziraju i zgušnjavaju sredstva svakodnevnoga jezika, a ponekad ga i nasilno mijenjaju. Mnoga je sredstva pisac našao uobličena i preduobličena skrivenom djelatnošću niza naraštaja. No, svako umjetničko djelo nameće svojoj građi nekakav poredak, organizaciju i jedinstvo. Ovakva razmišljanja dala su joj strogi izraz i ona se ubrzo trgnula: — Može rakijica? Julka je uzela bocu koju je Marijan otvorio prije tjedan dana. Kupili su imanje kod Žalca, u Celjskoj dolini. Onda se Julka raspričala kako se zapravo sve čudno razvijalo. Mislila sam da su ti se roditelji rastali nakon one afere, afere mislim, kad se otkrilo da tvoj otac ima vanbračnu kćer s poznatom mađarskom glumicom. Nekako istodobno si, koliko se sjećam, pokušala samoubojstvo trovanjem, jer si saznala da si trudna s Bartolom, a da je onaj tvoj bubnjar, s kojim si svojedobno htjela putovati u Nepal, ispao ambiciozni pisac koji te iskoristio kao model za jedan negativni lik u svom glupom romanu. Mislila sam da si studirala sedam godina i da ovaj tvoj čovjek s kojim živiš nije nikakav pjesnik nego običan besposličar, manijak koji noću plaši zaljubljene parove na parkiralištu… Boca koja je stajala ispred Maje odjednom se našla prazna. Bio je to vjerojatno treptaj, pomislila je Kalista kad je shvatila da sjedi za stolom, u sobi koja miriše na smočnicu punu zrelih plodova. Ovdje bi negdje trebalo stajati i ormar s jabukama, no ormara nije bilo, jer su stvari stajale na nekakvoj polici u zidu. Zapravo, nikakvoga voća u ovome malom prostoru nije bilo: tek je na širokoj prozorskoj dasci, ispod koje se skrivao tamni radijator, stajala prazna plastična boca od gaziranoga soka. I šarena reklama, napola poderana, za bombone s voćnim punjenjem na vratima kupaonice. Kalista je među uznojenim prstima gnječila ovratnik crvene vjetrovke. Sučelice joj je sjedila je blijeda žena neodredljivih godina, s debelim usnama koje su na napetoj površini lica visjele tako nakazno da čovjek jednostavno nije mogao odvojiti pogled od te kompozicije. Stalno je, naime, očekivao da će se nešto pomaknuti i učiniti prizor normalnim. Cvjetići na spavaćici su se pod udarom jačega svjetla doimali poput uredno složenih zrnaca maka. Bila je to Maria Strauss iz Ulma. Kalistu je oblilo vrelo crvenilo. Svi su žalosni zbog onoga što se dogodilo. Kalista je skupila snage i naglo ustala od stola. Taj čovjek se, naime, nekad zvao Artur Iljič Bondi i bio je voditelj projekta izdavanja devetosveščane književne enciklopedije pri Sovjetskoj akademiji znanosti. No, istodobno je pisao i nekakve članke za časopise koji su izlazili u samizdatu, pa su ga vlasti, kad se to saznalo, proglasile disidentom. Sličnu sudbinu doživio je i pokojni Andrej Sinjavski, književnik koji je pisao pod pseudonimom Abram Terc. Čuli ste za njega? Andrjuša je pak nastradao zbog potpore pravozaščitnika. Svojedobno se o tome dosta pisalo u zapadnome tisku. No, da ne duljim: Artur je ubrzo emigrirao u Englesku i odmah je dobio mjesto profesora na sveučilištu… Kalista se blago nasmiješila. Vjerojatno ste čitali da ta velika izložba, pod naslovom Forme vremena, obilazi Srednju Europu… Kalista je širom otvorila oči: ova je skroz luda! Zatim se nakašljala, stisnula crvenu vjetrovku, sad već navlaženu od znoja, i vjerojatno hotimice udarila koljenom u stol. Bio je to prosvjed zbog otezanja: zašto ne kaže što je to čula? Ili je čula isto što i ona, Kalista, to jest da je on, taj Artur, njoj, toj Olgi, predavao književnost dok je još bio student. Ona je pak bila najbolja u literarnoj sekciji Puškin. Tamo je objavljena njena pjesma Ljubav, koju su svi hvalili, a u Teatru na Taganke on je zavukao ruku u džep nekakvoga Drjančenka… Eto. Pa to možda zna cijeli hotel! Kalista se umirila, pritajila dah. U jednoj od soba na katu zazvonio je sat — oštro i nervozno, kao da netko reže kamen. Još su se dugo, dugo u Evaldovoj svijesti miješali različiti ljudski glasovi, visoki, niski, razumljivi, nerazumljivi, nervozni, sipljivi, duboki i prskavi. I lica, što su se pojavljivala, bila su različita: tamnoputa, žuta, crvena, blijeda. Od misli pak koje su se provlačile tim prostorom nije zapamtio ništa, a zapravo ga nije niti zanimalo što se govorilo, jer je došao zbog Anastasije Mihajlovne Belomlinske. Istina, puno je i strastveno razmišljao o zgodi u školskome laboratoriju, ali je i zaključio da u tome nema ničeg sramotnog: pa i drugi dječaci imaju nešto nesavršeno. Nitko od njegovih vršnjaka nije baš Vladimir Visocki. Jedan ima kokošja prsa, drugi more bubuljica, treći je slabokrvan i tako dalje. S vremenom će nedostaci nestati. Ili će izgledati kao nešto drugo. Na primjer, dobar povod za priču. Tako je jednom Dima rekao da mu se taj prvi put činilo da će propasti u zemlju od stida dok se nervozno svlačio pred nastavnicom marksizma-lenjinizma, no ona mu je objasnila da ima krivi pristup stvarnosti. Pa sjeti se samo Aleksandre Kollontaj, rekla je, žene koja je na originalan način tumačila Engelsove i Bebelove ideje u Rusiji. Čitao si njen rad Društveni temelji feminizma iz 1909. Iz tog teksta svakako treba iščitavati i njen literarni opus, poglavito roman Velika ljubav, u kojemu je uspješno spojila revolucionarni zanos 20-ih godina i aktualnu političku zbilju. Čim je to izgovorila, rekao je Dima, odmah mi je postalo lakše. Pomislio sam da je naš sastanak političko pitanje i da ne smijem skrenuti s linije zacrtane o posljednjoj partijskoj rezoluciji. Radi se, dakako, o rezoluciji pod naslovom O radu s kreativnom mladeži, koja u stanovitom smislu proširuje Brežnjevljev govor na XXV. A Anastasija Belomlinska je govorila o tome kako je u ravnini kroz jednu točku izvan pravca moguće povući više crta koje ne presijecaju zadani pravac. Drugim riječima, može se svašta raditi a da se ne oskvrne osnovna partijska linija. I na toj ideološkoj podlozi ju je vidio golu, vidio je dvije obješene dojke