Posljednjih nekoliko tjedana bila sam ko na trapezu.
Fakultet uzima svoje, kao i osobne frustracije, tuga za Tošetom (i otkačite se svi kojima idemo na živce više s time). Znam da više zapravo ne žalim za samim Tošom, već žalim samom sobom jer me smrt neUpoznate osobe toliko potresla. Umrli su mi rođaci (koje sam doduše vidjela 2 puta u životu) pa okom nisam trepnula jer emocije nije bilo.

Ono što me držalo u dobrom raspoloženju bilo je jedno predavanje kod zaista iznimnog profesora zbog kojeg sam spremna subotariti na faksu, ali zbog kojeg s druge strane nisam spremna propustit koncertni događaj sezone. Nakon više od četiri godine, u Zagrebu u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog ponovno je zasvirao Ivo Pogorelić.

Sjećam se 2003. - bila je to večer kada je Marin Tironi proglašen pobjednikom Story Nova Super Duper-što-već, a te iste večeri je svirao Pogorelić u Lisinskom. Taj svibanj je bio užasno vruć i vlažan, a uvijeti u dvorani su bili katastrofalni. Ja sam disala na škrge - a Pogorelić je u svojem stilu mijenjao program kako mu je došlo, i svejedno je briljirao - čak i u onim svojim štramplicama i balerinkama.

Četiri godine nakon - u lipnju na Jarunu slušam Carminu Buranu i gledam raspored Zagrebačke Filharmonije za sezonu 2007/2008. Za Rachmaninov drugi glasovirski koncert nemaju napisanog solista. Ništa čudno - pregovori traju i tijekom ljeta - možda uleti i neko od fackovića - mislim si ja. Niti na kraj pameti mi nije bilo da bi se Pogorelić mogao pojaviti u Zagrebu i svirati sa Filharmonijom taj, za njega kontraverzan koncert. Vidite kako već u ovom trenutku ostali repertoar pada u drugi plan ? Nema veze.

Krenimo ispočetka.

Za Pogorelićev dolazak sam saznala iz online izdanja Jutarnjeg i - nisam vjerovala. Ti likovi iz EPH-a svašta ispale, ali kad se informacija pojavila na stranicama Zagrebačke Filharmonije, shvatila sam ga treba pogledati u kasicu prasicu. Vrlo brzo pojavila sam se kod tete na prodajnom šalteru u Lisinskom. Cijena - prava sitnica - 250 ili 300 kn. Razumno s obzirom na situaciju, ali pitah ja : Popusti za studente ? HA ! Popust za pretplatnike Lisinski Subotom ? HA HA ! Popust za pretplatnike Svijet Glazbe? - HA HA HA ! Klasična glazba je skup sport, a stara je poslovica da sve što vrijedi i košta. Kartu je platio tata i hvala mu na tome.
Osigurala sam se na vrijeme - i kartu dobro spremila u rokovnik ( *molim bez smijeha drage moje ! ). Smireno sam čekala 23.11. i pokušala dokučiti što je u glavi dirigenta Ivana Repušića koji će imati tešku zadaću kontrolirati Pogrelića u zanosu Rachmaninova. BIla sam uvjerena da će to biti sizifov posao.

Lisinski je bio rasprodan. Sve do posljednjeg mjesta. Lijepo je to vidjeti, posebno mi je drago što je koncert bio u sklopu Crvene Oktave pa su karte ipak dobrim dijelom imali pravi ljubitelji glazbe, a ne padobranci na iventovima popraćenim kamerama i bljeskalicama koje jednostavno obožavaju ekscentrične ličnosti poput Ive Pogorelića. Naravno da ih se našlo i ovdje, ali nekako mi se činilo da ih je ipak bilo manje - ipak je Lana Jučević imala nastup na Trgu a s njom je bio i jedan puno eksponiraniji Ivo kojem medijski prostor večer prije izborne šutnje itekako treba.

