30.09.2004., četvrtak
PREDSJEDNIČKA IZBORNA KAMPANJA
Evo još pet godina prolazi od posljednjih predsjedničkih izbora, kampanja se zahuktava, za nešto više od 90 dana dolazi trenutak kada ćemo izaći na birališta. Nama je to građanska obaveza i dužnost, svatko od nas ima svojeg izabranika. Do sada smo bivali izmanipulirani razno raznim slatkim obećanjima koja su se manjim dijelom, a i nikada nisu ispunila. U kampanju se uključuju bivši savjetnici Predsjednika Republike Hrvatske, suradnici i ini poznati i manje poznati u našoj javnosti.
Kampanja je već odavno započela a vidljivo je po iznošenju prljavog rublja, ništa se ne mijenja sve ostalo u poznatoj nam shemi, optuživanja mogućih kandidata na Predsjedničkim listama a i onima na listama za Hrvatski Sabor. U izbornom zakonu za predsjednika RH je jasno stavljeno da onaj tko sakupi 10.000 i više glasova ( odnosno potpisa ) može ući u utrku kandidirati se za to odgovorno mjesto, tko će koliko uspjeha imati, to je druga priča.
Pitanje je, tko će komu koliko financirati izbornu kampanju i koliko će biti Zakonita, jer u nedavnoj prošlosti nikada nisu doznate točne svote novaca kojima su se kampanje financirale, koliko nas sve to košta!!??. Poznato je da je Zakonom donijeta uredba za financiranje izbornih kandidata, mandatara u utrci te kampanja plaćenih iz proračuna a znamo da se proračun puni iz poreza i razno raznih nameta (naših džepova ).
Kandidat za predsjednika Republike Hrvatske koji na izboru dobije najmanje 10% glasova, ima pravo na jednaku naknadu troškova izborne promidžbe. Sredstva za pokriće naknade iz prethodnog stavka osiguravaju se iz sredstva za pokrivanje troškova izbora. Visinu naknade iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje Vlada Republike Hrvatske najkasnije 30 dana prije dana izbora.
Hoćemo li na grbu-pleća dobiti još jedan kredit, da hoćemo sigurno, jer naši predstavnici ništa ne znaju drugo nego staviti potpis na kreditno pismo, ugovor, jer će to ovaj narod vratiti, vjerojatno u naturi, pa i taj teret kao hipoteku da se nekome financira kampanja, to nam apsolutno netreba. I onako smo previše dužni.
U ovoj zemlji ima nadasve sposobnih stručnih, obrazovanih i ne iskvarenih dobro nam poznatih političara, sada doduše marginalaca s burnom političkom prošlošću anti komunista i anti Jugoslavena. Ti isti, mrcvareni u jugo kazamatima tipa Goli Otok, Stara Gradiška,Lepoglava, KPD Zenica i mnogim drugim kazamatima diljem bivše Jugoslavije. Robijali su za Hrvatsku ne iskvareni i ne zatrovani boljševizmom, robijali su zato što su prije svega bili Hrvati, ne podložni tadašnjem jednoumlju i nisu bili po ključu tadašnje Komunističke partije i zato što su drugačije mislili; Nisu imali, na robiji posebno svoje odaje i biblioteke te knjige po izboru da bi ubili vrijeme, te pisaće mašine na kojima bi stvarali svoja književna „ djela“
i štošta drugo mnogi od njih nisu imali hotelski smještaj ko neki, svoja književna djela stvarali su nakon robije te ista objavili javnosti.
Nažalost izblaćenih svim mogućim prljavštinama i neistinama - lažima, sa lažima koje su jaki lobiji vješto javno u medijima pronosili. Mediji su jako i opasno oružje i oruđe,
U povijesti nam je to sve zorno prikazano, sjetimo se samo koliko je Dr Jozef Goebells napravio za Adolfa Hitlera i III Reich (Naciste). Sjetimo se našeg nedavnog rata u Hrvatskoj kao i rata u Bosni i tu su mediji odigrali ključnu i važnu ulogu.
|
29.09.2004., srijeda
MOLITVA ZA HRVATSKE DUŠMANE
|
[B ] Svevišnji Bože,
Ti u svojoj premudrosti znaš da su svi oni Hrvati koji Te
ne žele izdati, izloženi bjesomučnoj mržnji koja je uvijek dijelo
Sotone. Ljudska je pravda u obrani od Zlotvora često
nemoćna pa zato pravedniku jedino preostaje obratiti se Tebi.
Ti, svemogući, znaš one od naših neprijatelja u domovini i
u svijetu, koji će umrijeti opsjednuti ili nepokajani, pa ih
onemogući da dalje nad nama Hrvatima vrše zlodjela. Oni su
osuđeni na vječne muke, ali ne zaslužuju mir ni za života jer
u njemu samo strašljivo služe slugama Zloduha.
Zato Te
za njih molimo, sa židovskim i svetopisamskim psalmom,
ovako.
Ne ogluši se, Bože, mome hvalospjevu,
2 jer usta opakih, usta varalica širom na me otvorena.
progone me lažnim jezikom,
3 riječima me mržnje obasipaju.
bezrazložno me napadaju,…..
6 Suprotstavi Zloga protiv njega,
neka mu Satan stane s desne strane!
7 Sa svoga suđenja neka izađe krivac;
molitva se njegova u grijeh pretvorila!
8 Dani mu postali malobrojni,
neka mu drugi službu preuzme.
9 Djeca mu ostala siročad,
a njegova žena udovica.
10 Djeca se potucala i prosila,
kuću im procjenitelj procijenio.