sa suhim bradavicama nalik na ono mamino cvijeće s greškom, koje su svake godine dobivali iz kazališta i uvijek naivno vjerovali da će se u njihovoj posudi rascvjetati, ali je ono redovito istrunulo i tužno palo na vlažnu zemlju. To cvijeće su jednom sestra i on, zajedno s drugim pionirima, bacali na kolonu crnih čajki s najvišim partijskim rukovodiocima. I to je bilo svojevrsno skretanje, ali opet u skladu s osnovnom linijom. No, dobro, Anastasija Belomlinska je ispod tog cvijeća s greškom imala pupak, na čijem je rubu bio tamnosmeđi madež, izraslina nalik na djetešce zagledano u tajanstvenu špilju. I okrugli trbuščić, prošaran nekakvim neobičnim borama, iza kojih se prostirala šikara ili, bolje rečeno, korov. Na jednoj takvoj livadi, pravoj, u selu Kurajevka, smještenome dolje, na jugu RSFSR, kao dječak je lovio ptice, s pomoću mljackavoga ljepila koje se stavljalo na grančicu. Stvarnost je tako okrutna, neprestano donosi naplavine kraja svijeta, zaborava i mraka. Strah od krivih koraka. Zato je najbolje baviti se tekstovima, proučavati vremena kojih nema, ljude kojih nema i smisla kojega nikada neće biti. Kako je to moguće? Kako je to moguće? Je li to posljedica posvemašnje izolacije u vremenu i prostoru? Pa sve je doslovce popucalo i uzajamno se ispremiješalo. Sve: kesteni s Marijanom, Bartol sa snom, biblioteka sa Celjskom dolinom, Maja s… Maja ni sa čim. Pojavila se tako neočekivano, u mjestu koje je prostorno i vremenski izvan svega i svačega. Trebalo je više kontaktirati s ljudima, razmišljala je, pa do ovoga ne bi došlo. Sve bi izgledalo logično i očekivano, za sve bi se znao uzrok i posljedica. Ovako… ništa nije na svome mjestu! Boravište joj je u Hrvatskoj, radno mjesto u Sloveniji a ljudi s kojima profesionalno surađuje — u Austriji, Švedskoj, Portugalu. I što je najgore od svega, Karlovac je tako blizu. Nakon ovakvih teških razmišljanja jednostavno je morala otići u grad. Ma koliko je ostali, važniji poslovi zadržavali uz kompjutor. Parkirala je u središtu, uz Karlovačku banku, i već na prvim koracima naišla na Hortenziju Malnar, negdašnju kolegicu iz biblioteke. Hortenzija je vodila psa na uzici, bijelu pudlicu. Čekala je muža koji je obavljao neke poslove u banci. Julka je odmah započela razgovor o Maji. Hortenzija je povukla psa bliže i rekla da si ne želi kvariti dan. Ovo se moglo i doslovno shvatiti: bilo je sunčano, ugodno za šetnju, ali su se na udaljenim obzorima gomilali debeli bijeli oblaci. Hortenzija je sigurno imala neku priču koja bi završila u kiši iz tih oblaka. Neko vrijeme su šutjele i promatrale rijeku prolaznika koja se slijevala u veliku robnu kuću. No, kad je Hortenzija nehotice zijevnula, razgovor je krenuo dalje. Ali, ne više o Maji iz davnih dana, nego o drugim stvarima. Žena s nemirnom pudlicom pričala je kako je prvo vrijeme nakon odlaska iz karlovačke biblioteke radila kao urednica internoga glasila jedne velike tvrtke u središtu Zagreba. Posao je bio dobro plaćen, ali ju je ubrzo prestalo veseliti: išlo joj je na živce što mora pisati samo o količini prodane robe, o ljudima koji dolaze i odlaze iz poduzeća, o novim propisima u trgovini i slično, a ne o onome što bi je više zanimalo: o novim knjigama, gostovanjima popularnih autora i televizijskim serijama. Zato je tražila da joj pronađu novo radno mjesto. I ubrzo su je premjestili među prevodioce. Tu je obavljala korespondenciju sa stranim partnerima. Međutim, ovdje je bilo još gore: bilo je upravo zatupljujuće, jer joj se činilo da neprestano piše iste dopise, samo što je to jednom činila na engleskom, a drugi put na njemačkom jeziku. Zato je na kraju otišla iz poznate firme i zaposlila se kao tajnica kod uspješnoga poduzetnika. Taj čovjek je njen muž i oni sad zajedno vode veliku turističku agenciju. Julka se zahvalila na lijepoj priči i krenula dalje. Dok je prolazila polupraznim šetalištem pogled joj se zaustavio na obzoru, koji je izvirio između dvije raskošne krošnje kestena: nebo je bilo čisto, svjetloplavo, bez trunke oblaka. Tu negdje srela je i Martina: čovjek je stajao pred izlogom neugledne knjižare i čitao plakat. Ili je nešto razmišljao gledajući svoj odraz u prljavome staklu. Julka je odmah spomenula Maju. A što, zar bih trebao plakati? Molim te da mi nešto kažeš o Maji — zamalo uvrijeđeno rekla je Julka Rauber. I netremice ga je gledala kao da pazi da mu ponovno ne pobjegne kakav neumjesan smijeh. Čovjek se naposljetku uozbiljio i nakašljao. Ne znam je li diplomirala, ali sjećam se da je neko vrijeme radila u komercijali Jugoturbine. Zajedno s mojom prvom ženom Gordanom. A kasnije ne znam, propila se ili tako nešto… Martin očito nije imao namjeru dalje razvlačiti priču o nesretnoj Maji, jer kad se odnekud pojavio bučni motorist pred kojim su se prolaznici sklonili u veže, jednostavno je nestao u jednoj od malih trgovina u nizu. Rudi je naišao u trenutku kad je počela razmišljati o drugim stvarima. Ta neočekivana i teška tema vjerojatno je utjecala na odluku da popriča s Rudijem. Rudi je, naime, bio čovjek koji se ubrajao u kategoriju gnjavatora, jer nije imao osjećaj za vrijeme. Mogao je satima stajati na ulici i razgovarati o svemu i svačemu, žaliti se na svoju generaciju, koja nije imala ideja. Sve bi bilo drukčije, govorio je i sad, da se pojavio netko poduzetan, energičan i ustrajan, čovjek s idejama koji bi okupio ljude na nekom poslu. Tada se ono znamenito društvo s Korane ne bi raspalo, nego bi i dalje izazivalo zavist sugrađana. Pa šezdeset i devete godine su čak tri člana klape dobila nagradu za najbolju masku: Vinko je osvojio putovanje za dvije osobe u Dubrovnik, Damir stolnu svjetiljku a Vera bocu francuskoga šampanjca! Danas se čak niti ne priređuju takvi maskenbali. Cijeli svijet se raspao i izgubio. Evo, Krsto Marinić, nekad ekonomist u Velebitu, danas prodaje mađarsku kozmetiku na tržnici. A bio je tako dobar