07.05.2006., nedjelja

...za onoga koju voli nju i za sve one koji se vole... „Nema toga sto taj covjek ne bi ucinio za tebe“.. Rekao joj je zajednicki prijatelj, a ona je osjetila neku tjeskobu oko srca, jer zapravo je toga vec bila potpuno svjesna.. Musko-zensko prijateljstvo koje je to bilo samo sa zenske strane.. On tako nestvarno dobar, a ona tiha patnja svih takvih.. pomalo naivna u tom uvjerenju o prijateljstvu.. ali samo zato sto je njen osjecaj potpuno iskren.. toliko ju voli, zna, iako to nikada nije rekao.. a on to cini tiho i nenametljivo.. nikada nece znati koliko ona voli njega.. ali svjestan cinjenice da bilo koji njen osjecaj nece biti ni slican njegovom... on i dalje nastavlja „stazom nevoljenih“.. Meni neshvatljivo, kako je to tiho voljeti.. jer ljubav smatram osjecajem koji treba biti oslobodjen da bi uopce dobio priliku.. i rastuzim se pred pogledom koji joj tako njezno uputi.. Ne smatram ga kukavicom.. mozda cak i hrabrim covjekom.. jer, kad vec poznaje njen odgovor na nepostavljeno pitanje, usudi se biti njezin najbolji prijatelj... Nakon susreta s dvoje koji se toliko vole, na razlicite nacine, pokusavam zamisliti kakav bi moj zivot bio da moram sutjeti.. i najsretnija sam na svijetu jer za mene takav strah vise ne postoji.. tada pozelim svoju ljubav pokazati citavom svijetu, a taj osjecaj ispisati cak i oblacima suncanog dana, pa i zvijezdama vedre svibanjske noci, no shvatim da je jedino bitno da to zna osoba kojoj je osjecaj posvecen, a da to mogu reci bilo kad i bilo gdje, sa samo dvije jednostavne rijeci ili jednostavnim iskrenim djelom... „Love expects no reward, love knows no fear..“

- 19:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.