utorak, 22.05.2007.
Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba
Danas je bio poprilično bučan dan. A sve zato što je počela norijada. Sve je bilo puno maturanata koji su okolo veselo skakutali sa zviždaljkama i obasipali prolaznike konfetama. Meni to baš i nije neka fora zasuti kilu izrezuckanog papira nekome na glavu, al nek im bude. Gotovi su sa školovanjem. Promatrajući ih danas primjetila sam da su svi bili sretni i to veoma. Zato što su izvršili svoj cilj i uspjeli doći do njega pa su naravno ponosni na sebe. Bilo mi ih je poprilično drago vidjeti tako vesele i nasmijane unatoč tomu što su mi svojim prokletim zviždaljkama probili bubnjiće te zasuli tonom papira. Hehehe jedva čekam da vidim nas za tri godine kad ćemo isto tako hodati okolo i raditi gluposti. Bilo je i onih malo pripitih pa su neke stvari završile nesretno. Al i to je dio te norijade. No jedno mi se pitanje čitavo vrijeme motalo po glavi. Sjedeći danas u Golubeku malo sam ih kao što rekoh promatrala te sam se pitala da da li oni znaju što ih očekuje dalje? Jesu li svijesni teškoća koje im dolaze? Jer treba se upisati na fakultet, naći posao itd... U toj svoj sreći nije bilo nimalo brige. Al dobro, veselimo se dok smo mladi. Nekada se nije tako na veliko slavio završetak srednjoškolskog obrazovanja. Al to su nova vremena i tako je to. Meni se dopada. Jedva čekam maturu te radim na tome da dođem do nje. Gotovo svaki dan. Cijeli život je preda mnom i nikada nisam požalila ni zbog kojeg poteza kojeg sam povukla u životu. Ne velim da su svi bili ispravni al nisam radi njih žalila. Ne znam što donosi sutra. Nekome dobro, nekome loše. Ja nastojim da mi je sve u nekom pozitivnom ritmu kako bi lakše savladal svoje životne prepreke. Ne žalite ni zbog čega u životu. Život je prekratak da bismo ga samo živjeli. Treba ga izživjeti. Doći do onoga što želite. Koliko je samo vas dok ste bili djeca sanjalo da će npr. biti policajac ili doktorica ili ne znam što. A koliko ih je to ostvarilo? Malo. Sve se može kad se želi. S tim motom ja krećem u svaki dan, možda mi nekada ne uspije al idem dalje. Za sve postoji riješenje. Ako ne možete sami imate svoje najmilije da vam pomognu. Ja ih imam, hvala bogu. I veoma sam sretna što ih imam. Oni su moj temelj koji me drži. I sve ih neopisivo volim. Osjećam se poput anđela čuvara. Da, čuvam mnoge ljude, više nego sebe. Zašto? Možda zato što između sve one moje arogancije postoji mali plam dobrote koji sija velikom snagom i grije duše onih koje obožavam. I onih koje ću tek obožavati.
- 21:42 -