Ja pišem i pišem o tome koliko me čudi ova iznenadna pojava Pogorelića u Zagrebu. Analizirajmo to malo. Pogorelić u Zagrebu nije svirao od 20003. - i to je tada bio solistički koncert. Svirao je djela Beethovena, Skrjabina i Rachmaninova umjesto Lizta. U ovoj četverogodišnjoj zagrebačkoj stanci - Pogorelić je bio po cijelom svijetu i svirao svuda. Pojavile su se priče da je totalno pukao. Prvo si je izbrijao glavu zbog navodnih alergija, a potom je na pozornicu počeo dolaziti u pratnji i s notama ! Svirao je dakle iz nota, a društvo mu je pravio okretač notnih stranica. Da li je pukao ili mu se jednostavno više neda biti sam na pozornici - nikome nije jasno. Činjenica jest da je poziv solističkog glazbenik zahtjeva samalački rad i disciplinu do 8 sati dnevno. Uz sve to - i pozornica je pusta. Mnogi vrhunski glazbenici su se odrekli "soliranja" i posvetili komornoj glazbi upravo zbog samovanja u cjelodnevnom vježbanju i na pozornici.

Drugi razlog zbog kojeg sam treperila bio je daleko zanimljiviji - ako to možete uopće zamisliti. Drugi Glasovirski koncert Sergeja Rachmaninova jedno je od najomiljenijih djela publike diljem svijeta. U osobnoj kolekciji imam 7 različitih CD-a, 2 kazete i jednu ploču s najrazličitijim izvođačima. Ovaj koncert je toliko popularan kod mene i u svijetu jer posjeduje onu neoromantičarsku ljupkost i romansu, ali i svježinu nečega novog koje tek u povojima. Pogorelić nije svirao s orkestrom već jako jako dugo. Zapravo - mislim da je prije par godina svirao s nekim orkestrom u Chicagu, ali više se stvarno ne sjećam. Spomenuti koncert svirao je nekoliko puta (koliko znam) i pokrenu lavinu komentara. Njegova izvedba ovog koncerta (koji obično traje od prilike 30-35 minuta) dosegla je enormnih 55 minuta. Što je Pogorelić radio Rachmaninovu - to zna sam bog i oni koji su bili prisutni jer ne postoji snimka. Ali priča koja se pokrenula tom izvedbom nije se stišala niti do danas. O tome je progovorio i sam Pogorelić u jednom intervjuu, u kojem je vrlo jednostavno objasnio da postoji velika razlika između Rachmaninova - skladatelja i Rachmaninova - pijanist. Skladatelj je bio daleko veći genije od pijanista. Prokletstvo je bilo u tome što je sačuvano više zvučnih zapisa u- u kojima već ostarjeli Rachmaninov svira vlastite koncerte i nije na razini svoje skladateljske genijalnosti. Pogorelić je iznio tezu da je postojanje i dostupnost te vrpce uništilo taj prekrasan i genijalan koncert. Svi su budući izvođači poslušno i uvjerljivo imitirali Rachmaninovu izvedbu uhvaćenu na tom zapisu, umjesto da su "slušali" odnosno čitali upute iz nota genija skladatelja. Pretpostavlja da shvaćate koju stranu stola drži Pogorelić.

Imajući sve ovo na umu - odlazak u Lisinski 23.11. bio je pravo uzbuđenje za malenu mene.
Umjesto da koncert otvore u velikom stilu - siroti dirigent Repušić morao je saopćiti publici da se mijenja raspored repertoara - odnosna da će Rachmaninova svirati nakon pauze, a Šostakoivićeva simfonija će zaključiti prvi dio.

Suita iz Korkyre od Bjelinskog nije se dojmila zagrebačke publike. Ne zna zašto. Radi se o zanimljivom djelu, sa nekoliko vrlo atraktivnih i zanimljivih dijelova. Pljesak je bio hladan i nezainteresiran. Po meni čak i nekulturan. Zato je Šostaković otpraćen u velikom stilu. Posve zasluženo ! Zagrebačka Filharmonija se ne može pohvaliti disciplinom, ali Šostakovič bi bio zadovoljan da nije mrtav dobrih 27 godina. Repušić je odlučno vodio orkestar i pokazao da kad je glavni - može što god poželi. Bio je to njegov vrhunac te večeri.

