Bajka je majka svih zajeba
Bila jednom jedna država koju su voljeli svi njezini stanovnici, neki malo više.
Ona ima aktualnog i doživotnog predsjednika. Ovaj doživotni kad je svršio svoj posao da ga ne bi vrbovala koja neprijateljska zemlja jer može odati tajne novih projekata, dobio je ured, osoblje, čuvare, limuzinu s vozačem i naravno pare i sad on po svome nahođenju obigraje okolo govoreći: 'svoje veze po svijetu koristim za dobrobit svoje države'.
S druge strane aktualni predsjednik ne zna što radi doživotni i s kime se druži pa se ponekad dogodi da im se posjete određenim državama isprepletu.
Postoji jedna mala državica poviše Australije koja je nekada bila njihova kolonija ( ne ova naša raspjevana) a bogata je fosfatom što oće reć đubrivom ili narodski rečeno ptičjim govnićima i jako bogato žive.
Sličnost naših dvaju država upravo i jest u tom zemnom bogatstvu samo mi naše nismo unovčili već živimo u njemu.
Dakle i jedni i drugi imamo toga viška s razlikom što se od ptičjeg govna dobro živi a od političkog dobro siromaši.
Jednoga dana obadva predsjednika odluče se za prijateljski posjet državici i kako to već ide putem diplomacije taj posjet i upriliče. Malibuancima jest malo bilo neobično kako to imamo dva predsjednika ali kad su bolje promislili ima logike naročito što se u takvim posjetima dogovaraju i poslovi po onoj narodnoj 'dvaput je dvaput' bilo je jasno da će biti koristi.
Računali su ovako.
Ovaj novi jest protokolarni ali doživotni je doživotni a time i važniji jer mu država ne bi dala takvu titulu da ne vrijedi a i ne može mu titulu niko oduzet ako je doživotna.
No opet nisu bili sigurni u čijem džepu je pečat pa su zato respektirali i aktualnoga.
Naravno da ova dvojica ne znaju da idu u posjet istoj državi jer naš glavni grad je velik, obveza puno a telefon skup.
I tako ti odu svako svojim prijevozom odnosno o svom trošku a zapravo 'sve će to narod pozlatiti'.
Stigne prvo u posjet doživotni i u svom stilu nabrzake ispriča vic i dogovori posao to jest kupi veliku količinu đubra i sve to na svoju firmu koja je pod tuđim imenom.
Potpiše, tresne pečat, presavije ugovor i stavi u džep taman kad neko pokuca na vrata.
Ko će bit, aktualni predsjednik sa svojom svitom.
Onda su se tu ispozdravljali, izljubili, znaš ono kad treviš zemljaka u tuđini, e.
Okle ti, okle ti, kako je kod kuće i tako malo proćakulaju a onda kako je malen prostor za oba tri predsjednika i njihove svite, doživotni se zahvali na posjeti i napusti predsjedničke dvore i državicu.
Aktualni u čijoj pratnji su bili naši čuveni menadžeri i resorni ministri nisu dangubili već u našem poznatom poduzetničkom duhu pitaju ima li što na prodaju.
Domaćini rekoše kako su upravo prodali velike količine đubra ali bi prodali i proizvodnju istoga.
Ni pet ni šest kupe naši kompletnu proizvodnju đubra.
Sve se to papirnato sredi, lupi državni pečat (bez čuvara) pa se preko Australije zapute doma.
Prošlo je neko vrijeme dok je počeo pristizati đubar s velikim brodovima i odmah je bilo vidljivo da će nam privreda procvjetati jer sve cvjeta kad se dobro nađubri.
Radost i sreća novozaposlenih djelatnika nije se mogla skriti, konačno je krenulo.
A sve je tako jednostavno.
Za izvoznika je država hrvatska! Uvoznik je hrvatska država u potpisu 'doživotnog' koja će đubrivo prodavati državi hrvatskoj.
I tako smo konačno došli na zelenu granu jer pored uvoznog imamo mi i domaćeg bogatstva. Svaka privatizacija, svaki posao, svaki politički potez…oću reć naša država je puno veća od te male otočke.
Kako ne kužite? Ako ovo ne kužite onda pogledajte da vam nije diploma falsifikat.
|
