petak, 25.05.2007.

...Sve prolazi i ništa nam ne pripada;obitelj,djeca,prijatelji,naše tijelo i naše bogatstvo.Pa što je onda naše?Naša dobra i zla djela....INDIJSKA

...Ey...well...Here I come...
...Nakon odredenog vremena...evo i mene,"čudakinje",kako bi Dino rekao...
...Pa da krenem...
U utorak je bio susret krizmanika sa biskupom...Nije nas puno pitao...
Ali je pričao o krizmi,nama mladima,istinskoj radosti,današnjem svijetu
i o meni najdražem dijelu,o smislu života...
Inače ja jako mnogo i neprestano razmišljam i analiziram mnoge
stvari koje se dogadaju meni i u svijetu...
A najviše o o smislu života...
Njegov govor me se dojmio...Uživala sam slušajući ga...Ma što god netko rekao...
Neke stvari ne razumijem...
Kako netko uopće ne vjeruje u Boga...Kako objašnjava postanak ljudi i svijeta...
Ja nekad znam razmišljati o Bogu,svijetu,tko je što stvorio i zašto mi živimo,
pa si svoj mozak i misli dovedem do maksimuma...
Gdje mi više ništa nema smisla...i ne mogu razlučiti što je istina,u što je ispravno
vjerovati...No,ipak neke životne oluje lakše je prebroditi, jednostavno vjerujući
da Bog postoji,da je svatko stvoren s nekim razlogom i da je Bog uvijek uz nas...
Ne razumijem kako netko može štovati sotonu,jednostavno rečeno zlo...
A znamo da svaki čovjek uvijek teži sreći i dobru općenito...
Nadam se, jednoga dana da ću pronaći sve odgovore i biti potpun čovjek
koji zna koja mu je uloga u ovom svijetu i kako ju odigrati...

...Neki dan u školi je opet bilo rasprava i svada...
Opet sam pukla ...Ne mogu to više izdržati...
Zašto neki misle samo na sebe...zašto nitko ne bi napravio kompromis...
zašto nitko ne bi malo pretrpjeo...zašto su svi ljubomorni...
zašto su svi tko prokleto primitivni...?!!!
...Svakom danom,moja želja da škola što prije završi je sve izraženija...
...Sve je više razloga...

...Sutra idem na izlet u Smiljan sa razredom...nadam se da će sve proći u redu...
...Danas je bila radna akcija u školi,morala sam saditi cvijeće...Dobila sam "kompliment"
da mi motika baš ne stoji...ha,ha...

srijeda, 16.05.2007.

...Živjeti-znači nadati se,voljeti,diviti se,činiti dobro.Najduže je živio onaj koji je svojim duhom,srcem i postupcima to potvrdivao...

...Ey...evo dosadno mi je kao i obično...tratim svoj život...
...Još "samo" 5 tjedana i škola je gotova...a tih 5 tjedana meni je vječnost...a onda još i krizma..jedva čekam da sve završi...i da ne moram više gledat one budale u školi...tako mi svi idu na živce...a kako i ne bi nakon 8 godina...pa dobro...neki me više živciraju..a neki manje...ali svejedno dosta mi je...!Nadam se da nitko neće ići sa mnom u srednju...a mislim da će samo Kaselj...ma pretrpjet ću ja njega nekak...dobar je on...Sad moram pazit da ne pokvarim ocjene...Meni se neda učiti...ma meni se ništa neda...izgubila sam volju...al zato sad stalno čitam neke knjige(Hit junior) već sam ih 6 pročitala...moj omiljen broj(ha..ha) za mjesec i pol...Ma ja sam pukla......koji sam ja freak......al malo književnosti ne škodi...samo proširujem svoje vidike...ha,ha..
Imam ja nekih tema za pisat ali radije neću ...jer neki ljudi me ne bi razumjeli i rekli bi da ja previše izmišljam i filozofiram...a stvarno nemam snage raspravljati se o svom (takozvanom) pogledu na svijet...ma ..jooj....Nemojte se ljutiti ako sam nekoga nečim uvrijedila...

...Evo mojih pjesmica...

Željela je biti sretna...
Tražila je nekoga tko će ju razumijeti...
Lutala je sama godinama
Željela je živjeti...
Sada to više nije važno...
Bol je otupjela...
Mnogo godina je prošlo...
Sreću naći nije uspjela...
Ali ona ipak ovim svijetom korača...
Samo što, živi u snovima...
I ne sjeća se više onog groznog plača..
Samo sanja i danima i noćima...

.................................................