Nakon pauze - dočekali smo i Ivu. Taj lik je nevjerojatan. On kad da uopće nema nikakav interes za publiku. Polagan, graciozan hod - pomalo kiseli smiješak i kulturan naklon glavom. U pratnji mu gotovo nezamjetna djevojka koja preuzima note iz njegovih ruku i sjeda do njega s lijeve strane. Ovo je šokiralo ljude u publici. Baš sam spretno osluškivala komentare i nikom nije bilo jasno da što se to događa ka kako njemu trebaju note ! Ipak nastaje muk i oni prvi tonovi glasovira - kao zvona u daljini. . . Sprema se oluja ! ! !

Znala sam. Znala sam da će ipak Pogorelić ići po svome i da ga nitko - ama baš nitko neće moći zaustaviti. Repušić je dirigirao orkestrom kao da najnormalnije uz njega svira bilo koji solist, ali u onim međudijelovima gdje glasovir nameće svoju temu i postaje orkestar za sebe - odsvirao je Pogorelić svoju verziju Rachmaninova. Razlagao je takt po takt, ton po ton po ton, da su se čule note koje nikada prije u takvoj finoći i senzualnosti nisu odsvirane u ovom djelu. U dionicama s orkestrom se nije previše svađao(iako je i tu nametao svoju politiku što se cressenda tiče), ali u solističkim je Repušić mogao samo pognuti glavu i prepustiti Pogoreliću da radi, odnosno svira kako mu je volja. Najviše se razlika osjetila u drugom stavku, nakon kojeg je u publici nastao žamor i na nekoj razini šok. Pogorelić je sasvim mirno sjedio, dok je Repušiću čini se bilo neugodno. Spektakularni finalem završio je ovaj koncert i Lisinski se diga na noge. Mnogi su glasno odobravali nečuvenu izvedbu, dok su stariji i neki učeniji negodovali i mrmljali. Nitko se nije usudio ne pljeskati - većina geniju Pogoreliću, a neki samo Filharmoniji za hrabrost - koja je za ovaj nastup bila neophodna.

Uvjerena sam da će su u skorašnjim izdanjima novina naći podijeljene kritike. Jedni će vinuti Pogorelića u visine u kojima on već i jest bez obzira na sve, dok će drugi kukati za izmrcvareni koncert.

Meni osobno je ovo bilo najuzbudljivije iskustvo slušalačke karijere.

i da.

od silnog uzbuđenja - zaboravila sam štopati koliko je na kraju svirao - ali čini se da ipak nije dogurao rekord. Uspio je nabiti gotovo 42 minute.

Kada je 1997. Waris Dirie - somalska manekenka i feministica obajvila autobigrafsku knjigu „Pustinjski cvijet“ (Desert Flower: The Extraordinary Journey of a Desert Nomad) svjetska javnost je ostala šokirana očinjenicom da i dan danas u našem društvu postoje žene, djevoke, djevojčice koje su u jednom trentuku svoga života bile prisiljene proživjeti traumatično i bolno iskustvo obrezivanja. Waris Dirie za sebe kaže da je „sretnica“ jer je za razliku od svoje sestre i dviju rođakinja, ipak preživjela ovaj monstruozni zahvat. Nakon nekoliko godina – uspjela je pobjeći u London, a s vremenom je postala i uspješan foto model.

Waris je u dobi od 13 godina podvrgnuta tzv. faraonskom obrezivanju koje se sastoji od odstranjivanja klitorista, unutarnjih stidnih usana koje se potom zašivaju. Tim činom djevojčica postaje žena. Waris Dirie je vlastitm riječima opisala taj postupak i danas se sjeća svakog detalja. Došavši u Englesku, podvrgla se operaciji odšivanja – kad je i konačno normalno mogla mokriti. Nažalost, čak niti ta operacija nije joj mogla poštedjeti teškog i kompliciranog porod koji je skoro nju i njezina sina stajao života.