dečko, sportaš! Ili Ana Herceg, nekadašnja Miss gradske plaže, službenica u Komunalnom poduzeću, danas je u prijevremenoj mirovini. Zato je toliko i pričao. Srećom pak je u jednom trenutku počeo puhati vjetar i ona mu je dala znak da se treba maknuti uskovitlanoj prašini. Na spomen vjetra Julka je otvorila oči: bila je u vlaku, sjedila čelom naslonjena na zamagljeno staklo i osjećala svježinu što dopire iz pukotina. Koliko dugo je ovako sjedila? Film koji joj se odvrtio došao je do kraja. U svakom slučaju, bilo je to veliko olakšanje za Kalistu. Na plavoj posjetnici je pisalo da žena radi u Osteuropa institutu Njalsgade 78,3. Prvotni dojam da je riječ o Mariji Strauss iz Ulma bio je možda prikriveni signal bliskosti. I evo, sad je u šaci gužvala novčanicu od pedeset dolara, s likom bradatoga Granta, koji ju je neodoljivo podsjećao na svekra u mladosti, pa je mogla požuriti na autobusni kolodvor. A što se tiče novčanika i dokumenata, nakon svih ovih ludila moguće je samo jedno: da je to ostalo kod kuće. Na stolu ili u drugoj torbi. I primijetila bi to vjerojatno da je sama plaćala kartu za vlak. To je obavila njena asistentica Ljerka, koja je u ovom trenutku na putu za Dublin. Ljerka odlazi na Trinity College, bit će nekoliko mjeseci lektor. Koliko je vremena prošlo otkako je u vlaku i kad će napokon stići Zagreb? Evald je grubo prekinuo nizanje sjećanja na svoje prve ljubavne pustolovine. Slike iz prošlosti treperile su mi samo zato da ne zaspim, zaključio je i pogledao svoje suputnike. Svi su bili na broju: i mali Cigani i tajanstveni muškarac sa crvenom kapom na kojoj je pisalo nike. Muškarac je vjerojatno prolazio iste nevolje odrastanja kao i on, a ciganske dječake iskušenja tek čekaju. Jedino je šteta što se neki zanimljivi prizori ne mogu iznijeti iz glave i prikazati drugima, nego moraju ostati ispod maske intelektualne zgroženosti nad životom. Da je ovo putovanje žanr, literatura, svijet iz mašte, posve sigurno bi na kraju ispala neobična knjiga ljudskih strahova. Muškarac sa crvenom kapom saznao bi, primjerice, kako je onog istog dana i na onome istome mjestu, iza zastora Podmoskovskih večeri, Anastasija Mihajlovna Belomlinska ubila Sergeja Aleksandroviča, ali ne očevim pištoljem makarov, nego predstavom koju je puno kasnije, takoreći nedavno, izvela pred publikom. Uzela je, oh, Bože, koja nezaboravna scena! Tatjani njegova pisma njoj, Anastasiji, a Olegu svoja pisma njemu, Sergeju. Možda će ih zanimati. A možda i neće. Možda bi ih više zanimala priča o Margariti, studentici slikarstva iz Baranoviča, mjesta koje je opjevao nevjerojatni futurist Igor Severjanin? Ili možda oboje znaju za Evalda? Onoga dječaka koji nikad nije naučio igrati šah? Možda bi ih zanimalo kako je taj mali upoznao svoju suprugu Polinu Fjodorovnu? Evo, priča je tu: dao je oglas u zidne novine Filološkog fakulteta da skuplja značke socijalističkih zemalja i recepte za jela iz srednjovjekovnih dvoraca. Polina Fjodorovna je imala jednu od najvećih zbirki značaka, cijeli tematski niz pod naslovom Industrijalizacija. Ah, ne, ne, sad se zapetljalo, zapetljalo! No, dobro, Polina je bila tu i zanimalo ju je zašto skuplja i recepte iz srednjega vijeka, a on joj je objasnio da ga privlači smijeh, srednjovjekovna kultura smijeha, koja je izronila s radovima znamenitoga Mihaila Bahtina. U obitelji Ščapov njegovala se priča da je djed davnih 20-ih godina posjećivao kružok Heljfernak Ivana Mihajloviča Andrejevskog, gdje je Bahtin držao predavanja. Djed je rekao da je slavni znanstvenik nastupao nenametljivo i tiho, da se nikada nije uvlačio u rasprave. Uvijek je zašutio čim je završio svoju temu. No, možda njih zanimaju sasvim druge stvari? Evald je ponešto splasnuo u svom stvaralačkom zanosu. Literatura bi prije zanimala Razumovskog, Potapovu i Rinda, koji su iz Osijeka dobili nekakve nerazumljive titlove, sažetke dijaloga, tako nešto, i sad se čudom čude što je to. No, pri pomisli da Sankt Peterburg i društvo koje je skupljalo razbacane papire oko faxa, sasvim se razbudio. Evald je bio u vlaku i pred očima mu se razmotavala crna vrpca prolaženja s hirovito nabacanim svijetlim točkama. U rastresitome mraku najprije su izronili oštri rubovi kondukterove kape, a onda i beskrvno svjetlo na nestabilnome stropu. Malo-pomalo čovjek je u njenim očima dobio i obrise, lik — ramena, vrat, glavu. Julka je pružila kartu koju je cijelo vrijeme čvrsto držala u rukama. Nije mogla otvoriti usta. Zapravo, nije mogla naći nijedan dio svojega tijela: sve se nekud razletjelo, u mrak, nepostojanje. Kondukter je ustuknuo i krhka žarulja iz hodnika obasjala je komad papira među prstima. Kondukter je neko vrijeme nepomično stajao, a onda je zakoračio u odjeljak, napipao prekidač negdje na spoju prozirnih ploha, ispod kojih se micao pohabani zastor, i sa stropa je naposljetku bljesnulo svjetlo. Julka je kimnula glavom. Morat ćete van i onda na onaj za Zagreb. Kondukter je i dalje držao pogled zalijepljen za njeno lice. Kondukter je pokroviteljski klimnuo i natraške se povukao u hodnik. Zatim se brzo okrenuo, otvorio prozor i fućnuo na prste van, u mrak. Trenutak kasnije skinuo je kapu i mahnuo njome. Vlak je polako krenuo. Julka je zijevnula i radoznalo se zagledala u kartu: nije bilo ničeg neobičnog na tom komadiću papira. Čak nije bilo ničeg. Odredište je bilo tako slabo otisnuto da je načas pomislila kako nikud ne putuje. Zatim je polako otvorila torbu i počela tražiti novčanik da spremi kartu, ali su joj se prsti zapetljali u neke čudne stvari koje su pod mlazom agresivnoga svjetla izgledale poput gomile tuđih odbačenih predmeta. Srećom, brzo je napipala poznati pretinac: tamo je bila plastična vrećica, a ispod nje notes. Kraj notesa, s lijeve strane, prepoznala je čekovnu knjižicu i mali predmet od kože. Bio je to novčanik. Kad ga je izvukla — začudila se kako se promijenio: bio je napuhnut