11 Vjerovnik mu pograbio sve što ima,
tuđinci mu opljačkali zaradu.
12 Ne bilo nikoga ko bi mu ljubav iskazao,
nikoga, tko bi se siročadi njegovoj smilovao.
13 Budući se njegov život prekinuo,
iz vijeka, koji će nastupiti, njegovo se ime izbrisalo.
14 Opačinu oca mu Gospodin Bog zabilježio,
grijeh majke mu izbrisan ne bio…….
16 Pomozi mi, Gospodine, Bože moj,
spasi me po dobrobiti svojoj!
17 Neka znaju, da je to ruka tvoja,
da Ti, Gospodine, to učini.[/B]
|
22.09.2004., srijeda
IN MEMORIAM - ANTE PARADŽIK -- 21.09.1991.- 21.09.2004.-- BORCU ZA LJUDSKA PRAVA - SUOBNOVITELJU I DOPREDSJEDNIKU HSP-a - NAČELNIKU H.O.S.-a
ANTI PARADŽIKU
( 21.rujan 1991 - 21.rujan 2004.)
Navršava se tužna 13. obljetnica ubojstva Hrvatskog Viteza g, Ante Paradžika - 21.rujna 1991. godine u Zagrebačkim Sesvetama ubijen je bezobziranom izdajničkom rukom, po nalogu tadašnjeg političkog vrha.
Na čelu s gospodinom Dobroslavom Paragom gosp. Ante Paradžik je suobnovitelj HSP-a, pristupili ste zajedno prvi organizaciji i nabavci oružja za obranu nam , naše Hrvatske Domovine, naoružanju i pripremi H O S bojni i bojovnika, obučili ste ih, proveli kroz obuku temeljnim i opsežnim znanjima, upučanjem u ratno pravo za poštivanje Ženevske Konvencije s izričitim naredbama, sjećamo Te se kao suorganizatora i načelnika HOS-a , gospodina, supruga, oca i prijatelja,
kao čovjek i dobar prijatelj, visoka morala, nepokolebljiv borac, za istinu i pravdu. Sjećamo Te se iz vremena Hrvatskog Proljeća 1971. godine, kao predsjednika Saveza Studenata, kao organizatora bunta protiv Jugokomunističkog režima.
Ostao si dosljedan mislima i učanju Oca Domovine Dr. Ante Starčevića.
S tugom, s poštovanjem Te se sjećamo i žalimo što nisi među nama, jer si bio Hrvat Domoljub; ostao si nam u sjećanju kao istinski pobornik za stavaranje poštene države u kojoj bi narod zadovoljno živio.
U mislima i duboko u srdcu našemu uvijek ćeš nam ostati vječno.
Počivao u miru Božjem
S nama Si
Tvoji prijatelji suborci i štovatelji
BOG I HRVATI - HRVATSKA S HRVATOM
|
21.09.2004., utorak
Osobe koje su ustale protiv vladajućeg režima su pozitivne Osobe, što je bio Ante Paradžik 1971-1991.-Prisjećanje na njega zbog dobrih djela za svekoliko stanovništvo, ne samo Hrvate valja cijeniti i prisjećati se toga. Ipak je to bila Osoba od poštenja prema svim ljudima, a koje nije odgovaralo režimu na Vlasti. (ciciban 20.09.2004. 14:53)
|
18.09.2004., subota
DOBROSLAV PARAGA
Dobroslav Paraga rođen je 9. prosinca 1960. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu, gdje upisuje studij prava i laičke teologije. Godine 1980. uhapšen je zbog potpisivanja peticije za amnestiju političkih zatvorenika, te osuđen na četiri godine zatvora. Kaznu je odslužio u Lepoglavi i na Golom otoku, gdje prolazi sve vidove torture komunisičke policije. Na odsluženje vojnog roka u kninski garnizon otišao je 13. veljače 1986., na dan kada je Andrija Artuković izručen Jugoslaviji. Iz JNA, gdje je služio u kaznenoj jedinici, pušten je 14. svibnja, dan nakon što je Andrija Artuković osuđen.
Njegovog najboljeg prijatelja Ernesta Brajdera UDBA je likvidirala bacivši ga kroz prozor na četvrtom katu zgrade u Novom Zagrebu. U novinama se tada pojavljuje naslov Skočili ga kroz prozor. Godine 1986. Paraga podnosi tužbu protiv SFRJ zbog mučenja i zlostavljanja u zatvoru. Paraginu je tužbu pod nos stavio američki državni sekretar George Shultz kada SFRJ nije htjela izručiti jednog od otmičara s broda Achile Lauro. O monitiranim procesima i političkim zatvorenicima Paraga počinje pisati u slovenskoj Novoj reviji, a potom i u ljubljanskoj Mladini. Uskoro odlazi u Ljubljanu, gdje ga dočekuje poziv njemačkog predsjednika Richarda von Weiszeckera da posjeti Njemačku, na osnovu čega su mu Slovenci izdali pasoš.
Osim u Njemačkoj, Paraga denuncira domovinu i u Švedskoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi, Austriji i drugim zemljama. U Torontu organizira i protujugoslavenske demonstracije. Godine 1989. u američkom Kongresu ishodi Rezoluciju broj 169 američkog Senata kojom se traži bezuvjetna amnestija političkih zatvorenika u SFRJ i slobodno udruživanje građana. U veljači 1990. godine obnavlja Hrvatsku stranku prava (HSP), a iste godine prima ga Vaclav Havel. Franjo Tuđman poziva HSP da uđe u Hrvatski demokratski blok protiv Koalicije narodnog sporazuma, a u Paraginom odsustvu Paraždik uvodi HSP u blok. Početkom rata Paraga osniva HOS (Hrvatske obrambene snage), čiji se pripadnici u crnim odorama bore u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No, ne zaustavljaju se samo na tome pa tako HOS ulazi u prostorije na Starčevićevom trgu, ispred kojih postavljaju top. Nakon pada Vukovara Dobroslav Paraga, Ante Prkačin i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb optuženi su i uhapšeni zbog terorizma i rušenja demokratski izbrane vlasti.