Nije čudo što djevojčice često niti ne prežive nekoliko dana nakon obrezivanja. Uglavnom jer iskrvare na smrt ili pak umru od infekcije. Važno je reći da ovaj običaj nije vjerski, već kulturni. Žensko obrezivanje vrše razne muslimanske skupine, ali i kršćani i židovi. Sama Waris Dirie je ispovjedila da su njezini roditelji nju i njezine rođakinje dali obrezati jer im je, kao i njihovim pretcima, objašnjeno da ih to traži Kur'an, iako se u Kur'anu nigdje ne spominje ovaj običaj, kao nit u Bibliji. Objašnjenje za ovoj čin se najvjerojatnije može potražiti u patrijahalnoj društvenoj strukturi i nekuosti. Prema podatcima Svjetske Zdravstvene Organizacije, broj žena koje su bile podvrgnute nekom vrstom obrezivanja se penje na 130 milijuna,a godišnje se obreže još 3 milijuna žena. Uz te brojeve stoji nam i činjenica da uz Afriku i Aziju, ovakvi običaji se javljaju i u Europi, Americi i Australiji, kamo su ih doveli mahom emigranti iz Afrike.

Prošlogodišnji slučaj u Švedskoj je ponovno probudio interes za ovo pitanje. Švedski sud proglasio je krivim Elmia Hayowa za obrezivanje vlastite kćeri. Dogodilo se to 2001. godine kada je bez znanja majke, ovaj 41godišnji somalac sa švedskom putovnicom prislino odveo tada 13godišnju kćer u Somaliju i tamo ju dao podvrći obrezivanju. Sud se izjasnio da je odluka donesena na temelju medicinskih nalaza i djevojčina svjedočenja koje je sadržalo mnoga detalje o samom zahvatu. Elmi Hayow provest će 4 godine u zatvoru, a kćeri mora isplatiti 346 000 švedskih kruna (oko 46 000$)

izvor : BBC NEWS

Švedska je 1982. zabranila žensko obrezivanje, a 1999. je zabranila i odvođenje djece izvan zemlje na obavljanje ovog zahvata.

* napomena autorice: ne dao vam bog da ovo dignete na naslovnicu - jer u tom slučaju sve brišem ! ovo upozorenje se odnosi i na flash vijesti !

Negdje sam jednom pročitala da su svadbeni dan i dan polaganja prijemnog ispita dva najstresnija dana u životu pojedinca. Pošto sam odmalena bila svjesna da neću biti manekenka, a s time niti žena nogometaša – prijemni mi nije ginuo.

Sve je to meni bilo jasno kada sam sama odabirala srednju školu, pa i knjige za čitanje i razonodu. Još uvijek se sjećam kada mi je jedan družica u petom osnovne na pitanje – što želiš studirati – ko' iz topa odgovorila – psihologiju ! Mojem čuđenju nije bilo kraja kada sam iz sljedećih nekoliko pitanja izvukla da moja druga ne razumije što je ta psihologija, ali zna da ima nešto veze sa psihom, odnosno – „emocijama“.

Ja sam od prvog osnovne znala da će moja biti povijest, iako niti ja nisam znala što je točno povijest, ali sam znala da tamo ima puno pričica koje sam sisala na slamku iz tatinih poslijepodneva. Nikada nisam odlučila studirati sociologiju. Zapravo, sama pomisao na studiranje sociologije mi je budilo vrlo negativne misli. Od nekolicine dežurnih laprdala, samozvanih sociologa i aktivnih demagoga – zanimanje ili poziv sociologa djelovalo je kao sprdanje sa stvarnost, prodavanje magle, šifriranje očitog u visoko intelektualni šareni krep papir i prodavanje pameti zatupljenoj masi. Gospodin Fanuko je zaslužan što sam udžbenik iz sociologije pročitala od korica do korica tijekom redoks jednadžbi za kojima i danas žalim. Jednom ću ispričati i priču zašto sam na kraju upisala tu (ne)sretnu sociologiju i čvrsto odlučila da je neću uzeti za magisterij.

Stres od prijemnih ispita sam preživjela, udala se nisam. Još mi se noge tresu od prijemnih kao da sam ih jučer rješavala, ali da se pohvali – sve sam položila ! Na kraju sam i upisala što sam htjela i u Listopadu prošle godine postala ponosna studentica jednog slatkog malog fakulteta. Veselilo me sve – od zbrkanog rasporeda sa rupama od 3 sata pa do sjedenja na podu pod predavanjima. Smijala sam se staroakadskim vicevima, pričama o privatizaciji, srednjovjekovnim bratovštinama i tetama u studentskoj referadi.

