nedjelja, 23.04.2006.
The memory remains
|
Neki dan sam razmišlao. Šta bi napravili da vam netko može ispuniti bilo koju želju? Bilo koju, moguću i nemoguću. Jel bi zaželjeli novac? Moć? Uspjeh kod suprotnog spola? Da možete letjeti? 60 kg svježeg betona? Ja sam tako razmišljao o tome. Ja bi si zaželio da mogu živjeti svoja sjećanja. Ne ih se samo prisjećati, nego ih ponovno proživjeti. Sve osjećaje, mirise, boje tog trenutka nanovo proživjeti. Vratit se u bezbrižno djetinstvo. Ponovno proživjet prvi poljubac, ponovno otić na koncert Bijelog Dugmeta... Ma ima tog na bacanje! Čudno je kako čovjek visi za tim sjećanjima. Život prolazi, ljudi dolaze i odlaze. I oni ti samo ostanu u sjećanju. Meni je to žalosno. Ja se samo toga bojim da zbog neke gluposti (recimo iseljavanje zbog posla...) pa da mi prijatelji ostanu samo u sjećanju. Ili ja nima. Pa samo poslušajte starije ljude. Samo kukaju za mladosti. A mladost im je u sjećanjima. I ja ču vjerovatno tako pričati. Al kad su tak ljepa. I dobra i loša sjećanja. Kad se sjetim loših vremena, uvjek vidim da su prošla koliko god loša oni bila. Čak su i korisna ta sjećanja. Al nije opet dobro non stop visiti u njima. Čovjek treba živjeti sada a ne u prošlosti. Otiđite i vi malo u svoja sjećanja a dotad, živjeli!
 |