Kada je ubijen Ante Paradžik Paraga slučajno izbjegava smrt, odustavši od putovanja u posljednji trenutak. Tada je organizirana i velika policijska racija u prostorijama Hrvatske stranke prava, gdje su pronađene velike količine oružja i municije. Uskoro dolazi do raskola u stranci između njegove i frakcije Ante Đapića, a Ministarstvo uprave presuđuje kako pravo na naziv stranke ima Anto Đapić. Paraga svoju frakciju preimenuje u Hrvatska stranka prava 1861. Krajem 1997. Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu podnosi prijavu protiv tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i još nekolicine osoba iz državnog i vojnog vrha zbog podjele Bosne (pripremali, organizirali i izveli agresiju na susjednu BiH...), političkih ubojstava i drugih nepodopština. Stoga se našao na meti "državotvornih" medija zbog izdaje domovine, a Državno odvjetništvo optužilo ga je da je kaznenom prijavom i njenim objavljivanjem počinio kazneno djelo širenja lažnih vijesti. I pred istražnim sucem Paraga je ostao kod svojih tvrdnji. U rujnu 2000. podnosi kaznene prijave protiv Vice Vukojevića, Smiljka Sokola i Hrvoja Šarinića. No, to nije kraj niza: otkako je nezavisne Republike Hrvatske Paraga je, do sada, podnio oko 20 kaznenih prijava.
Dobroslav Paraga tvrdi kako ne posjeduje nikakve dionice, da je profesionalni političar i da zajedno s dvije sestre i bratom posjeduje u Zagrebu mnoge nacionalizirane nekretnine. Oženjen je suprugom Nevenkom za koju kruži nepotvrđena priča da je u dalekom srodstvu s Ivićem Pašalićem.
|
17.09.2004., petak
KAD JE DOLAZIO TITO, PARADŽIKA SU ZATVARALI, KAD JE DOŠLA DEMOKRACIJA, ANTE JE UBIJEN
Kad je kalvarija napokon okončana, kad je došla demokracija, kad je Hrvatska dobila državu, kad je 12. rujna 1991. napokon stigla i pravomoćna presuda Vrhovnog suda kojom je završeno desetogodišnje parničenje za ‘kruv i krov', Ante Paradžik je ubijen. Ubili su ga, u 22 sata navečer, 21. rujna 1991., hrvatski policajci. Na njegovo je vozilo ispaljeno šezdesetak metaka. Ubojice su osuđeni za ubojstvo iz nehata - prvooptuženi šest, drugooptuženi pet, trećeoptuženi i četvrtooptuženi četiri i pol godine zatvora Nakon kratkog služenja kazne vraćeni su na posao u policiju. Sve ih je pomilovao predsjednik Tuđman
Ante Paradžik rođen 10. veljače 1943. u Ljubuškom, od majke Milice rođene Mlinarević i oca Blaža. Osnovnu i srednju školu završio je u Ljubuškom, a Pravni fakultet u Zagrebu gdje je apsolvirao na trećem stupnju iz područja obiteljskog prava. Godine 1971. izabran je za predsjednika Saveza studenata Hrvatske; 1972. osuđen na tri godine zatvora koje je u cjelosti izdržao. Hapšen ponovno 1975., 1976., 1977., kao i za svih Titovih dolazaka u Zagreb. Devetnaest godina bez putovnice i bez osnovnih građanskih prava. U braku s Jozefinom Oberan ima troje djece. Jedan je od utemeljitelja HDZ-a i HDS-a; s Dobroslavom Paragom suosnivač Hrvatske stranke prava. Izabran za dopredsjednika HSP-a i za načelnika Ratnog stožera Hrvatskih oružanih snaga Hrvatske stranke prava. Bio je dopredsjednik Hrvatskog demokratskog kluba za centralnu Europu i glavni tajnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Ubijen 21. rujna 1991. u Zagrebu
LEGALNI PREDSJEDNIK Kako je Ante Paradžik ‘71. postao predsjednikom Saveza studenata Hrvatske, i zašto baš on? Ivan Zvonimir Čičak prorektorom je postao zahvaljujući osobnoj iznimnosti i sretnom trenutku. Dražen Budiša za predsjednika Saveza studenata Zagreba odabranje poput rimskog cara što su ga izvikale njegove legije. Paradžikov izbor pada, međutim, u doba kad je organizacija priznata i konsolidirana, već ima i vlastiti list i sve se zbiva takoreći u mirnoj tranziciji. Tadašnji tajnik Saveza studenata Hrvatske, Marko Melčić, veoma rado prepušta da tu primopredaju umjesto njega obavi Boris Malada, donedavni predsjednik Saveza studenata Splita, a sekretar CK SKH u trenutku prvih demokratskih izbora. Okolnosti Paradžikova izbora važne su zbog tadašnjeg značenja Saveza studenata Hrvatske, jedine samostalne društveno-političke organizacije u Hrvatskoj, ali i zbog prave predodžbe o liku samog Ante Paradžika. Savez studenata Hrvatske okuplja sve hrvatske sveučilišne centre, na delegatskom principu, ne podliježe, dakle, raspoloženjima zborova na buntovnim, nepokorenim fakultetima, i može raditi u miru, sa svim povlasticama, što ih donose republički i savezni protokoli. Naravno, ti protokoli računaju s discipliniranom transmisijom, uopće nisu pravijeni po mjeri studenata koji rade što hoće. To donosi najmanje dvije prednosti: prvo, automatske pozivnice na sve političke tribine. Ali, važnije je ono drugo, tj. mogućnost da na tim službenim, najčešće bezazlenim skupovima, zaprepaštenim službenicima režima skrešete u brk sve što zaslužuju.