i taman, kao da nije njezin. Gledala ga je zbunjeno kao kondukter kartu na kojoj se nije razaznavalo odredište. Možda je to ipak od svjetla? Od nagloga prelaska iz polaganoga u brzo gibanje čestica. Ili jednostavno od drukčijih misli. Ne, to ipak nije bila njena stvar. U ovom novčaniku bile su fotografije muškarca i djece, u bojama koje su se prelijevale u ljubičasto. To je bilo u prozirnom plastičnom okviru koji se pokaže kad se počne tražiti novac. A u prorezu ispod okvira izvirivala je osobna iskaznica. Julka ju je izvukla. Takva je, dakako, bila i njena, samo što je s ove gledala slika žene okrugla lica, tankih obrva i poluduge tamne kose. Lik koji joj ništa nije govorio. Trgnula se tek kad je prepoznala kombinaciju slova s desne strane: KALISTA KRPAN. Uzela je torbu i brzo istresla stvari na sjedalo: na meku podlogu pali su — ruž, ključevi, dokumenti, notes, plastična vrećica, kemijske olovke, sklopivi kišobran, kutija andola, papirnati rupčići i još jedan novčanik. Njen, s njenim tajnama i bez slika iz života. Vlak je još uvijek izlazio iz stanice Ernestinovo. Svjetla su se topila na crnoj pozadini u koju se upio kondukterov zvižduk. Ovo je kraj predstave, pomislila je Julka. Sve stvari našle su se na jednome mjestu. A kako je zapravo počelo? U autobusu nije bilo puno putnika: na zadnjim sjedalima gužvao se mladi ljubavni par, u sredini, kraj vrata gdje je titrao televizijski ekran sa crno-bijelim filmom bez tona, sjedile su dvije postarije žene i napeto pratile pokretne slike, a na jednome od slobodnih mjesta iza vozača meškoljio se policajac. Kad su se ugasila svjetla, Kalisti se učinilo da se našla u svemirskom brodu i da putuje prema zvijezdama. Bio je to onaj put o kojem je često neodređeno sanjarila, ali nikada nije imala hrabrosti i volje učiniti nešto više. Jedan jedini put stvarno se odlijepila od kućnoga praga i krenula u neizvjesnost: sjela je u brzi vlak Zagreb-Pariz i zajedno sa svojom slučajnom suputnicom, ambicioznom povjesničarkom književnosti, izašla na željezničkome kolodvoru u Genevi. Obje su odsjele u hotelu Overture negdje na kraju grada. Suputnica, kojoj je zaboravila ime, bila je opsjednuta željom da se proslavi objavljivanjem zagonetnih rukopisa zaboravljene hrvatske spisateljice Sidonije Pollak-Wilson. Tada je prvi put čula za to literarno ime. Možda ta Sidonija Pollak-Wilson nikad nije ni postojala, razmišljala je Kalista, jer se u tih nekoliko dana, koliko su provele zajedno u Švicarskoj, nije dogodilo ništa što bi upućivalo na uspjeh pothvata. Ženska, koja se možda zvala Anita a možda i nije, na stolu je držala nekakvu bilježnicu u koju je upisivala snove. Bile su to uglavnom nepovezane rečenice, bez ikakve veze sa stvarnim događajima. Kalista je jednom, u šali, dakako, pridodala i svoj san, nadajući se da će se iz te mračne bilježnice potaknuti neka zbivanja, svađa ili slično, ali nije se dogodilo ništa. Nakon toga sjela je u zrakoplov i otputovala u Dublin, Baile Atha Cliath. Na tamošnjem Trinity Collegeu održavalo se savjetovanje koje je organizirala Alberta Hopkins. Alberta ga je takoreći izmislila, jer se morala nekako odužiti za šestomjesečni boravak u Hrvatskoj tijekom kojega joj je Kalista bila mentorica. Bila je to, isto tako, i zgodna prilika da Slavističkoj knjižnici vrati Belostenčev rječnik, s obzirom da slanje poštom nije uvijek pouzdano. Kalisti je u Dublinu vrijeme jako brzo prošlo, prebrzo čak. Muzeji i pivnice proletjeli su joj pred očima poput krajolika motrenog iz jurećega vlaka. Malo više detalja zapamtila je iz posljednjega dana: nju i Christu Agacinsky iz Erfurta, ženu kojoj je Hopkinsova također dugovala gostoprimstvo i, čini se, zimske rukavice, šef Slavistike odveo je na ručak u college, u sobu koju profesori zovu Commons. Svi nazočni imali su toge, a neposredno prije ručka obavljena je i molitva, Grace. I sad su na tom crnilu Trinityja izrasle goleme osječke zvijezde… Kalista je osjetila kako tone u nešto meko, meko poput sna… Crna, crna ploča bila je podloga svijesti na koju je Evald marljivo ispisivao svoj životni tekst. I sve je bilo jasno. Tema: slavenska uzajamnost jučer, danas i sutra. Zatim dodjela nagrade najzaslužnijemu slavistu… Ovdje se trgnuo. Peterburški tekst traži dubinu i snopove značenja, a ne plakat, boljševičku agitku. Peterburški tekst traži krajnji smisao.
ENGLESKA ABECEDA (nauci-engleski.com) - ENGLISH ALPHABET - Learning foreign languages
I ovdje se, kao i na mnogim drugim područjima, najviše može naučiti od drugih. U predvorju se tiskalo nekoliko vrlo bučnih muškaraca, koji s kongresom očito nisu imali previše veze. Prva 32 kôda ASCII kôda namijenjena su nadzorno-upravljačkim znakovima, za upravljanje pisačem i komunikacijom općenito. Negdje u daljini Kalisti je namigivala reklama za Carnaval de Venice… u plavoj boji, plavoj kao hrbat Sjajne zvijezde Rovinja, knjige jedne suvremene hrvatske spisateljice u kojoj je ovjekovječen njen slučaj. Evo, izašla je u hodnik. LOKOMOTORNI SUSTAV prevencija lokomotornih ozljeda 1. Koliko god da se činili ludi, ipak nismo bili za ludnicu. Masaža i samomasaža kao sredstvo oporavka utjecaj, vrste, izvođenja pojedinih zahvata 4. Vrste: Unutarnji modemi engl. Evald se pogledom zalijepio za Kalistinu vjetrovku od crvenoga samta, koja joj je bila prebačena preko ruke. Poruka bez konteksta je poruka koju je bolje izbrisati iste sekunde kada je pročitana. Napomena: Izbor metoda i oblika rada za svaki nastavni sat određuje nastavnik prema nastavnim sadržajima, osobitosti polaznika te materijalnim i drugim uvjetima.
[Rotkva za kasalj|Oglasnik posao osijek|Sexiadresar]
Oznake: PoslovnoDopisivanje
komentiraj (0) * ispiši * #
Larin chat brbljaonica 123 on BlogDot - Stvarne djevojke
Click here: Larin chat brbljaonica 123 on BlogDot
!LN70= B0:65 A>>1I8;0, GB> 8=B5@5A : :@8?B>3@0D88 ?>O28;AO C =55 5I5 2 H:>;5, 2 AB0@H8E :;0AA0E.
