07.05.2006., nedjelja

...za onoga koju voli nju i za sve one koji se vole... „Nema toga sto taj covjek ne bi ucinio za tebe“.. Rekao joj je zajednicki prijatelj, a ona je osjetila neku tjeskobu oko srca, jer zapravo je toga vec bila potpuno svjesna.. Musko-zensko prijateljstvo koje je to bilo samo sa zenske strane.. On tako nestvarno dobar, a ona tiha patnja svih takvih.. pomalo naivna u tom uvjerenju o prijateljstvu.. ali samo zato sto je njen osjecaj potpuno iskren.. toliko ju voli, zna, iako to nikada nije rekao.. a on to cini tiho i nenametljivo.. nikada nece znati koliko ona voli njega.. ali svjestan cinjenice da bilo koji njen osjecaj nece biti ni slican njegovom... on i dalje nastavlja „stazom nevoljenih“.. Meni neshvatljivo, kako je to tiho voljeti.. jer ljubav smatram osjecajem koji treba biti oslobodjen da bi uopce dobio priliku.. i rastuzim se pred pogledom koji joj tako njezno uputi.. Ne smatram ga kukavicom.. mozda cak i hrabrim covjekom.. jer, kad vec poznaje njen odgovor na nepostavljeno pitanje, usudi se biti njezin najbolji prijatelj... Nakon susreta s dvoje koji se toliko vole, na razlicite nacine, pokusavam zamisliti kakav bi moj zivot bio da moram sutjeti.. i najsretnija sam na svijetu jer za mene takav strah vise ne postoji.. tada pozelim svoju ljubav pokazati citavom svijetu, a taj osjecaj ispisati cak i oblacima suncanog dana, pa i zvijezdama vedre svibanjske noci, no shvatim da je jedino bitno da to zna osoba kojoj je osjecaj posvecen, a da to mogu reci bilo kad i bilo gdje, sa samo dvije jednostavne rijeci ili jednostavnim iskrenim djelom... „Love expects no reward, love knows no fear..“