ZA DOM
Paradžik je bio među petnaestoricom inicijatora u stvaranju HDZ-a, pisao je i Statut. Razočaran vjerolomnim osnivanjem stranke, pristupa HDS-u, tu doživljava isto, i napokon se pridružuje inicijativi Dobroslava Parage da se obnovi Hrvatska stranka prava. Osim pravaških principa koje je doživljavao kao povelju o prirodnim pravima pojedinca i naroda, privukla ga je sudbina i karakter Dobroslava Parage. To će pomoći da njegov radikalizam stekne efikasnost koja će uzdrmati Hrvatsku.
Hrvatska stranka prava 1990./91.
u oporbi je prema svima ostalima: na izborima odbija sudjelovati, a u ime revolucionarnog pravaškog idealizma koji ne trpi "taktiku”. Hoće sve i odmah. Dok parlamentarne stranke pokušavaju osigurati većinsku podršku za demokratski razlaz s Jugoslavijom, HSP se ne želi petljati s parlamentarnim mekušcima i demokratskim proceduralizmom, bojeći se sporazumaša, vjerolomaca i izdajnika. Jedino HSP od početka odbija svaku Jugoslaviju! U ime neupitnog imperativa hrvatske državne nezavisnosti organizirana je proslava 10. travnja, pozvane su sve stranke, ali se odazivaju samo Vujićevi socijaldemokrati... Radi istog cilja Hrvatska stranka prava samoubilački inzistira na tvrdnji o "ustaškom državnom idealizmu", prihvaćajući i odgovarajuću ikonografiju. U Splitu i Osijeku njihovi su mitinzi najposjećeniji, obilaze teren po Hrvatskoj, stvaraju podružnice. Posjećuju Albaniju, Bugarsku i Bosnu pokušavajući stvoriti antisrpsku koaliciju, sa svima koji su protiv Srbije, nastojeći uključiti u svoju stranku i same Srbe izvan Srbije, a za razliku od Tuđmana koji procjenjuje da jedino sa Srbijom dogovor ima rezona. Paradžik, za koga smo se čudili kad je izabran za studentskog rukovodioca, obavlja sada državničke, propagandne i vojno-organizacijske poslove zabrinjavajuće efikasno. I dok u lipnju još izjavljuje da HSP ne želi stvarati stranačku vojsku, 13. rujna 1991., osam dana pred svoju smrt, na Jelačić placu postrojava HOS - Hrvatske oružane snage - pred pedesetak tisuća okupljenih. Njegova je funkcija: načelnik Ratnog stožera Hrvatskih oružanih snaga Hrvatske stranke prava.
OBRAČUNI
O ubojstvu Ante Paradžika razgovaram s Dobroslavom Paragom, kojega teret prošlosti još nije prignuo. Slušam i mislim koliki je skandal što o HOS-u - najbrabrijim i najopasnijim brvatskim ratnicima - još ništa ozbiljnijeg nije napisano. Paraga podsjeća na okolnosti koje su prethodile Paradžikovu smaknuću: na sukob oko opsjedanja kasarni u Zagrebu i silno razočaranje boraca, kada je postigaut sporazum Gregurić-Rašeta o nesmetanom izvlačenju svih vojnih efektiva JNA iz Zagreba. Na spomenutu paradu HOS-a po Jelačić placu. Na osvajanje Starčevićeva doma, 18. rujna 1991., samo tri dana, prije nego što će Paradžik biti ubijen. Osobito pak na Vukovar i "zabranu da mu se pomogne"! Sve to Hrvatsku stranku prava izlaže prijetnjama, i ne tek prijetnjama, vlasti. Paradžik je ubijen u automobilu u kojem je trebao biti i Paraga... Proces je bio čudan, svjedočenje o ministarskoj naredbi za likvidaciju nije prihvaćeno... Ubojice su, već je rečeno, i danas u policiji, ali ne na istim funkcijama, napredovali su nakon završenih škola, čini se.
Budišin i Paragin oproštaj od Ante Paradžika
Budiša: Kako je na osobnom planu držao do vlastitog dostojanstva, tako je držao i do dostojanstv vlastitog hrvatskog naroda. Od svih vrijednosti Hrvatska mu je oduvijek bila na prvom mjestu. Od svih njegovih osobina želim istaknuti onu koja je za mene bila najvažnija: pouzdanost!