8 >4=>9 <0H8=K. = ?>41560; : :@5?:> A18B>
- =0 157CA?5H=> AB0@0;0AL 3>2>@8BL A?>:>9=>.
=0 ?>=8<0;0, GB> >3=5==K9 H0@, 70B>G5==K9 2 :5@0<8G5A:CN :;5B:C, A:>@> 2K@25BAO =0@C6C 8 ?>3;>B8B.
-
M?>EC F8D@>2>9 A2O78 ?>=OB85 =5?@8:>A=>25==>AB8 G0AB=>9 687=8 CH;> 2 ?@>H;>5.
- K 2<5AB5 A?CAB8
>A8> C25@5==>, ?>-E>7O9A:8 2>H;0 2 A?0;L=N. - '5< <>3C ?><>GL? - A?@>A8;0 >=0 =0 3>@B0==>< 0=3;89A:><. 5::5@ =5 <830O A<>B@5; =0 MBC 2>AE8B8B5;L=CN 65=I8=C.
- =5 =C6=> :>;LF>, - E>;>4=> A:070;. - B> 2K B0:>9? - ?>B@51>20;0. 5::5@ ?5@5H5; =0 8A?0=A:89 A O@:> 2K@065==K< 0=40;C7A:8< 0:F5=B><: - Guardia U. >A8> 70A<5O;0AL. - 5 <>65B 1KBL! - A:070;0 >=0 ?>-8A?0=A:8.
[PRESTANITE SE MUČITI: 12 stvari koje dečki čine kada im se službeno sviđate|Knjižnice grada Zagreba|LAPONGO besplatni mali oglasi Srbija]
komentiraj (0) * ispiši * #
Seks za odrasle - Pronađite djevojku
Besplatne fleš i seks igre svakoga dana! Dnevno osvežena selekcija hentai, seks i fleš porno besplatnih igara za odrasle!
Click here: Seks za odrasle
Da bi ste skinuli devojku ne smete napraviti ni jednu grešku. Ove tri studentkinje su potpune drolje koje žele samo seks. Uđite u svet animalnih drolja i razgovarajte sa njima.
Spolno zdravje in nove stvari, da postanete boljši ljubimec so pomembne v zvezi! Pomozite ovom frajeru da povali 3 devojke u toku dana. Kada pokupite zelenu jabuku devojka skida deo odeće sa sebe.
Besplatne fleš i seks igre svakoga dana! Dnevno osvežena selekcija hentai, seks i fleš porno besplatnih igara za odrasle! - Posle i njega uključite u igru.
Dobro došli u AdultGameCity. Na našem vebsajtu možete da brzo i sigurno uživate u besplatnim seks igricama i igricama za odrasle. Možete da igrate bilo koju seks igricu dok god to želite! Mi vam obezbeđujemo samo besplatne verzije porno igrica. Da li ste umorni od traženja besplatnih igrica? Mi vam obezbeđuemo tone besplatnih igrica i sve one su pune verzije! Na našem besplatnom vebsajtu pronaći ćete PC seks igrice pouzdanog kvaliteta. Mi pažljivo biramo najbolje igrice za odrasle! Možete da odaberete igrice koje vam se sviđaju iz sledećih porno kategorija: Seks igrice, Porno igrice, Samo kres, Anal fleš igrice, Igrice sa striptizom, Hentai igrice i još mnogo toga. Iskopirajte seks igrice besplatno i uživajte u kvalitetu. Svi naši download-ovi su 100% sigurni i beplatni i bez virusa tako da ne treba da brinete o bezbednosti vašeg PC računara. Pronađite vašu igricu za odrasle na AdultGameCity.
Žene - Tema- Seks za odrasle_2
Na vama je da je dostojno pojebete. Dve studentkinje gledaju film u svojoj studentskoj sobi. Pretvorite ovu pohotnu devojku u svoju seksualnu robinju. Kada se učitelj klavira pojavi, Vendi ima drugačiju viziju učenja. Moram še kaj vedeti o teh krajih? PornDude komaj čakam, da preizkusim te erotične trgovine.
[Srpske Matorke / Big Sex Tv|Agencija fortuna personal|Izjebana matorka]
Oznake: filmovi, za, odrasle, koje, devojke, gledaju, u, tajnosti
komentiraj (0) * ispiši * #
Kako zaraditi novac kao maloljetnik - Datiranje za seks
Vrele gume
Click here: Kako zaraditi novac kao maloljetnik
U ovom slučaju to nije potrebno. O njima smo već više puta pisali, pa ću ih samo kratko ovde navesti: , do kraja marta je veliki popust na sajtu , meditacija, , hipnoza, , … O čemu treba da razmišljate ako želite da se obogatite? I još jedna napomena je da je preko učeničkog servisa moguće raditi SAMO preko zimskih, proljetnih i ljetnih praznika.
Proveli smo brojna testiranja i prikupili mnoštvo podataka kako bismo došli do sljedećeg zaključka: Što je vaš prvi polog viši, viši će biti i vaš bonus dobrodošlice, a tako više mogućnosti imate zaštititi se od mogućih gubitaka. Osim ako stvarno želite igrati golf, prodajte te palice dok još nešto vrijede. Najbolje da budu plave koverte. Zašto vaš svakodnevni posao od 8-do-16h nema smisla?
tajna.rs - Starijem je tek 12. Prodajte svoje stvari Prodaja stvari koje više ne želite ne samo da donosi dodatni novac, već je njezina prednost i rješavanje nereda u Vašem domu - a to je dodatni prostor koji biste možda željeli koristiti za druge načine zarade.
