* napomena autorice: ne dao vam bog da ovo dignete na naslovnicu - jer u tom slučaju sve brišem ! ovo upozorenje se odnosi i na flash vijesti !

Negdje sam jednom pročitala da su svadbeni dan i dan polaganja prijemnog ispita dva najstresnija dana u životu pojedinca. Pošto sam odmalena bila svjesna da neću biti manekenka, a s time niti žena nogometaša – prijemni mi nije ginuo.

Sve je to meni bilo jasno kada sam sama odabirala srednju školu, pa i knjige za čitanje i razonodu. Još uvijek se sjećam kada mi je jedan družica u petom osnovne na pitanje – što želiš studirati – ko' iz topa odgovorila – psihologiju ! Mojem čuđenju nije bilo kraja kada sam iz sljedećih nekoliko pitanja izvukla da moja druga ne razumije što je ta psihologija, ali zna da ima nešto veze sa psihom, odnosno – „emocijama“.

Ja sam od prvog osnovne znala da će moja biti povijest, iako niti ja nisam znala što je točno povijest, ali sam znala da tamo ima puno pričica koje sam sisala na slamku iz tatinih poslijepodneva. Nikada nisam odlučila studirati sociologiju. Zapravo, sama pomisao na studiranje sociologije mi je budilo vrlo negativne misli. Od nekolicine dežurnih laprdala, samozvanih sociologa i aktivnih demagoga – zanimanje ili poziv sociologa djelovalo je kao sprdanje sa stvarnost, prodavanje magle, šifriranje očitog u visoko intelektualni šareni krep papir i prodavanje pameti zatupljenoj masi. Gospodin Fanuko je zaslužan što sam udžbenik iz sociologije pročitala od korica do korica tijekom redoks jednadžbi za kojima i danas žalim. Jednom ću ispričati i priču zašto sam na kraju upisala tu (ne)sretnu sociologiju i čvrsto odlučila da je neću uzeti za magisterij.

Stres od prijemnih ispita sam preživjela, udala se nisam. Još mi se noge tresu od prijemnih kao da sam ih jučer rješavala, ali da se pohvali – sve sam položila ! Na kraju sam i upisala što sam htjela i u Listopadu prošle godine postala ponosna studentica jednog slatkog malog fakulteta. Veselilo me sve – od zbrkanog rasporeda sa rupama od 3 sata pa do sjedenja na podu pod predavanjima. Smijala sam se staroakadskim vicevima, pričama o privatizaciji, srednjovjekovnim bratovštinama i tetama u studentskoj referadi.

Od prvog (dobro ne prvog – ali sigurno drugog ) dana primijetila sam nekoliko stvari koje nisu funkcionirale dobro. U referadi, na rasporedu, pa čak i u odnošenju među studentima i prema samom učenju i radu. List aje rasla i u tjedan dana mogla sam komotno sastaviti crnu listu rupa studiranja na mom faksu, a iz razgovora i pretraživanja po internetskim forumima – shvatih da su problem gotovo svugdje isti. Student prve godine nema što zajebavati referadu niti kenjati za raspored, ali odnosi među studentima – e to je nešto vrijedno popravljanja. Ispalo je da sam jedina na smjeru pošteno pročitala plan studiranja odnosno slavni izvedbeni program, da sam jedina razgovarala regularno sa studentima druge godine i bez ustručavanja pitala i profesora i pročelnika smjera što mi nije bilo jasno. Svi su mi izlazili u susret – pa sam u prvih tjedan dana ni kriva ni dužna u mobitelu imala desetak novih brojeva mobitela kolega s viših godina, a na mailu i opširno objašnjena pravila ECTS bodovanja od pročelnika. Obično bih u takvim situacijama imala osjećaj da sam davež, ali ugodno me je iznenadilo kada sam na sasvim jednostavna pitanja nailazila na onaj osmijeh i ozareni pogled koji studenti i učenici tako žarko žele vidjeti kod profesora kada ih nešto priupitaju. To me je osvojilo i tada sam znala da sam na pravom mjestu.

Već za dva tjedan većina ljudi na smjeru je znalo moje ime. Od jednog do jednog se širilo da sam „kužila to s izbornima i rasporedom“ pa su svi na kraju k meni po neka pojašnjenja. Nije me to smetalo niti mi je laskalo. Mislila sam – pa to je normalno. Prva smo godina, svi smo zbunjeni- trebamo si pomagati. Ipak, nije me ostavljao jedan neugodan osjećaj da kako to da nitko ništa ne zna – pa ja sam to saznala iz legalnih i relativno lako dostupnih izvora. Zar sam jedino ja to čitala ? Za koga su pisane te upute ? Kojega boga su stariji studenti i udruge na faksu?