Paraga: Paradžik svoj radikalizam nije izražavao nasiljem, nije pozivao na progone i zatiranja, nije dopuštao zlostavljanja i gaženja prava čovjeka! Ali ideje koje je zagovarao Ante Paradžik zatalasale su mase hrvatskog naroda. Netko se strašno uplašio, netko je rekao: Zaustavite ga svim sredstvima, to treba prestati. I zločin je izvršen.
|
15.09.2004., srijeda
Još 1990.godine smo počeli slušati o guskama u magli, o bespućima ,Molim Vas , a gdje smo danas ?jesmo li guske u magli ili smo stvarno u bespućima!? 26 Milijardi lijepih $$$$ zelenih dolara$$$$ treba vratiti „Kako????“
Politika dakle i ovdje itekako ima prste odlučuje ama baš o svemu što i kako ćemo blebeću nam isti pa izabrali ste nas, mi smo legitimno izabrani, poklonili ste nam povjerenje, što sada opet ho-ho ćete?, ki bi da bi, četrnaest godina od referenduma za osamostaljenje od SFRJ slušamo floskulatornu istu priču o nekakvom blagostanju koje ne postoji za obične male smrtnike. To bla ,bla (šatro blagostanje) za Lijepu našu domovinu za koju smo krvarili i dali žrtvu, zaključili bi smo konačno gdje nam je to blagostanje i tko je dobio blagostanje, zna se? odgovor je kratak i dobro nam poznat, oni koji su nam ga je obećali, stalno nam nešto; obećavaju, rade štetu a i nikomu kazneno ne odgovaraju !!! zašto, gdje je odgovornost ???? . Kažu narod će nas kazniti ako nam ne dajući na Izborima povjerenje, zar je to kazna nikakva to i nikomu nije kazna, dapače je nagrada. Jer takve su zakone donijeli da im nakon smjene, nakon silaska s vlasti, ne događaju im se ama baš nikakve štete, ne ostaju gladni bez sredstava za život,vračaju se na poslove koje su zamrznuli za trajanja mandata u Hrvatskomu Saboru i Vladi Republike Hrvatske, to bude nešto minimalno uskraćeno čak time ama baš uvijek dobivaju Jer minimalnih 14.000.oo kn je premalo, uz to su dodatci na odvojeni život od familije,pa dodatak za smještaj kao podstanar to nije puno ali ipak je to par stotina (Eura). Pokušaji svih oporbenih zastupnika u Hrvatskom Saboru u svim mandatima izgledaju kao pokušaj miniranja aktualne Vlasti, Šatro prigovorima i amandmanima koji se skoro u sto postotnom-im slučajevima ne prihvaćaju, pričati se ne mora ništa jel kino, kazalište, sa predobrim glumcima i satiričarima cirkus i cirkusantima svojim manekenskim nastupima;Očito je Zlatko Vitez bio u pravu, ništa dobro ne donose svojim biračima kraće ovome Narodu oni koji su im zorno dali vjerujući; povjerenje. Istina je da su te predstave besplatne neki bi rekli, pa se možemo isključiti kada zaželimo, odemo na neki drugi program, ne moramo laprdanja slušati; smiješno je to sve skupa što se u našem parlamentu događa.Ljubuju crveni s crvenima i šatro crni (crni-desni s lijevima) opet s crvenima,i tako 14 godina, nema vremena , Koliki nam je vijek života,naša djeca su bila 90.godine stara 7-8 g.stara danas nakon 14 g. su odrasle školovane formirane osobe, bez perspektive, nemaju gdje zaposlenje dobiti, a od nas nikakve pomoći jer mizerno zarađujemo iako radimo,nažalost ni sami sebi ne možemo pomoći.- Naravno tko ima sreću imati posao taj je sretan. Jel nam se sve ovo isplatilo toliko žrtava za bezočne pljačke i otimačine, toliki kriminal, tajkunizacija, u privatizaciji pretvorbi nastao, što i tko je istinski tajkun?!.sjetimo se posljednje presude tajkunu koji je imao u vlasništvu više od 1500 poduzeća,koliko je bukse dobio, da li su mu konfiscirani bankovni računi naravno ne,zapitajmo se koliko je uglednika bilo sa njime u dilu i talu a omogućili su mu sve po zakonu, jer su isti takve zakone sami donijeli?.Strpimo se Pravna Država samo što nije počela funkcionirati, Jednom bijaše riječ. Zaključili bi smo da je to sve bila Zakonita radnja. Nisu još svi došli nare Još davne 1946. godine je imovina otimana i podruštvljavana da bi ponovilo 92/93.privatizacija u najvećoj žiži rata bivala provedena to je bilo podržavljeno postupak je isti samo je drugo vrijeme,nekima je većini apsolutno ne, bila je to previsoka cijena.Koliko je bilo denacionalizacija??? Jeste li znali da je pola središta Zagreba nacionalizirano(oduzeto počevši od vremena NDH pa to isto, nije vraćeno vlasnicima,nastavljeno je od 45/68- kao privatno vlasništvo u Elitnom podsljemenskom dijelu veći dio Pantovčaka vlasništvo Nadbiskupije Zagrebačke,već dio Tuškanca, Nazorove ulice i Cmroka ima ih previše da ne nabrajam. Zapitajmo se koji su nam to unutarnji i vanjski neprijatelji, Valjda će nam jednom doći iz guzice u glavu.
|
TUĐMAN I MASONSTVO
Prenijeto: Ivan Mužić
I.