Blogovi ne prave novac. Novac prave dobri poslovni modeli. I kad shvatite tu razliku onda nećete praviti blog kako biste zaradili, nego ćete napraviti poslovni model koji će na najbolji način iskoristiti mogućnosti bloga. Ako krenete sa blogom bez makar naznake poslovnog modela, krenuli ste iz sredine. I povod za papagajsko ponavljanje kako je sva ta priča sa zaradom putem bloga čista jedna prevara. Jedna starija gospođa koju poznajem je nakon odlaska u penziju odlučila da otvori prodavnicu zdrave hrane. Penzija mala, treba se snaći, ona vidi da su te prodavnice non-stop pune, čuje da je to sad in i eto, otvaramo prodavnicu zdrave hrane. Povezala se sa dobavljačima, sredila papire, opremila lokal, sve po PS-u. Godinu dana kasnije, prodavnica jedva da pokriva sopstvene troškove. Razloga ima dosta ali u osnovi im je samo jedan: računala je na to da će se prodavnica, jednom kad je otvori, pobrinuti sama za sebe. Sa blogom je isti đavo. Neće se pobrinuti sam za sebe. Blog kao osnova poslovnog modela — ne mislim na kompanijske nego na blog koji može da pokrene bilo koji pojedinac — je prilično dobro proučen, i teorijski i praktično, i zna se koje stvari rade a koje ne. Na osnovu iskustava drugih, jer ih je mali zilion, zaista je moguće unapred napraviti plan i — svetogrđe! To vrlo ukratko i u najosnovnijem obliku izgleda nekako ovako: Izaberete nišu, užu temu o kojoj ćete pisati. Počnete da promovišete svoj blog kako biste doveli posetioce i trudite se da te posetioce zadržite, da ne budu jednokratni, i dalje se promovišući i dovodeći nove posetioce. Kako bi se posetioci zadržavali, vi morate da im dajete kvalitetan sadržaj: da li će to biti neko vaše lično iskustvo, način pisanja, ekskluzivne informacije ili nešto četvrto, zavisi od vaše procene, od onoga što zaista možete da ponudite i od same niše. Pametno je već od samog početka praviti mejling listu. Najčešći način da se posetioci podstaknu da se prijave na vašu listu je davanje neke besplatne e-knjige nekog vrlo korisnog uputstva ili tako nešto u zamenu za njihov mejl. Što se tiče affiliate linkova u postovima i izdavanja oglasnog prostora na blogu — to jesu neke od mogućnosti, ali onda treba imati u vidu da a zarada je daleko manja, i b ti linkovi i oglasi odvlače posetioce sa vašeg sajta, što nije dobro ako vam je cilj da pravite mejling listu. Opet, možete promovisati tuđe proizvode i uzimati procenat, ili ako ste car razviti sopstveni proizvod i promovisati njega. To dakle tehnički izgleda tako nekako. Ako ste krenuli sa dobrim planom, već posle par meseci možete imati listu od nekoliko hiljada ili desetina hljada ljudi pričam o blogovima na engleskom, domaće tržište je suviše malo za tako nešto kojima u svakom trenutku možete poslati mejl sa ponudom nekog proizvoda. Matematike radi, recimo da imate 10. Složićete se, daleko bolja opcija nego izdavanje oglasnog prostora Okej, jasno je zašto je profesionalni bloging primamljiv. Da bih dobro objasnila bilo koji od njih morala bih da napišem omanju knjigu — upravo iz tog razloga na netu možete naći gomile tekstova koje pokrivaju po jedan sićušni aspekt te priče, ili gotove kurseve koji opet ne mogu da pokriju sve. Primera radi, taj besplatni e-book koji biste im ponudili u zamenu za mejl. Znate valjda i po sebi, nisu ljudi više toliko naivni da daju mejlove bezveze, zato taj e-book mora biti nešto stvarno korisno a direktno vezano za temu kojom se bavite. Pritom, ako do informacija koje nudite u njemu mogu lako da dođu i bez toga da nekom blogeru daju svoj mejl npr. Sve što radite mora biti veoma pažljivo urađeno, od izgleda bloga preko komunikacije sa čitaocima pa do kvaliteta i učestalosti proizvoda koje im nudite. Komplikovano je jer zahteva da usvojite jedan potpuno drugačiji način razmišljanja i jer realno zahteva mnogo truda. A svodi se negde na ovo: blog kao način zarade funkcioniše kad redovno pružate kvalitet korisnicima. Mislim i na postove i na komunikaciju sa čitaocima i na prodajne mejlove — ako počnete ljudima da uvaljujete sve što vam dođe pod ruku, brzo će izgubiti poverenje u vas i staviće vas na crnu listu, te će se vaša mukom stečena zajednica brzo raspasti i vi ulazite u začaran krug konstantnog napinjanja da dovedete nove posetioce koje nećete umeti da zadržite. Kako biste uopšte mogli da razvijete i uspešno vodite svoj blog-posao potrebno je, dakle, da imate istinsku strast prema temi i da vam je istinski stalo do čitalaca. Možete neko vreme da folirate, nije sporno, ali brzo ćete se umoriti. Blog kao posao je veoma, veoma iscrpljujuć ako ne volite to što radite. S druge strane, ako je sve kako treba, može biti veoma ispunjavajuć i dugoročan i očigledno, veoma unosan. Početno ulaganje je jako malo domen, hosting, mejl servis u odnosu na bilo koji oflajn posao, ali je potrebno dosta znanja. Suma sumarum, ako ste totalni početnik iskreno preporučujem da na neko vreme ostavite po strani ideju o zarađivanju na ovaj način, ili makar krenite bez velikih ambicija, koliko da testirate i učite u međuvremenu. Ako naiđete na neki kurs mislim na strane, naravno koji vam se učini zanimljiv — kupite ga, što da ne, ali i tad imajte u vidu da nećete saznati sve što vam je potrebno; ne zato što ljudi nisu hteli da kažu mada ima i toga , nego zato što je tematika suviše kompleksna da bi se mogla dobro objasniti u jednom cugu. Opet, toliko puta sam čula i od nekih koji već imaju ili nastoje da pokrenu blog, da im je osnovni cilj zarađivanje na njemu. A pritom nemaju ni trunke znanja, iskustva,ni gram podrazumevajućih kvalifikacija za ono što bi trebalo da im donese pare. Daleko od toga da ne verujem da od bloga može da se živi i dobro i lepo, ali sam sigurna da je do tog meda i mleka većina vas došla dugotrajnim i mukotrpinim radom i učenjem. Odličan putokaz si dala onima koji još u blogu vide metu za zaradu na brzaka. Dobro, možda nekome i uspe to, da smuvaju neku paru na brzinu, ali i dalje ostaje velika praznina koju najpre znanjem treba da popuni onaj ko bi da mu blog ne bude samo razbibriga, način iskazivanja, izražavanja svojih stavova… već medij na kojem može i da zaradi. Novac prave dobri poslovni modeli. I kad shvatite tu razliku onda nećete praviti blog kako biste zaradili, nego ćete napraviti poslovni model koji će na najbolji način iskoristiti mogućnosti bloga. Nisam sigurna da li sam to pročitala negde kod tebe, ali mislim da je važno imati na umu da novac od bloga može da se zaradi i indirektno, kroz poslovne kontakte i preporuke. U svakom slučaju- za ozbiljnu zaradu potreban je ozbiljan rad. Prvi put komentarišem kod tebe, tako da želim i da ti se zahvalim za to što si se prihvatila ozbiljnog pisanja o temama posla i zarade na netu, i što to radiš na tako lep i jednostavan način. Najbitnije je proučavati i istraživati druge blogove inostrane , a takođe