Prenijeto: Ivan Mužić
I.
»…Tuđman je svoj program, u obliku Nacrta programske deklaracije HDZ-a, definirao još u veljači 1989… Skupio je nas nekolicinu (u međuvremenu je na mjesto tajnika Inicijativnog odbora HDZ-a postavio Ivana Bobetka), i mi smo iduća tri mjeseca zapeli i radili kao crnci!… Tuđmanova obitelj i nas trojica članova Inicijativnog odbora HDZ-a: Milan Kovač, Ivan Bobetko i ja… Osim obitelji i nas trojice iz Inicijativnog odbora, povremeno se još angažirao Perica Jurić i nitko više!… Glavna osovina bili smo, sve do osnivačke skupštine, nas trojica-četvorica i Tuđmanova familija. Doduše, i Miroslav Kutle. On je sve to financirao… Doprinos svih ostalih bio je neusporedivo manji. Neven Jurica, Ivan Tolj i Zdravko Gavran ipak su bili samo 'pjesničke duše', Manolić se priključio tek nekoliko dana uoči osnivačke skupštine, a ni Šeksa nismo suviše često viđali. Dolazio je tek povremeno. Tek kad je proradila baraka u Savskoj, počeli su dolaziti Vekić, Degoricija i mnogi drugi… Ona druga strana, s Veselicama na čelu, smatrala je da predsjednik HDZ-a može biti jedino Marko Veselica… Ali ipak smo nas trojica – Kovač, Kutle i ja – bili malo više povezani e emigracijom pa smo na sve te stvari gledali malo objektivnije. Znali smo koliki ugled Marko Veselica uživa u dijaspori (sa svojih je 11 robijaških godina za emigraciju bio pravi svetac) i da će njegovo 'ispadanje iz igre' tamo vrlo nepovoljno odjeknuti. Ali isto smo tako bili svjesni da Tuđman radi ozbiljan posao, dok se u Veseličinoj grupi sve svodi na… pričanje bez rezultata… Ali nisam mogao (ili, eto, vrlo teško) progutati rad u tom zajedničkom projektu s Manolićem i njemu sličnima. Takvih ljudi kao što su Manolić ili Boljkovac u Veseličinoj skupini nije bilo. I tu sam se, možda donekle lomio. U to vrijeme nije se moglo biti dobar s emigracijom, a ne biti s Markom Veselicom…Vidite, kad je izbio taj nesretni raskol, Tuđman me zadužio da dam sve od sebe u pronalaženju kompromisa i pomirenja s Veseličinom grupom. Ali kako do toga nije došlo, Tuđman je bio primoran nevoljko prihvatiti pruženu ruku Jože Manolića, kojemu je bio cilj dočepati se samog vrha HDZ-a, pri čemu je bio uspješan i dovodio u HDZ svoje istomišljenike Boljkovca, Degoriciju, Hlada, zetove i mnoge druge ateističko-jugosocijalističke pristaše, upisivao ih u HDZ i vješto postavljao na visoka mjesta u stranci. Po istom receptu instalirao je svoje ljude gotovo u svim područjima i na svim razinama stranačkih i državnih vlasti. Po HDZ općenito je bilo kobno to što je Manolićeva (i Mesićeva) grupacija u stranci tada, 1989. i 1990., smatrala kako je hrvatsko pitanje konačno riješeno (i to pozitivno) Ustavom SFRJ i SRH iz 1974. pa su obojica preferirali takve ljude koji su imali dulji staž u SK, koji su svojedobno bili odani jugosocijalistički birokrati, koji su mrzili Hercegovce
Post je objavljen 15.09.2004. u 19:25 sati.