»…Tuđman je svoj program, u obliku Nacrta programske deklaracije HDZ-a, definirao još u veljači 1989… Skupio je nas nekolicinu (u međuvremenu je na mjesto tajnika Inicijativnog odbora HDZ-a postavio Ivana Bobetka), i mi smo iduća tri mjeseca zapeli i radili kao crnci!… Tuđmanova obitelj i nas trojica članova Inicijativnog odbora HDZ-a: Milan Kovač, Ivan Bobetko i ja… Osim obitelji i nas trojice iz Inicijativnog odbora, povremeno se još angažirao Perica Jurić i nitko više!… Glavna osovina bili smo, sve do osnivačke skupštine, nas trojica-četvorica i Tuđmanova familija. Doduše, i Miroslav Kutle. On je sve to financirao… Doprinos svih ostalih bio je neusporedivo manji. Neven Jurica, Ivan Tolj i Zdravko Gavran ipak su bili samo 'pjesničke duše', Manolić se priključio tek nekoliko dana uoči osnivačke skupštine, a ni Šeksa nismo suviše često viđali. Dolazio je tek povremeno. Tek kad je proradila baraka u Savskoj, počeli su dolaziti Vekić, Degoricija i mnogi drugi… Ona druga strana, s Veselicama na čelu, smatrala je da predsjednik HDZ-a može biti jedino Marko Veselica… Ali ipak smo nas trojica – Kovač, Kutle i ja – bili malo više povezani e emigracijom pa smo na sve te stvari gledali malo objektivnije. Znali smo koliki ugled Marko Veselica uživa u dijaspori (sa svojih je 11 robijaških godina za emigraciju bio pravi svetac) i da će njegovo 'ispadanje iz igre' tamo vrlo nepovoljno odjeknuti. Ali isto smo tako bili svjesni da Tuđman radi ozbiljan posao, dok se u Veseličinoj grupi sve svodi na… pričanje bez rezultata… Ali nisam mogao (ili, eto, vrlo teško) progutati rad u tom zajedničkom projektu s Manolićem i njemu sličnima. Takvih ljudi kao što su Manolić ili Boljkovac u Veseličinoj skupini nije bilo. I tu sam se, možda donekle lomio. U to vrijeme nije se moglo biti dobar s emigracijom, a ne biti s Markom Veselicom…Vidite, kad je izbio taj nesretni raskol, Tuđman me zadužio da dam sve od sebe u pronalaženju kompromisa i pomirenja s Veseličinom grupom. Ali kako do toga nije došlo, Tuđman je bio primoran nevoljko prihvatiti pruženu ruku Jože Manolića, kojemu je bio cilj dočepati se samog vrha HDZ-a, pri čemu je bio uspješan i dovodio u HDZ svoje istomišljenike Boljkovca, Degoriciju, Hlada, zetove i mnoge druge ateističko-jugosocijalističke pristaše, upisivao ih u HDZ i vješto postavljao na visoka mjesta u stranci. Po istom receptu instalirao je svoje ljude gotovo u svim područjima i na svim razinama stranačkih i državnih vlasti. Po HDZ općenito je bilo kobno to što je Manolićeva (i Mesićeva) grupacija u stranci tada, 1989. i 1990., smatrala kako je hrvatsko pitanje konačno riješeno (i to pozitivno) Ustavom SFRJ i SRH iz 1974. pa su obojica preferirali takve ljude koji su imali dulji staž u SK, koji su svojedobno bili odani jugosocijalistički birokrati, koji su mrzili Hercegovce
|
14.09.2004., utorak
DEBLOKADA RAČUNA HRVATSKOG FONDA ZA PRIVATIZACIJU
PRIVATIZACIJA
Odlukom Vlade republike Hrvatske H F P je dobio zeleno svijetlo za prodaju 25 % iz porfelja preostalog vlasništva podržavljene (naše) imovine, jesu li u Fondu procesuirane odgovorne osobe zbog malverzacija i blokade, je li javnost upoznata o razlozima zašto je bila blokada, tko je komu stric i babo?. Znači ponovno smo na početku, jer MMF je svoje rekao i to mora biti tako, mada to nama nije drago. ( ŠATRO)
Zaboravljamo da je netko takav sporazum potpisao, a mi ne kužimo da kad nešto nekomu ugovorno prodamo to više nije naše. Strancu ili novom vlasniku se isplati ulaganje, nama ne, bolje je prodati i dobiti nešto sitnog. Primjer je željezara Sisak prodana 2 puta oba vlasnika su debelu lovu izvukla na konto ugovorenih narudžbi iz trećih zemalja proizvedene i potom izvezene iz iste sredine.Cijevi šavne i bešavne kao i čelik različitih kvaliteta.Proizvodnja u Sisačkoj željezari ima poznatu kvalitetu i cijenu ne samo kod nas već i u ostalom dijelu svijeta. Imovina koja sada ide na prodaju ne znamo po kojoj cijeni i kome svjedoci smo dosadašnjih privatizacija rasprodajom imovine stvorene do 90.godine pa i od 90. na ovamo. rezultat statistike, mada je to samo brojka na Burzi rada tj. ( zavodu za zapošljavanje ) preko 425.000 nezaposlenih, zemlja smo s najviše penzionera u odnosu na broj stanovnika. S dugom od 26 milijardi U$ dolara i više od 6500 U$ po glavi stanovnika čak i nama draga stvorenja, novorođene bebe kome su one dužne, a ima nas svega malo više od 4 milijuna; čije mi kredite otplaćujemo, 1990 godine dok smo još bili SFRJ bilo nas je sve ukupno oko 25 milijuna stanovnika i to u 6 Socijalističkih Republika i cijeli dug svijetu je iznosio ispod 28 milijardi U$ dolara. Kaj mislite zašto je to tako i kuda to sve vodi!!???????
