Circle of Snakes

Evo opet se javljam. Možda se ponavljam, i možda sam dosadan nekim ljudima. Al ko ne želi nek ne čita, meni ovo treba. Osjetim neki napredak. Recimo dok ovo pišem neam suzne oči, dok sam kod prošlih to imao.Prek dana manje boli, dok sam s društvom iz razreda i slično. Gadno je kada sam sam (kužite? saaam). Onda se počinjem sjećati. I onda boli. Onda vraški boli.
A dobro. Ne trebam više nit govoriti da boli. Ali nešto sam saznao. Nešto o prijateljima. Neki su me iznenadili koliko su susretljivi. Nisam očekivao da će mi pomoći toliko (fala Antoniju i Erni). A neki pak, nisu takvi. Znam da im je stalo do mene. Možda im je neugodno razgovarati o tome ili tak nešto. Ne ljutim se ja na njih, samo što me to iznenadilo. Neki ljudi vole pomagati neki ne, ne zamjeram ja to nikome.
Danas sam si išao isprazniti memoriu na mobitelu. Imam samo neku ograničenu. Tako sam naletio na slike, koja je ona ispucala dok smo bili zajedno. Ona je naslonjena na mojim ramenima, i smješi se u kameru. Onim smješkom za koji sam spreman na sve. Ja se isto smijem u kameru. Ne prepoznajem tog čovjeka. Iz pozicije kukca ne prepoznaješ sebe tako sretnog. Buljio sam pola sata u tu sliku. Možda i više, ne znam izgubio sam smisao za vrijeme. Tražio sam odgovore u njima. Našao sam samo nova pitanja. Pitanja koja nikad neče naći odgovor. Oni će samo odjekivati u mojim mislima, putovati s jednog sjećanja na drugi. Pitanja kao: Šta da smo ovog trenutka zajedno? Šta da me ona zavolila? Šta da smo bili zajedno još godinu dana? Kako bi se ja tada osjećao? Kakav bi ja bio čovjek tada? Bili pisao? Ako da kakva djela? Ma unedogled. Suze su tog trenutka imale čudni okus. Nije da ih pijem namjerno, ali jedna dvije su zalutale na usne. Kao da nose dio nje. Kao da znaju odgovor. Bio je to sigurno čudan prizor. Jedna slika na ekranu. U pozadini svira Tinariwen. a ispred monitora sjedio mladić, čupav (zgodan?), mirnim izrazom lica. Kako mu suze teku. Opet nisam ispuštao zvukove iz sebe. Jer se uvijek trudim ne plakati. Suze teku ali to je bez onog jecanja i slično. Nije da se bojim toga (spika kao "Ja sam muškarac"). Nije to. Nego jednostavno ne smijem biti toliko tužan da radim takve scene. Stalno se tješim da mi je ona prijateljica. Pa onda zašto bi bio toliko tužan? Priča ima polustretan završetak.
Al opet koliko me ta pomisao tješila, ona me u jednakoj mjeri guši. Prijatelji...


"She seemed dressed in all of me,
stretched across my shame.
All the torments and the pain,
leak through and covered me.
I'd do anything to have her to myself,
just to have her for myself.
Now I don't know what to do,
I don't know what to do
When she makes me sad.

She is everything to me, the unrequited dream,
the song that no one sings, the unattainable.
She's a myth that I have to believe in,
all I need to make it real is one more reason.

I don't know what to do,
I don't know what to do
When she makes me sad."

Vermillion part 2 - Slipknot