Uglavnom – vratimo se nešto ranije. Kada sam upisala faks – u srpnju 2006., među prvim blog kolegama čestitao mi je Pero Panonski kojem sam se dosta jadala oko prijemnih i koji me je cijelo to vrijeme hrabro bodrio. U jednom e-mailu Pero mi je dao nekoliko savjeta koje sam tada preletjela ali ih nisam zaboravila. Jedan od njih je glasio ovako:

„Nemoj se baviti studentskim aktivizmom, misli na sebe i svoju guzicu,
neces imati razloga biti razocarana.“

Ovije riječi me nisu progonile niti obilježila, ponajviše zato što je prvi semestar studiranja bio i naporniji nego što sam očekivala. Od pisanja seminara pa do tegljenja knjižurina iz starog vijeka – sve me to natjeralo da aktivno druženje sa kolegama svedem na jednu do dvije kavice u rupi, pa možda i tu i tamo slučajnog ručka u obližnjoj menzi. Imena sam im uglavnom popamtila zbog prozavanja na tjelsesnom i na seminarima. Uglavnom sam znala tko je jednopredmetan (čita – ograničen) i tko je dvopredmetan (čitaj – opterećen) kao i ja. Nakon zimskih rokova – konačno sam počela disati. Broj kolegija mi je drastično pao, ali ostali su neki ispiti koji su tražili svoje vrijeme u NSB-u pa i više interakcije sa ljudima s oba smjera. Dobili smo jedan kolegij koji je tražio prisustvo na predavanju, te vještog i pronicavog zapisničara, kao i fotokopirni stroj za umnožavanje naškranabih crtica. Sve samo to zajedno zaključili nakon što smo kolektivno ljosnuli prvi kolokviji. Sve što sam prividno zaboravila vratilo mi se. Bilo je potrebno organizirati se. Pa tko što i kako, koja literatura, koja pitanja, tko ima a tko nema – zašto meni nitko neda !?! Zavladala je zbrka. I eto sada mene nadobudne, sa zdravom željom, sprema pomoći, staviti na raspolaganje svoje neiscrpne resurse - ne tražeći ništa zauzvrat - jer smatram da je to što radim nešto sasvim prirodno i evolucijski. Krenulo je – popis od jednog do drugog kolege/kolegije – ime, prezime, e-mail i tako redom . Osnovana je mala tajna organizacija nas sa prve godine. Skriveni od povećala profesorskog – mi ćemo pokoriti prvu godinu. Zajedno ćemo sakupiti se materijale, distribuirati ih. Sve je to bila moja ideja, moj entuzijazam koje je nailazio na velike hvale kolega koji su se tada na početku nudili pomoći. Neki i nesu, a aja sam volonterski sve to uzdizala iz temelja na internetske servere i grupom ostavljala materijale dostupne svima. Od pitanja, skripti, starih ispita, načina ponašanja na ispitu, popisa literature, mjesta i lokacija najjeftinije i najbliže fotokopiraone u kojoj bi čekala već priređena literatura/pitanja/skripte – naravno sve od moje organizacije.

Nisam se žalila, niti me moja novostečena uloga opterećivala. Osjećala sam da samo zajedno uspjeli. Prolaznost na kolegiju koji je potakao udruženje bio je pobjednički.

Ljudi su otišli kući provesti ljetne dane. Ja sam ostala u Zagrebu (vlastitim izborom) i pripremala se za jesenski rok, za drugi smjer.

Stigao je listopad i druga godina je veselo bila upisana i u mome indeksu. Veselila sam se novom okruženju, novim kolegijima i profesorima. Ispočetka je se izgledalo obećavajuće. Ispalo je da kolegiji na drugoj godini i nisu baš zanimljivi, ali su zato izrazito zahtjevni i štreberski (najgora kombinacija). Pa dobro – budemo i to sredili. Profesor je najavio da je za učenje najadekvatnija njegova knjiga (jasna stvar!) koja (vidi vraga) nije objavljena, ali kopija ima u knjižnici pa neka si mi to sada umnožimo međusobom. I krenem ja odmah to riješiti – ajmo ljudi akcija, uzet ću ja tu skriptu na tjedan dana pa ćemo svi zajedno... kad ono ništa. . . Čini se da ljeto nije bilo dovoljno dugo za većinu, iako je hladan jesen bahato zajebavala okoliš i rukavice. Aktiva – 0%. No dobro, mislim si ja. Nema veze Imam i druga posla. Sebi sam primjerak napravila i vratila u knjižnicu. Odjednom – zločesti profa najavi kolokvij za 7 dana i ajmo sada zovi zovi chantal da di je skripta – zašto je nisi donijela na faksa ( ! ! ! ) , pa daj ju onda Ti Chantal kopiraj i poslaše mi popisu imena u memoriju. E pa sad ! Reagirala sam otoreno na jedan od e-mailova koji sam dobila preko naše tajne organizacije na netu i to sljedećim riječima: „Naša organizacija može jedino funkcionirati ukoliko se grupa ljudi angažira oko istoga cilja. ovaj način da jedan servira sve drugima je u najblažem slučaju iskorištavanjem“. U rečenicam prije naglasila sam da ja nisam magare koje tegli knjige na faks za ljude na kolegiju niti fotokopirni stroj koji kopira automatski skrpte po nalogu. Isto tako – da me nitko nije fermaro niti jedan posto prvih dana faksa, ali sada odjednom me se zove ( zove – a ne moli!) da sve organiziram (čitaj serviram).