Da podsjetim stariji čitatelji ovog teksta sjetit će se i složiti s ovime što pišem da smo mi financirali tadašnju PTT mrežu, naime ako smo htjeli telefonsku liniju morali smo je debelo platiti neki na kredit a neki u kešu ( u gotovini). Cijene su bile onda oko 2800 DM toliko sam ja platio tel.liniju i posebno priključenje — sada bi to bilo oko 1400 Eura ,pretplata je postojala isto kao i danas , doduše taj isti priključak danas 2004,g. košta malo više 700 kn uz plaćanje opet protuzakonite pretplate o 60,oo kn s najskupljom cijenom koštanja 1 impulsa te obračunavanjem i naplaćivanjem nepune minute pod punu minutu (primjer 10s - 35s bez razlike naplata je 60s = 1min) i naplata pozivateljeva poziva upućenog pozivniku, znači zvonjavu telefona također naplaćuju, iako pretplatnik nije podigao slušalicu (nije se javio). To tvrdim jer je isto vidljivo u cjelovitom ispisu telefonskih poziva koji dobivam skupa s računom za naplatu. Račune plaćamo većinskom vlasniku Deutshe Telecom-u a pod imenom Hrvatski Telekom vjerojatno se tako zove jer mu je naš čovjek na ćelu g. direktor I. Mudrinić. Taj isti Telecom krši i ne poštuje odluke Hrvatskog suda koji je presudio u korist nas potrošača, odnosno ne mari za ništa.
Ne reagira uzalud Udruga za zaštitu potrošača.
Mi i dalje plaćamo pristigle nam HT račune, ako ih ne platimo na vrijeme prijete i isključuju nam telefon, a kad zakasnimo s plaćanjem, naplaćuju lihvarske kamate.
Možemo li vjerovati g, Ministrici pravosuđa Vesni Škare Ožbolt , jer je sama u javnim medijima ustvrdila i izgovorila da je dosta lihvarenja i plaćanja lihvarskih kamata u Bankama vjerojatno je mislila i drugdje.
|
Prenijeto Novi List 11. 09. 2004.
Autor:Ivo Jakovljević
Prijeti lavina štrajkova
Novi sporazum s MMF-om, kao i preuzimanje niza tvrdih obveza radi priključivanja u Europsku uniju, Hrvatsku dovodi pred stanje totalne rasprodaje i u krajnje neizvjesnu političku i socijalnu konfuziju
Nakon što je tisuću najhrabrijih radnika Hrvatskih telekomunikacija (koje su u strateškom posjedu Deutsche Telekoma), na vijest da će još 700 zaposlenih u toj superprofitabilnoj kompaniji dobiti otkaz, prekjučer svečano otvorilo novu vruću jesen, Hrvatska se suočila s izravnom prijetnjom lavine novih štrajkova na neodređeni rok.
Ono što ne mogu uraditi odbačeni radnici stotina raspršenih malih i srednjih državnih i privatnih kompanija pred nestajanjem, to još mogu samo radnici u najvećim i najbogatijim poduzećima, koji u skoroj završnici privatizacije dolaze na red. Samo oni – ti neobični viškovi zaposlenih stručnjaka i radnika iz Hrvatskih telekomunikacija, a za koji mjesec i iz Hrvatskih željeznica, iz Ine, Croatia osiguranja, Jadrolinije i HEP-a, kao i iz preostale mase jadranskih hotela i slavonskih PIK-ova, a onda kao usput još i iz većine banaka, pa čak i iz Plive ili najvećih brodogradilišta – mogu snažno i sugestivno postaviti Vladi, Saboru i najširoj javnosti ključni niz pitanja: mora li Hrvatska na koljenima u EU, mora li sve vrednije u ovoj zemlji pripasti u većinsko strano vlasništvo i mora li gotovo sve uvozno biti jeftinije od domaćeg?
»Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!« (Tuđman, 1990.)
Ni Sanaderova vlada, naime, nije smogla snage za zaokret u gospodarskoj i razvojnoj politici, na temelju kojeg bi hrvatske kompanije mogle uspješno konkurirati stranima, najprije na svom, pa onda i na regionalnom tržištu i na tržištu EU. Umjesto da iz temelja promijeni i monetarnu i fiskalnu politiku te da zaštitu nacionalnih resursa podigne na najvišu razinu (sjetimo se Tuđmanova pokliča iz 1990. godine: »Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!«), i ova vlada nastavlja prodavati sve vrednije strancima, a istodobno povećavati vanjski dug, kao i državnu potrošnju (tobože radi nabujalih socijalnih zahtjeva, a zapravo radi održavanja sebe na vlasti).
Sve podiže na razinu međunarodnih obveza, pa se tako u najnovijem stand-by sporazumu sa MMF-om (čijih 141 milijun dolara ne želi koristiti) obvezuje na ubrzanu privatizaciju gotovo cjelokupnog državnog portfelja u idućih godinu i pol! Istodobno, ubrzava pregovore oko priključivanja u EU, iako većina tih poteza na kraći i srednji rok u postojećim makroekonomskim okolnostima sudbinski ugrožava preostalu domaću ponudu, ne više na europskom, nego na domaćem tržištu.
Novim stand-by sporazumom s MMF-om, o kojem se rasprava u Hrvatskom saboru s debelim zakašnjenjem tek priprema, Hrvatska se tvrdo obvezala da će smanjiti državnu potrošnju, ukupno porezno opterećenje, dio osobne potrošnje, manjkove u državnom proračunu i u bilanci plaćanja prema inozemstvu te da će smanjiti udio vanjskog duga u bruto-domaćem proizvodu i ubuduće se uglavnom zaduživati na domaćem tržištu.
Preraspodjela svega u korist stranaca (Hrvatska, 2004.)
Stoga se posredno obvezala na smanjivanje državnih investicija (i u ceste, i u željeznicu), koje su unazad četiri godine značajno potaknule rast BDP-a i ostavile zemlji široku mrežu novih prometnica, stambenih objekata i šansi za novi razvoj. Obvezala se na smanjivanje niza socijalnih prava, s posebno jakim restrikcijama na zdravstvo. Naposljetku se obvezala na ubrzanu privatizaciju, koja u prijevodu znači totalnu rasprodaju – jer, sve što se mora prodati u kratkom roku samo sebi ruši cijenu.