- 19:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.05.2006., utorak

Kad narastem bit cu... Televizor?!? „Trgovci su podigli svoje satore. Pomogne nekom slasticaru da podigne sator. Na licu tog slasticara bio je osmijeh drugaciji od ostalih. Bio je veseo, pun zivota, spreman da zapocne dobar radni dan. ... Ovaj slasticar ne pravi slastice jer hoce putovati ili ozeniti kcer nekog trgovca. Taj slasticar priredjuje slastice jer to voli raditi.“ To ja ovak', s vremena na vrijeme, procitam neku knjigu, pa shvatim da su knjige pametne .. =) Citam ju drugi put.. To se ne dogadja!! No, knjiga mi se svidja.. Prvi put sam je citala da pronadjem nekog, da shvatim neshvatljivo, a sada, citajuci je ponovno shvacam da smo sami sebi najveca nepoznanica.. Osobito u ovoj neobicnoj dobi, prijelaznoj.. Prekretnica, kazu.. Odabir srednje skole najveca je odluka koju smo dosad morali donijeti.. No, neki od nas su upisali onu „uzaludnu“, citaj : opcu gimnaziju, te nas ceka jos veca, i jos teza.. I tu se postavlja ono pitanje: Sto zelis raditi u zivotu..? E sad... hm.. da.. sad.. Postoji li nesto sto toliko volis da ces to zbilja moci raditi cijeli zivot s uzitkom..? Postoji li nesto toliko zanimljivo da bi mogao provesti zivot radeci to..? To nije kao ljubav.. Ljubav zaista moze bit vjecna.. „Prava ljubav nije potrosna..“ .. No, nesto o cemu ovisi tvoja egzistencija, ona bliska, i ona dalja buducnost, tvoji potomci.. a mi klinci moramo odluciti o svom opstanku.. Apsurdno.. Tako valjda mora biti.. I pitali su nas kao male.. Mnogo manje nego sto smo sada.. „Sto ces biti kad narastes?“ Televizor..?!? Lol, ne.. sad sam ozbiljna... Ja sam osobno vec bila novinarka, doktorica, veterinarka.. Ah da.. Moje se zamisli s godinama dakako mijenjaju.. No, barem ih imam, volim to tako reci.. Bitna mi je ta siroka, osnovna staza, vjerujem da cu tako lakse pronaci svoj put.. Recimo da sam umjetnicka dusa, pa se krecem u tom smjeru.. A onda naidjem na nekog tko smatra da ja svoj talent trebam unovciti, te da povijest umjetnosti nije najbolji izbor za MENE.. I uvijek cu tako naici na nekoga tko ima svoje zamisli za MENE, tko misli da bi nesto za MENE bilo bolje, te on zna sto je za MENE najbolji izbor.. Ja, ja i samo ja? Ne, vec – Zasto da pustim druge da odlucuju o nastavku moga puta..? Tko uopce kaze da sam ja, sa svojih 16 godina vec konacno odlucila kojim cu putem..? No, i da jesam.. kakav je problem u tome sto zelim jednoga dana raditi ono sto mi je trenutno jedino gusht uciti, te smatram da ce mi takav posao biti gusht i onda kada to postane ono o cemu u potpunosti ovisim..? Zasto, molim vas, ZASTO da se ja zaj.. s tom matematikom, da bih recimo postala arhitektica i imala para za lagodan zivot, ako ja matematiku zaista ne volim..? To je valjda realno gledanje na zivot.. i ima smisla, vjerujem.. Osobito nakon nekih razgovora, neprimjerenih nasim godinama.. Kao financijska stanja obitelji.. Tuzno je kad stvari koje nas ne bi smjele zamarati postanu tema poslijepodnevnog razgovora bezbriznih vrsnjakinja.. No, nekada se ne mozemo pretvarati da ne primjecujemo.. Problemi su sastavni dio zivota, a ponekad tako brutalno unistavaju koliko-toliko lagodnu svakodnevicu nas neiskusnih putnika.. To je valjda ta stvarnost na koju nas upozoravaju i nedaju nam zivjeti instiktivno.. Opet se postavlja ono pitanje, vjecno pitanje upuceno covjecanstvu.. Slijediti san ili se rano suociti sa realnoscu..? Zamislis se ponekad.. Ostati cvrsto pri svojim buntovnickim uvjerenjima ili razmisljati o buducnosti onih koje cemo mi podariti svijetu..? Nije li malo nezrelo ili sebicno prizeljkivati taj pomalo buntovnicki zivot u oblacima umjesto onog sigurnog, samo radi vlastitih zelja..? Strast pokrece svijet, no jednako ga tako moze i upropastiti.. I kako onda znati..? Sto ako budilica na nocnom ormaricu postane najveci neprijatelj, a budemo toliko ovisni o tom alarmu u 06:00, tramvaju, vlaku, busu, automobilu ili pak nogama koje ce nas odvesti ondje gdje nas ceka 8 radnih sati..? Zar nije zelja svakoga od nas uzivati u onome sto moramo.. ? Cini mi se da sve ovisi o onom nekom trenutku koji cemo svi dozivjeti ako bude srece, onom koji odredi citavu nasu buducnost.. Kud ce nas nash musicavi um odvesti... Tko da zna...?! Lijepo je biti mlad i vjerovati u stihove: "Reality is false, dreams are true.."Lijepo je drugi put citati knjigu koju ne moras citati, dok lektira stoji netaknuta, jos uvijek na policama knjiznice.. Lijepo je vjerovati da ces se ustajati s osmijehom jer ces raditi ono sto volis, bas kao sto sada dan zapocinje osmijehom jer znas da ces ga provesti s osobom koju volis.. Lijepo je potrositi posljednju novcanicu za malo vremena provedenog s onima koji su toga vrijedni.. Naposljetku... „Najbolje stvari u zivotu su besplatne...“To zna svatko tko je pronasao dva mala sunca, toliko blaga da ih mozes promatrati sirom otvorenih ociju, a toliko jaka da te zagriju istog trena kada ih pogledas, ili kad na njih samo pomislis... "Mi smo tek tvar od koje gradjeni su snovi, a snovima je samo obavit nas kratki zivot..."

- 01:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.