Slijedi odgovor kolegice zbog koje me je danas sram što sam žensko. U toj poruci koje je proslijeđena svim na našem smjeru – ona mene proziva redom arogantnom i da kako se samo usuđujem tako reagirati na koleginu poruku, kao da ja nikada nikoga nisam ništa molila ( op.a. – nisam !, ali samo zato dotičnoj ispravljala zadaće iz engleskog!) Ta da koji je meni bog – nismo mi više u socijalizmu pa da samo grupe, već smo individue.

Eto to je ono čega sam se bojala sa sociologijom. Ovakvih kretena, malounika, bivših sofisticiranih maminih i tatinih lepojki kojima je najvažnije reći da su „individualci“, te da na torbi imaju značku „ne EU“ i „Che Guevara – moj idol“ . Ali ja nisam dovoljno uvučena u ovu kašu notornih gluposti, pa se idemo objasniti, jer od gluposti mi je ipak mrže imati nepotrebno loše odnose i sukobe s okolinom.

Znam da mi zajebavanje sa ljudima sa smjera ne treba, da ono nužno donosi loše stvari i atmosferu. I zašto da si to priuštim? Pa ja krenem pojasniti još jednom da moje riječi nisu usmjerena na nikoga određeno već da iskazujem svoje razočaranje funkcioniranjem našeg dogovora kojeg su donedavno svi u neba dizali. Te pojašnjavam da mi i jesmo grupa – jer djelujemo vođeni zajedničkim interesom, te kako to sve skupa nema veze sa socijalizmom niti sa nečijim individualizom. Uslijedile su neke orginalne zajebancije od strane muških homo erectusa sa smjera, koje su bile dobro prihvaćene, ali mojem zajebavanju tu nije bio kraj. Za koji sat dolazi još jedna poruka u kojoj, od on iste klegice stoji kako njoj ne pada napamet se svađati jer joj to nije u prirodi i da joj sa svojih dvadesetak godina to i ne priliči, a još manje se samonom raspravljati jer ja sam ta koja „nema kulture“, a ona eto – grize na nepravdu. ( !?! )

Pročitala sam to remek djelo nekoliko puta. I tren prije nego sam stisla „reply“ – došlo mi je. Konačno se spojima guzica sa glavom i proradila lampica. Tko to mene zajebava? Na koga ja to trošim vrijeme ?

Sljedećeg dana na predavanju, primjetila sam od samog rasporeda sjedenja što se dogodilo. Veći ljudi je okružilo novu misicu govorništva, a onom manjem dijelu se jebalo živo za aktualnost na smjeru. Uvidjevši da se do jučerašnji ljubazni kolege sada slatko smiju kako mi je kolegica-frajerica dobro „spustila“ pa da od šoka - jelte joj nisam niti bila u stanju vratiti istom mjerom. Da li sam mogla ? Sigurno. Zašto nisam ?

A što mislite zašto?

E pa tu se sjetih još nečega što je Pero jednom napisao u komentarima o studentima.

„A ako cijenis hrvatske studente, onda preporucam dobroga psihijatra/psihoanaliticara. Hrvatski studenti su vecinom govna izdajnicka, nesposobna za ista konstruktivno napraviti, djubrad koja ne moze logicki zakljuciti ili pak je rijec o totalnim fah idiotima koji izvan svog podrucja ne znaju zucnuti. Ne postoji sramotnije stvorenje u Hrvatskoj od studenta. Drek i govno. Biti tajkun je moralnije nego biti student u Hrvatskoj.“

Od danas, mislim si ja – koračam studijem sama. Idem na predavanje i moje bilješke su samo moje, kako i knjige koje se ne mogu izvući niti iz jedne knjižnice, a obavezna su literatura, ali ja sam dijete privilegija pa ja to mogu i prva ću i dugo jedina imati sve spremno. Da li sam bila kolegijalna i više nego uslužna svima koji nisu jednake sreće kao ja ? Jesam. Zato mi je jasno rečeno i demokratski podržano da sam ukupno arogantna i bahata. Sve to od kolega studenata prema kojima sam naivno prijazno pristupila bez da sam provjerila sa kime imam posla.

Pa dragi studenti – brucoši ! Ovo je sada važno !
Pametan uči iz tuđih grešaka, budala iz svojih. Kako sam ja ispala budala – to ste upravo pročitali. Ukoliko budete naivni ili kratka pamćenja – ovo se može dogoditi i vama !