Tako je Hrvatski fond za privatizaciju na totalnu rasprodaju već stavio svoje udjele do 25 posto u svim preostalim, uglavnom turističkim poduzećima, što će rezultirati novim prodorom stranih vlasnika na Jadran i novim masovnim otkazima. Država se istodobno obvezala da će ubrzati restrukturiranje, pa privatizaciju najvećih preostalih velikih kompanija, poput Hrvatskih željeznica, Jadrolinije, Croatia osiguranja, Ine (druga faza), HT-a (treća faza), Croatia i Hrvatske poštanske banke, na kraju i Hrvatske elektroprivrede, Hrvatskih šuma i Jadranskog naftovoda.
Tako bi u iduće dvije godine Hrvatska zauvijek mogla i vlasnički i katastarski ostati bez svojih najkvalitetnijih gospodarskih potencijala, a na kraju te balade svejedno biti jedna od najzaduženijih zemalja u Europi, s visokom nezaposlenošću i golemim socijalnim i ekološkim troškovima. Stoga je – pogledamo li na taj sumorni mozaik s razumne strane – nova lavina štrajkova u Hrvatskoj neminovna, ne samo protiv te sumanute preraspodjele nacionalnog dohotka u korist stranaca, nego i protiv još opasnije, konačne preraspodjele nacionalne imovine u korist stranaca. Novi štrajkovi ne bi trebali, dakle, biti upereni samo protiv hrvatske vlasti, koja je najodgovornija za to što tranzicijske promjene idu u lošem smjeru, nego i protiv mreže novih stranih vlasnika, krupnog globalnog kapitala koji u Hrvatskoj vidi samo prostor za prodaju svoje robe, za otimanje hrvatske štednje i za trajno osvajanje ovdašnjih nekretnina. HT-ovi štrajkaši su javno pokazali da su im te dvije adrese dobro poznate.
|
13.09.2004., ponedjeljak
35
Povjesničar Jere Jareb (poznat po veoma kritičkom stajalištu prema Pavelićevoj politici) točno zaključuje: “Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode. Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici svjedočili su za istinsko osjećanje hrvatskog naroda. Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još i bolji. Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945. brojila oko 230.000 vojnika. Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod. U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzecima, borile i djelovale kao redovita vojska. (Tito je izjavio u svibnju 1944. dopisniku Reutera J. Tabor-u, da su ustaše najbolji neprijateljski vojnici. Ta je izjava bila objavljena u New York Times, 15. svibnja 1944.). Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini. Ustaška obrana, kao policijska formacija, te neke ustaške milicije i formacije, stvarane prvih mjeseci mlade države, kao policijsko-oružnički organi nisu se ponašali kao vojska i na njih se ne odnosi gornja tvrdnja.”
36
…
U Drugom svjetskom ratu pobijedila je (i Hrvate) nadmoćnija tehnika anglo-amerikanaca, koji su kao ratnici bili biološki inferiorniji u usporedbi s pobijeđenima Japancima, Nijemcima i Hrvatima.
37
Od sveukupno 230.000 hrvatskih vojnika ostalo je na hrvatskom državnom području njih oko 30.000, koji su se raspršili (često ranjeni) po šumama ili se borili i bivali zarobljeni. Najmanje 200.000 hrvatskih vojnika prešlo je na slovensko područje.
|
08.09.2004., srijeda
23
Pavelić u vjerskom smislu nije bio ni najmanje katolički isključiv tako da nikad nije mrzio ni pravoslavlje kao vjeru. Dapače, bio je osobno angažiran prije I. svjetskog rata u pripremi osnutka Hrvatske pravoslavne crkve, i to tako da i sam bude njezin pripadnik. Naime, kad se g. 1911. pročula vijest da će na traženje madžarske vlade kod Svete Stolice Rijeka biti odcijepljena od Senjske biskupije i postati samostalna biskupija, zagrebački sveučilištarci, a među njima i Pavelić, već na prvom sastanku, na kojemu se raspravljalo o toj stvari, potpisali su izjavu da će prijeći na pravoslavlje. Oni su se i obvezali da će poraditi kod svega pučanstva u biskupiji da to i ono učini ako Rijeka bude odcijepljena.
24
Bez obzira na mogućnost da sama ideja o stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve nije potekla od Ante Pavelića nedvojbena je i jedino važna činjenica da je stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve isključivo Pavelićevo osobno djelo. Pavelić je vjerovao da će stvaranjem HPC stvoriti građanski mir u NDH
25
i da pravoslavni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao potomci pravoslavnih Vlaha ne mogu biti Srbi nego samo pravoslavni Hrvati.
Pavelić je (jednako kao i Ante Starčević) posebno simpatizirao islam, i to iz uvjerenja da su bosanski muslimani etnički najčišći Hrvati. I iz Pavelićevih simpatija prema muslimanima vidi se da on nije bio katolički fanatik. Pavelić je, kako piše Ismet Muftić, već u emigraciji bio odlučio da će se graditi džamija u Zagrebu. Čak je sam napravio njezin nacrt i donio ga kad se vratio u domovinu.
26
Bez uspjeha je ostala intervencija opata Marconea, izaslanika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941.-1945., koji je prigovorio Paveliću da će gradnja džamije u središtu Zagreba uznemiriti katoličko pučanstvo.
27
Pavelićevo je uvjerenje bilo da su muslimani “krv naše krvi, oni su cviet naše hrvatske narodnosti.”
|
|