učiti i od vodećih bloger-a po zaradi kao što su Matthew Woodward, Pat Flynn, Cloud Income, Charles Floate, Pinch Of Yum i drugi top blogeri koji i dalje grade sebe, nude svoje usluge i bore se non stop sa tržištem, a pre svega SEO optimizacijom koja je najbitnija. Takođe, ne mislim da je SEO najbitniji — mislim da, što se tiče dovođenja posete, svako treba da se drži onoga u čemu je dobar, dakle ne ni SEO ni social ni bilo šta pošto poto, svaki kanal je odličan ako umeš da ga koristiš i ako ti leži. Imam blog koji prati nekoliko hiljada ljudi, poznata sam prilično po onome što radim, isti taj blog objavljujem i na portalu B92 kao VIP bloger, gde me prati još nekoliko hiljada ljudi. Živim od prodaje svoje knjige i donacija ljudi koji prate moj blog. Do sada nijedan moj pokušaj da uspostavim kontakt sa, recimo, prodavnicama planinarkse opreme ili bici-radnjama u Srbiji nije završen uspešno — niko mi čak nije ni odgovorio na ponude. Ukratko o meni: putujem oko sveta biciklom već četvrtu godinu i sve vreme vrlo naporno radim — redovno pišući iz gotovo nemogućih uslova — da bih privukla publiku. Rezultat je vidljiv u broju followersa i prodatim tiražima moje knjige kao i na tribinama koje sam držala po Srbiji i regionu pre nekoliko meseci kada sam se nakratko vratila da bih je promovisala. Ali i dalje ne zarađujem od bloga. Sve ovo ne pišem da bih se hvalila, već da bih ukazala na nelogičnost da do dana današnjeg nemam nijednog sponzora i ne živim direktno iako živim posredno od blogovanja uprkos velikoj čitanosti. U ovom tekstu, koji jeste koristan, nisam našla odgovor na pitanje — gde grešim? Sponzorstvo i iznajmljivanje reklamnog prostora bi imali najviše smisla, da — i to je nauka za sebe, ali evo nekih ideja i linkova, nadam se da ćete nešto moći da iskoristite. Najpre, da li ste pokušali da ove godine uđete u ovaj projekat — Vaš blog je, rekla bih, ispunjavao sve uslove? Za ovu godinu je kasno mada možda se isplati naknadno kontaktirati organizatore , ali preporučujem Vam da ih pratite za sledeću, radi se o sponzorstvu od 200e mesečno. Drugo, ja iskreno nisam baš upućena u to kako u Srbiji funkcioniše kontaktiranje potencijalnih sponzora i koje se cifre tu uopšte vrte, ali verujem da možete naći dosta korisnih informacija na ovom linku: uključujući i linkove navedene unutar tog teksta. Generalno gledajući, za svaki od ovih načina koji uključuju sponzore trebalo bi da imate jako dobar uvid u analitiku sajta, prosto kako biste mogli da potencijalnim sponzorima pokažete neke konkretne cifre, neku nesumnjivu korist koju bi imali od toga da ulože u Vaš blog. Sad opet, marketinški gledano, ako imate u planu još neku turneju po Srbiji, i to možete uključiti u tu ponudu za sponzore znam da je na Vaše tribine dolazilo mnogo biciklista, pričali mi oni moji u Valjevu tako da bi baš te prodavnice planinarske ili biciklističke opreme mogle preispitati svoju odluku da Vam se ne jave ako im i to stavite do znanja sad već imate neku predstavu koji je to broj ljudi uživo, što je opet korisna stvar. Digresija ali mislim korisna — ljudi često sami ne umeju da prepoznaju da bi nešto moglo biti korisno za njih, tako da se nemojte libiti da im to jasno stavite do znanja Najzad, u sličnom cilju možda biste mogli da napravite anketu među svojim čitaocima kako biste otkrili koliko je među njima biciklista, planinara, onih koji vode fizički aktivan život a koliko onih koji koketiraju sa idejom da sve ostave i zbrišu negde, kao Vi. Anketu možete napraviti vrlo jednostavno, Google Docs ima super formu za te stvari, samo dobro razmislite o pitanjima koja će Vam pružiti najbolji uvid u presek publike. I onda opet imate neke konkretne cifre makar procente koje možete pokazati oglašivačima… Kako pišem ovaj odgovor, pada mi na pamet još nekoliko ideja, ali upravo kapiram da sve zahtevaju dosta bavljenja marketingom, a ne znam koliko ste voljni da se tome posvetite pa bolje da stanem na ovome i nadam se da ćete moći da iskoristite makar nešto. Za Coca Colinu akciju sam saznala početkom prošle godine, nakon prvog kruga, i shvatila sam da oni to sami biraju na osnovu posećenosti sajtova. A kako su među izabranima u Srbiji bila dva koja se na neki način bave hranom, pomislila sam da tu nemam šanse. I više nisam ni pratila čak ni kad sam bila u prilici imala net na duže. I nedavno, moja draga prijateljica iz Banja Luke je pobedila na tom konkursu i preko nje sam saznala i koji su bili uslovi, takođe za Varagićev sajt kao i za Vaš koje mi je preporučila. Pisala sam im ali ne verujem da će odgovoriti naknadno. No pratiću za ubuduće, barem krajem godine mogu da povremeno bacim pogled. Što se sponzora tiče, mislim da je najveći problem što nisam kod kuće. Jako teško se pravi poslovna saradnja preko mejlova u Srbiji. Kod nas i dalje važi pravilo: dođeš na vrata sa darom i dogovaraš se u četiri oka. Možda grešim, ali takvo je moje iskustvo. Enivej, hvala na vremenu i savetima. Promotivne ponude se ljudima na listi šalju jako pažljivo. Imam preko 3000 posetilaca na blogu stim sto se svaki dan povecava. Tajna je u tome sto sam dosla na ideju da spakujem sve na jedno mesto. Muziku, filmove,recepte, crtane filmove , audio knjige , price iz zivota. Otvvorila sam ga cisto onako bilo mi je dosadno pa sam resila da tim utrosim viska slobodnog vremena. O zaradi i ne razmisljam uopste jer za to je potrebno vreme. Po broju posetilaca rekla bi da sam na dobrom putu da napravim nesto dobro. Secanja me vuku kroz mlagu trceci spalirima kupina igrajuci se kao dete, Jos uvek me vuce sve na dentinstvo na kupine na te sva divne specijalitete ukusa domace kupine Koje sam imala priliku da probam. Hrana netreba da bude potreba. Hrana treba da vam bude uzivanhje zadovoljstva, Bar je ja tako vidim tako vidim. Zato u nicemu netreba preterivati.
Tinejdžeri zaradili novac na portalima
U tom slučaju već se možete smatrati stručnjakom za pisanje životopisa. Ova metoda je bila tako jednostavna, ali ipak je radila SAVRŠENO kada sam je prvi put koristio online. Pokrenite online trgovinu Bez obzira na to što su stranice za online kupovinu i popuste doživjele pravu poplavu zadnjih mjeseci i danas im više nitko ne zna imena ni broja, budite sigurni da u ovom biznisu još uvijek ima dovoljno mjesta i potencijala za zaradu ukoliko pokušate ponuditi nešto novo i drukčije, ili se na bilo koji drugi način pokušate izdvojiti iz mora generičkih sajtova za prodaju. Ukratko o meni: putujem oko sveta biciklom već četvrtu godinu i sve vreme vrlo naporno radim — redovno pišući iz gotovo nemogućih uslova — da bih privukla publiku. Preporučena kasina: SAVJET — Sva ovdje popisana kasina kao što sam već i rekao nude sjajne bonuse dobrodošlice ukoliko su Vam potrebni, tako da kad odlučite da je vrijeme za pravi novac, ne propustite iskoristiti te bonuse u cijelosti.