Od prvog (dobro ne prvog – ali sigurno drugog ) dana primijetila sam nekoliko stvari koje nisu funkcionirale dobro. U referadi, na rasporedu, pa čak i u odnošenju među studentima i prema samom učenju i radu. List aje rasla i u tjedan dana mogla sam komotno sastaviti crnu listu rupa studiranja na mom faksu, a iz razgovora i pretraživanja po internetskim forumima – shvatih da su problem gotovo svugdje isti. Student prve godine nema što zajebavati referadu niti kenjati za raspored, ali odnosi među studentima – e to je nešto vrijedno popravljanja. Ispalo je da sam jedina na smjeru pošteno pročitala plan studiranja odnosno slavni izvedbeni program, da sam jedina razgovarala regularno sa studentima druge godine i bez ustručavanja pitala i profesora i pročelnika smjera što mi nije bilo jasno. Svi su mi izlazili u susret – pa sam u prvih tjedan dana ni kriva ni dužna u mobitelu imala desetak novih brojeva mobitela kolega s viših godina, a na mailu i opširno objašnjena pravila ECTS bodovanja od pročelnika. Obično bih u takvim situacijama imala osjećaj da sam davež, ali ugodno me je iznenadilo kada sam na sasvim jednostavna pitanja nailazila na onaj osmijeh i ozareni pogled koji studenti i učenici tako žarko žele vidjeti kod profesora kada ih nešto priupitaju. To me je osvojilo i tada sam znala da sam na pravom mjestu.

Već za dva tjedan većina ljudi na smjeru je znalo moje ime. Od jednog do jednog se širilo da sam „kužila to s izbornima i rasporedom“ pa su svi na kraju k meni po neka pojašnjenja. Nije me to smetalo niti mi je laskalo. Mislila sam – pa to je normalno. Prva smo godina, svi smo zbunjeni- trebamo si pomagati. Ipak, nije me ostavljao jedan neugodan osjećaj da kako to da nitko ništa ne zna – pa ja sam to saznala iz legalnih i relativno lako dostupnih izvora. Zar sam jedino ja to čitala ? Za koga su pisane te upute ? Kojega boga su stariji studenti i udruge na faksu?

Uglavnom – vratimo se nešto ranije. Kada sam upisala faks – u srpnju 2006., među prvim blog kolegama čestitao mi je Pero Panonski kojem sam se dosta jadala oko prijemnih i koji me je cijelo to vrijeme hrabro bodrio. U jednom e-mailu Pero mi je dao nekoliko savjeta koje sam tada preletjela ali ih nisam zaboravila. Jedan od njih je glasio ovako:

„Nemoj se baviti studentskim aktivizmom, misli na sebe i svoju guzicu,
neces imati razloga biti razocarana.“