Ona živi u snovima...
Ona ne vjeruje više u nikoga...
Njezina vjera u život je potonula...
Njezina radost u očima...
Suza je obrisala...
Ona zna da to ne bi trebalo biti tako...
Jer živjeti nije lako...
Ne,ona ne može više...
Svake noći gledati one tužne kiše...
Što joj srce paraju...
I u duši nemir stvaraju...
To previše boli,previše je to za nju...
Ona samo želi otjerati onu sumnju...
I znati da postoji još jedno srce uz njezino...
Kome je do nje stalo...
Srce koje će odagnati svako sjeme tuge...
Srce koje će je odvesti u nebesa, do čudesne duge...
Gdje će zauvijek zajedno plesati vječni ples u oblacima...
I nikad više neće biti sama...

...Dino,zahvaljujem za pozadinu...Uživaj...Ma uživajte svi.....do idućeg puta...

nedjelja, 13.05.2007.

...Život je kratak,a sticanje znanja dugo,iskustvo varljivo,a povoljna prilika trenutna...HIPOKRAT

...Danas,točnije prije sat vremena sam se vratila iz Umaga sa državnog natjecanja prve pomoći.Mi smo sedme,što je vrlo dobro uzevši u obzir to što smo prvi put na takvom natjecanju.Bilo je vrlo dobro...ali bilo je i treme i nervoze...Neda mi se baš mnogo pisati...oni koji su bili tamo znaju kako je bilo(ha,ha).Cure iz Slatine su sedamnaeste.Zaboravila sam reći da je bilo 21 ekipa mladeži i podmlatka,znači sve županije iz Hrvatske.Naravno podmladak i mladež Zagreba su osvojili prvo mjesto....A sada bar više ne moram učiti,bar do iduće godine...Ali u svakom slučaju ovo je bilo za mene jedno novo zanimljivo iskustvo...

...moj pjesmuljak...
Ne,ona nije zaljubljena,ali ipak pati...
Da,postoji patnja koja nije prouzračena samo takvom ljubavlju...
Ne,ona si ne dopušta da se zaljubi...
Da,ona si to ne dopušta jer ne želi proživljavati da on ne želi nju...
Jer ona već zna kako je biti neželjena,neprihvaćena,neshvaćena i sama...
Zato što ona to i je...

...još jedan pjesmuljak...
Ma ne,ja ne plačem...nisu to suze...
Ma ne ,mene to ne boli...
Ma ne ,nisu to moje rane...
Ma ne ,nisu to moji jecaji...
Ne,jer sve to je u meni,
duboko zakopano u duši...
Ali čini mi se da sve izlazi na površinu,
jer nemam više onu snagu,
kojom sam sve to mogla držati u sebi,
i tiho patiti...
Trebam utočište,jednu slatku riječ,
da utonem u prekrasan san
i da se nikad više ne probudim...
zauvijek ću biti sretna
jer znat ću da ipak negdje pripadam...

subota, 05.05.2007.

...She's lost inside,lost inside...

...Eto opet sam dobila malo volje za piskaranje...
Danas sam bila u Voćinu(dječje hodočašće)...bilo je ok,samo što se vrijeme malo pogravalo s nama...i na kraju se spustila kiša..Misa je počela ranije pa smo malo zakasnili...ali bilo je vruće...pa smo jedva čekali da se možemo maknut od tamo...a i nismo biskupa baš ni čuli od pričanja ostale dječurlije uokolo...Kupila sam si crnu narukvicu,baš je dobra i crni rajf ili raif,a ne znam kako se piše...a što sam opsjednuta tim pravilnim pisanjem,a takva sam kakva sam...E sad moram nešto napisat jer se Luis tužio da trebam opet malo kreirat i izmišljat...pa evo ...samo za Luisa...(..ha...ha...yeah,right...)

...moja kreativnost...(ha.&.ha)

Ona tone svaki dan,
Ona nema dobar san...
Jer nema razloga živjeti,
Pa tako ni sanjariti...
Ona nema više lijepe snove,
Sada samo noćne more...
A treba samo malo...malo sreće,
Pa da se opet osjeća sretnom kao ono što je voljela biti,maleno dijete...
Kako je to brzo završilo,
To veselo razdoblje..
Pa odkud se ovo stvorilo,
Ona svaki dan pita se...
Odgovor još traži,
A ta bol ju sve više guši..
Odgovor ne nalazi,
I opet osjeća onu patnju,duboko,duboko u duši...

srijeda, 02.05.2007.

...MAŠTOVITOST JE DALEKO OD ZNANJA...(Albert Einsten)

...Moram napisati nešto novo jer freak Dino nema šta čitat,dosadno mu je ...Jesi sad sretan???
Škola opet počela...ja želim da što prije završi...U subotu idem u Voćin(hodočašće)...valjda neće biti dosadno...
...Malo filozofiranja mojega...
Ova izreka mi se baš svida...Ja sam ju protumačila...da može čovjek biti pametan,može štrebat...a onda sve to zaboravi i ništa mu ne ostane...A čovjek koji je maštovit, ipak ima nešto svoje ...po nečemu se prepoznaje ,a mislim da je i sretniji...Toliko za sada...neda mi se više...