Circle of Snakes

Niz dugačak bijeli hodnik, bez ikakvih ukrasa, slika, vetrina, tepiha isličnoga hoda brzim korakom neki službeni lik. U crnom odjelu, bradat, i ponešto proćelav. Hoda on tako vrlo zadovoljan, cipele mu lupaju od bijele pločice a koraci mu odjekuju praznim hodnikom. U lijevoj ruci drži aktovku s kojom maše naprijed, nazad. Od sreće bi najrađe i nju bacio na kraj hodnika, neka ga ona čeka dok on ne dođe tamo. Ali ne smije, pozicija mu naređuje da se drži profesionalno u ovoj situaciji. U lijevoj ruci drži bijelu šalicu iz koje se puši dim svježe skuhane kave. Jedva je čekao da se zavali u svom uredu i uživa u njoj. Još uvijek ne može vjerovati, puni uspjeh. Koliko god svima oko sebe samouvjereno tupio da njegov plan nemože poći po zlu, itekako se iznojio prošle noći. Ali zato je sljedilo prekrasno jutro. Mislima mu se vrte dvije riječi, puni uspjeh!
Došao je do kraja hodnika, spustio aktvoku na pod, pri čemu se nasmješio jer se sjetio scene bacanje aktovke. Izvadi karticu i ugura ju u procjep pokraj vrata. Nakon nekog vremena je ukucao neke brojke, našto se iznad malog procjepa iz zida pojavio mali skener točno veličine ljudskoga oka. On se lijepo namjesti, pričeka koji trenutak dok ga ne skeniraju. Sačeka malo i otvore mu se vrata. "Svako jutro ista priča" pomisli on.
Ured mu je bio totalna suprotnost na hodnik. Dok je ovaj bio sav bijel i sterilan bez ikakvog života, njegov ured je bio topao, udoban gotovo kao dom. Sav u smeđem, a čim uđe s lijeve strane pozdravlja ga polica sa dragim mu knjigama. Bilo je tu ponešto službenih, ono što su mu naredili da ima u slučaju "Da vam zatrebaju.", ali stavio je tu i par onih koje je uvijek rado čitao. Ruske realiste pogotovo. Zeleni tepih je bio uredan i čist, u kutu ga čekaju dva naslonjača za čitanje i primanje gostiu, s izvrsnim viskijem. Tu i tamo je stajao neki ukusni cvijet, po zidovima neke lijepe slike, koje su sigurno skupe kao sigurnosne mjere za ured. Nema se šta prigovoriti, ovaj čovjek zna uživati! Na drugom kraju ga je čekao stol, a iza njega ono naj ljepše što ima u uredu. Veliki prozor, skoro preko cijelog zida koji čovjeka zasljepi sa svjetlošču. Kad se oči priviknu na to, vidi se prelijepi vrt zgrade u kojom se nalaze. Zelenila kud ti oko seže, s umjetnim minijaturnim vodopadima, malim mostovima, klupicama za odmaranje, i prekrasnim cvijećem u svim bojama. Mali raj na zemlji. Mora se priznati, njegovi poslodavci se brinu za radnu atmosferu zaposlenika.
Nabrzaka baci aktovku na stol, ode do malog stolića na kojem ugleda viski. Promisli da li bi popio kavu ili viski. Odluči se ipak za viski, koliko god se radovao toploj kavi, treba se malo i proslaviti uspjeh! Natoči si on jedan viski, stavi dvije kocke leda, sjedne u udobnu kožnu stolicu iza stola i lagano ga pijucka dok promatra taj raj na zemlji. "Uspjelo je, stvarno je uspjelo!". Osječao se da mu ništa nitko ne može! Sada samo čeka poziv poslodavaca, da mu čestitaju kao što su svi na ulazu u zgradu. Uzeo je neke papire sa stola, da ih malo prostudira uz viski. Sve je prošlo po planu, statistike to i pokazuju! Za ovakvo što bi sigurno dobio Nobelovu nagradu! Normalno da je ostalo u granicama etike...
Nakon prazne čaše viskija odšulja se on do ormara s knjigama i uzme si najdražu, "Kockar" od Dostoyevskog. No od uzbzđenja nije ni pratio knjigu. "Kad će nazvati? Možda osobno dolaze! Da! Mislim, nakon ovakvog uspjeha sigurno osobno dolaze po mene!" pomislio je dok je vraćao knjigu u policu s ostalim realistima. Sjeo je za stol, nije razmišljao o poslu. "Ne dolazi u obzir! Šta oni očekuju da ja rintam bez "hvala"?".
Uzeo je neke spise u ruke, samo da ih pregleda. Za svaki slučaj je uzeo kemijsku. Šta da poslodavci sada uđu, i vide njega marljivog kako radi? Ostavit će odličan dojam. Najedanput bljesak! Kao da ga je netko fotografirao! Lagano podigne pogled. Je li ovo neka šala? Šokirao se kada je zapravo vidio zadihanog mladića u svom uredu. U izlizanim trapericama koje su imale poznati mu kamen u džepu, zelenoj majici s natpisom "Rammstein", kratkom crnom kosom i sa onom famoznom "Bradom od 3 dana". "Samo malo, samo malo. Ti ne bi smjeo biti ovdje!" pomisli, ali ništa ne reče. Samo mu kemijksa ispade iz ruke. "Odkud njemu taj kamen u džepu?" Zazvoni mu telefon. Sporom kretnjom podigne slušalicu.
- Gospodine, osprostite što smetam ovako rano, ali instrumenti mi javljaju da ipak nije pošlo sve po planu...- kaže mu glas s druge strane linije.
- Znam...- izusti on.
Opet bljesak. Mladić nestade, i on ostade sam.
- Znam- nastavi on - skužio sam to...-
- Skužili ste? Ali kako? Gospodine meni instrumenti javljaju tek sad.- kaže glas zbunjeno.
- Nije bitno, stižem odmah u centralu, vi dotad pokušajte, POKUŠAJTE, bar to nekako sankcionirati!-
- Šta da napravim?- upita glas.
- Pošaljite automatsku jedinicu, čini mi se da je izolirani slučaj, ako ga automatska jedinica ne sredi onda pošalji specijaliste.- naredi on važno.
- Da odmah pošaljem specijaliste?-
- Ne. Ne može nam nauditi, pa nisu potrebne drastične mjere. Ja stižem a vi pošaljite automatsku jedinicu! ODMAH!- zdere se i zalupi telefon.
"Joj mene joj". Ne zna da li je bijesan, ili razočaran. "Šta će samo poslodavci reći?" pomisli, i krene u centralu.