Ovije riječi me nisu progonile niti obilježila, ponajviše zato što je prvi semestar studiranja bio i naporniji nego što sam očekivala. Od pisanja seminara pa do tegljenja knjižurina iz starog vijeka – sve me to natjeralo da aktivno druženje sa kolegama svedem na jednu do dvije kavice u rupi, pa možda i tu i tamo slučajnog ručka u obližnjoj menzi. Imena sam im uglavnom popamtila zbog prozavanja na tjelsesnom i na seminarima. Uglavnom sam znala tko je jednopredmetan (čita – ograničen) i tko je dvopredmetan (čitaj – opterećen) kao i ja. Nakon zimskih rokova – konačno sam počela disati. Broj kolegija mi je drastično pao, ali ostali su neki ispiti koji su tražili svoje vrijeme u NSB-u pa i više interakcije sa ljudima s oba smjera. Dobili smo jedan kolegij koji je tražio prisustvo na predavanju, te vještog i pronicavog zapisničara, kao i fotokopirni stroj za umnožavanje naškranabih crtica. Sve samo to zajedno zaključili nakon što smo kolektivno ljosnuli prvi kolokviji. Sve što sam prividno zaboravila vratilo mi se. Bilo je potrebno organizirati se. Pa tko što i kako, koja literatura, koja pitanja, tko ima a tko nema – zašto meni nitko neda !?! Zavladala je zbrka. I eto sada mene nadobudne, sa zdravom željom, sprema pomoći, staviti na raspolaganje svoje neiscrpne resurse - ne tražeći ništa zauzvrat - jer smatram da je to što radim nešto sasvim prirodno i evolucijski. Krenulo je – popis od jednog do drugog kolege/kolegije – ime, prezime, e-mail i tako redom . Osnovana je mala tajna organizacija nas sa prve godine. Skriveni od povećala profesorskog – mi ćemo pokoriti prvu godinu. Zajedno ćemo sakupiti se materijale, distribuirati ih. Sve je to bila moja ideja, moj entuzijazam koje je nailazio na velike hvale kolega koji su se tada na početku nudili pomoći. Neki i nesu, a aja sam volonterski sve to uzdizala iz temelja na internetske servere i grupom ostavljala materijale dostupne svima. Od pitanja, skripti, starih ispita, načina ponašanja na ispitu, popisa literature, mjesta i lokacija najjeftinije i najbliže fotokopiraone u kojoj bi čekala već priređena literatura/pitanja/skripte – naravno sve od moje organizacije.

Nisam se žalila, niti me moja novostečena uloga opterećivala. Osjećala sam da samo zajedno uspjeli. Prolaznost na kolegiju koji je potakao udruženje bio je pobjednički.

Ljudi su otišli kući provesti ljetne dane. Ja sam ostala u Zagrebu (vlastitim izborom) i pripremala se za jesenski rok, za drugi smjer.

Stigao je listopad i druga godina je veselo bila upisana i u mome indeksu. Veselila sam se novom okruženju, novim kolegijima i profesorima. Ispočetka je se izgledalo obećavajuće. Ispalo je da kolegiji na drugoj godini i nisu baš zanimljivi, ali su zato izrazito zahtjevni i štreberski (najgora kombinacija). Pa dobro – budemo i to sredili. Profesor je najavio da je za učenje najadekvatnija njegova knjiga (jasna stvar!) koja (vidi vraga) nije objavljena, ali kopija ima u knjižnici pa neka si mi to sada umnožimo međusobom. I krenem ja odmah to riješiti – ajmo ljudi akcija, uzet ću ja tu skriptu na tjedan dana pa ćemo svi zajedno... kad ono ništa. . . Čini se da ljeto nije bilo dovoljno dugo za većinu, iako je hladan jesen bahato zajebavala okoliš i rukavice. Aktiva – 0%. No dobro, mislim si ja. Nema veze Imam i druga posla. Sebi sam primjerak napravila i vratila u knjižnicu. Odjednom – zločesti profa najavi kolokvij za 7 dana i ajmo sada zovi zovi chantal da di je skripta – zašto je nisi donijela na faksa ( ! ! ! ) , pa daj ju onda Ti Chantal kopiraj i poslaše mi popisu imena u memoriju. E pa sad ! Reagirala sam otoreno na jedan od e-mailova koji sam dobila preko naše tajne organizacije na netu i to sljedećim riječima: „Naša organizacija može jedino funkcionirati ukoliko se grupa ljudi angažira oko istoga cilja. ovaj način da jedan servira sve drugima je u najblažem slučaju iskorištavanjem“. U rečenicam prije naglasila sam da ja nisam magare koje tegli knjige na faks za ljude na kolegiju niti fotokopirni stroj koji kopira automatski skrpte po nalogu. Isto tako – da me nitko nije fermaro niti jedan posto prvih dana faksa, ali sada odjednom me se zove ( zove – a ne moli!) da sve organiziram (čitaj serviram).

Slijedi odgovor kolegice zbog koje me je danas sram što sam žensko. U toj poruci koje je proslijeđena svim na našem smjeru – ona mene proziva redom arogantnom i da kako se samo usuđujem tako reagirati na koleginu poruku, kao da ja nikada nikoga nisam ništa molila ( op.a. – nisam !, ali samo zato dotičnoj ispravljala zadaće iz engleskog!) Ta da koji je meni bog – nismo mi više u socijalizmu pa da samo grupe, već smo individue.