[Trazim posao u inostranstvu oglasi|Google aplikacije za mobitel|Agencija za upoznavanje i brak]
komentiraj (0) * ispiši * #
Oglas za posao đakovo - Stranica za upoznavanje
Konobar (m/ž)
Click here: Oglas za posao đakovo
Radno iskustvo: bez obzira na radno iskustvo Vrsta zaposlenja: na neodređeno vreme Mesto rada: Čačak OSTALO: Kandidati koji se jave na oglas treba da ispunjavaju sledeće uslove: -da su državljani Republike Srbije, -da imaju visoku stručnu spremu Kandidati koji se jave na oglas uz molbu i biografiju CV , dužni su da dostave sledeće dokaze: -diplomu o stručnoj spremi ili overena fotokopija dipolome , -izvod iz matične knjige rođenih Oglas je otvoren 8 dana od dana objavljivanja na oglasnoj tabli Nacionalne službe za zapošljavanje Filijala Čačak, odnosno zaključno sa 8. Niže navedeni oglasi su zadnje predani oglasi u izabranoj kategoriji i gradu. Profila kao tražitelj posla imate mogućnost predstaviti se poslodavcima koji novog zaposlenika traže putem baze portala MojPosao. Putem analize plaća na , možete se pripremiti za razgovor za posao kada na red dođe pitanje 'Kakvu plaću očekujete'.
Oglasi za posao objavljeni na portalu mogu se pretraživati i preko MojPosao profila na društvenim mrežama. Predati oglas možete besplatno putem korisničkog sučelje nakon registracije, dovoljno je da oglas smjestite u kategoriju Posao te grad Đakovo i on će se pojaviti na ovoj stranici. Aktivno vođenje portala, nadopunjavanje novog sadržaja vezanog za vaš grad, hrvatsku, svijet ili što god želite, no glavna tematika vašeg portala je grad u kojem živite.
Konobar (m/ž) - Djelatnike zapošljavamo na određeno vrijeme, ali i stalni radni odnos, ovisno o potrebama određene lokacije kafića.
O MojPosao Posao i savjeti za razvoj karijere - sve na jednom mjestu! Tražite prvi posao, želite promijeniti postojeći i naći bolji? Na pravom ste mjestu, jer je MojPosao vodeći portal za oglašavanje slobodnih radnih mjesta s najvećom ponudom oglasa za posao u Hrvatskoj. Uloga portala je i spajanje posloprimaca i poslodavaca. Na portalu možete slobodna radna mjesta pretraživati prema kategorijama zanimanja ili županijama, a dostupna je i ponuda poslova iz inozemstva. Uz ponudu poslova u rubrici Vijesti možete pronaći novosti s tržišta rada u Hrvatskoj i svijetu, a u rubrici Savjeti korisne informacije o selekcijskim procesima, razvoju karijere, psihologijskim testiranjima, primjere životopisa i molbi te pravila poslovnog ponašanja. Kreiranjem online životopisa, tzv. Profila kao tražitelj posla imate mogućnost predstaviti se poslodavcima koji novog zaposlenika traže putem baze portala MojPosao. Prednost kreiranja Profila je što omogućava da na jednom mjestu pohranite sve bitne dokumente za prijavu na oglas, pratite prethodne prijave i spremate oglase koji su vam zanimljivi. Kako bi vas poslodavci lakše pronašli u bazi, potrebno je kvalitetno popuniti profil te pružiti što više relevantnijih informacija. Pratiti poslodavca znači primati obavijesti o novim natječajima za slobodna radna mjesta te druge značajne novosti vezane za poslovanje tvrtke u inbox na osobnom profilu. Oglasi za posao objavljeni na portalu mogu se pretraživati i preko MojPosao profila na društvenim mrežama. Na Facebook fan stranici postoji opcija Pretraga poslova gdje možete pretraživati objavljene oglase kao na portalu. Putem analize plaća na , možete se pripremiti za razgovor za posao kada na red dođe pitanje 'Kakvu plaću očekujete'. Besplatna analiza plaće uključuje osnovne informacije — iznos prosječne plaće za odabrano radno mjesto i usporedba sa plaćama kolega iz Češke, Slovačke, Mađarske, Srbije te Bosne i Hercegovine. Proširena analiza uključuje popis plaća ovisno o radnom iskustvu i županiji, popis beneficija za odabrano radno mjesto i savjete za pregovore oko povišice. MojPosao organizira ili sudjeluje u nizu projekata usmjerenih na karijerni razvoj tražitelja posla. Najznačajniji među njima je Virtualni sajam karijera i znanja koji je dostupan na. Virtualni sajam zapošljavanja i edukacije omogućuje prijavu na oglase za posao, pregled ponude edukativnih programa kao i komunikaciju s potencijalnim poslodavcem ili zanimljivim obrazovnim institucijama iz udobnosti vlastitog doma. Portal je posvećen razvoju ljudskih potencijala i kroz suradnje na projektima koje financira EU.
Hrvatska: Penzioneri preko noći postali dužnici
Na pravom ste mjestu, jer je MojPosao vodeći portal za oglašavanje slobodnih radnih mjesta s najvećom ponudom oglasa za posao u Hrvatskoj. Posao Odabrali ste kategoriju Posao i grad Đakovo. Radno iskustvo: bez obzira na radno iskustvo Vrsta zaposlenja: na neodređeno vreme Mesto rada: Čačak OSTALO: Kandidati koji se jave na oglas treba da ispunjavaju sledeće uslove: -da su državljani Republike Srbije, -da imaju visoku stručnu spremu Kandidati koji se jave na oglas uz molbu i biografiju CV , dužni su da dostave sledeće dokaze: -diplomu o stručnoj spremi ili overena fotokopija dipolome , -izvod iz matične knjige rođenih Oglas je otvoren 8 dana od dana objavljivanja na oglasnoj tabli Nacionalne službe za zapošljavanje Filijala Čačak, odnosno zaključno sa 8. Projekt je zamišljen da svi gradovi pomažu jedni drugima sa korisnim sadržajem na jedinstven način. Kako bi vas poslodavci lakše pronašli u bazi, potrebno je kvalitetno popuniti profil te pružiti što više relevantnijih informacija. Projekt nema fiksno određen vremenski interval. Prednost kreiranja Profila je što omogućava da na jednom mjestu pohranite sve bitne dokumente za prijavu na oglas, pratite prethodne prijave i spremate oglase koji su vam zanimljivi.
[Online zarada srbija|SPOTTED, FB, BADOO pozitivna stvar ili NE?|Osobni ljubavni oglasi]
Oznake: web, administrator
komentiraj (0) * ispiši * #