Eto to je ono čega sam se bojala sa sociologijom. Ovakvih kretena, malounika, bivših sofisticiranih maminih i tatinih lepojki kojima je najvažnije reći da su „individualci“, te da na torbi imaju značku „ne EU“ i „Che Guevara – moj idol“ . Ali ja nisam dovoljno uvučena u ovu kašu notornih gluposti, pa se idemo objasniti, jer od gluposti mi je ipak mrže imati nepotrebno loše odnose i sukobe s okolinom.

Znam da mi zajebavanje sa ljudima sa smjera ne treba, da ono nužno donosi loše stvari i atmosferu. I zašto da si to priuštim? Pa ja krenem pojasniti još jednom da moje riječi nisu usmjerena na nikoga određeno već da iskazujem svoje razočaranje funkcioniranjem našeg dogovora kojeg su donedavno svi u neba dizali. Te pojašnjavam da mi i jesmo grupa – jer djelujemo vođeni zajedničkim interesom, te kako to sve skupa nema veze sa socijalizmom niti sa nečijim individualizom. Uslijedile su neke orginalne zajebancije od strane muških homo erectusa sa smjera, koje su bile dobro prihvaćene, ali mojem zajebavanju tu nije bio kraj. Za koji sat dolazi još jedna poruka u kojoj, od on iste klegice stoji kako njoj ne pada napamet se svađati jer joj to nije u prirodi i da joj sa svojih dvadesetak godina to i ne priliči, a još manje se samonom raspravljati jer ja sam ta koja „nema kulture“, a ona eto – grize na nepravdu. ( !?! )

Pročitala sam to remek djelo nekoliko puta. I tren prije nego sam stisla „reply“ – došlo mi je. Konačno se spojima guzica sa glavom i proradila lampica. Tko to mene zajebava? Na koga ja to trošim vrijeme ?

Sljedećeg dana na predavanju, primjetila sam od samog rasporeda sjedenja što se dogodilo. Veći ljudi je okružilo novu misicu govorništva, a onom manjem dijelu se jebalo živo za aktualnost na smjeru. Uvidjevši da se do jučerašnji ljubazni kolege sada slatko smiju kako mi je kolegica-frajerica dobro „spustila“ pa da od šoka - jelte joj nisam niti bila u stanju vratiti istom mjerom. Da li sam mogla ? Sigurno. Zašto nisam ?

A što mislite zašto?

E pa tu se sjetih još nečega što je Pero jednom napisao u komentarima o studentima.

„A ako cijenis hrvatske studente, onda preporucam dobroga psihijatra/psihoanaliticara. Hrvatski studenti su vecinom govna izdajnicka, nesposobna za ista konstruktivno napraviti, djubrad koja ne moze logicki zakljuciti ili pak je rijec o totalnim fah idiotima koji izvan svog podrucja ne znaju zucnuti. Ne postoji sramotnije stvorenje u Hrvatskoj od studenta. Drek i govno. Biti tajkun je moralnije nego biti student u Hrvatskoj.“

Od danas, mislim si ja – koračam studijem sama. Idem na predavanje i moje bilješke su samo moje, kako i knjige koje se ne mogu izvući niti iz jedne knjižnice, a obavezna su literatura, ali ja sam dijete privilegija pa ja to mogu i prva ću i dugo jedina imati sve spremno. Da li sam bila kolegijalna i više nego uslužna svima koji nisu jednake sreće kao ja ? Jesam. Zato mi je jasno rečeno i demokratski podržano da sam ukupno arogantna i bahata. Sve to od kolega studenata prema kojima sam naivno prijazno pristupila bez da sam provjerila sa kime imam posla.

Pa dragi studenti – brucoši ! Ovo je sada važno !
Pametan uči iz tuđih grešaka, budala iz svojih. Kako sam ja ispala budala – to ste upravo pročitali. Ukoliko budete naivni ili kratka pamćenja – ovo se može dogoditi i vama !