* jako se trudim oko novog bloga posvećenog umjetničkom klizanje, pa bi bilo liepo da navratite do njega i/ili proširite dobru riječ zainteresiranim! HVALA !


Ljudi se bune što ne pričam/pišem o faksu.
O tome : kako mi je,
da li sam zadovoljna,
kakvi su profesori,
dolazi li Ivek na faks,
imamo li uopce mi prostore za odrzavanje nastave,
te sto ce biti sa Borongajem iliti "Hrvatskim Harvardom"....

PA krenimo redom:

- moram reći da mi je lijepo. Raspored je dosta liberalan, ako se smijem tako izraziti. Ono što je kak ti Bolonja dala - možeš si lijepo pikirati što hoćeš slušati od izbornih predmeta, pa ja imam priliku utažiti žeđ za književnost koja me tako izjeda iznutra. Lijepo je to što samo se uspjela ubaciti na one kolegije koje sam željela, ali i mogla s obzirom na raspored obaveznih predavanja..

- Zadovoljna? Gledajući sve skupa zajedno - jesam. Ono što me ljuti i što mi doduše nije baš jako jasno su studenti. Pasivni, izgubljeni, neaktivni, nesnalažljivi, a često i lijeni pa imaju sklonost pokazivanja svoje - tuplje strane.

- profesorima sam najvećim dijelom zadovoljna. Zanimljivo je reći da profesor koji je bio pobprnik Bolonje - jedini na svom smjeru koji ne zapisuje/proziva studente na početku/kraju predavanja. Zašto je to tako? PA brzo sam se uvjerila, zapravo na samom početku predavanja. Kvalitetnom i zanimljivom predavaču uvijek će doći velik broj studenata na svako predavanje, dok oni koji nemaju te kavalitete - morat će prozivati er inače - neće nitko niti doći. Veoma jednostavno.

- Ivek se pojavljivao cijeli prvi tjedan. Svaki dan i bio na svakom predavanju, ali od tada mu se gubi svaki trag. Navodno je na nekom ledenjaku. Možda ga vidimo negdje .. u ožujku !

- uvijek je pametno reći da prostora, pameti i novaca nikada dosta.

- o Borongaju ja saznajem samo iz novina (to uglavom jutarnjem -dakle pouzdanost 0%), na faksu se potpisuju peticije kojima studenti zahtjevaju dodatne adekvatne prostore. Ne bude niš od toga. BArem se meni tako čini.



eto toliko za sada o faksu.

Utorak je. Moj drugi utorak na faksu.
Nekako mi je neobično to što me ova činjenica da sam studentica uopće ne čudi. Kao da je ova, relativno svježa i nova uloga, zapravo kodirana u meni nekad davno davno .... Čudim se jako tome jer sam zadnje 2 do 3 godine bila uvjerena da će mi srednja škola i okolina nedostajati kada dođe red na fakultet. Smiješno je to zaista. JA nisam bila razredna šminkerica, niti štreberica, niti odlikašica, niti alternativka s obrijanom glavom i zihericom u uhu. Po nekim površnim gledištima - bila sam neka nevidljiva prosječna osoba. Nikada se nisam smatrala normalno jer za mene - najjači sinonim za normalno jer - obično. I koliko god ljudi propagirali što jest "normalno" ili "nije normalno" - takve riječi i fraze u mojoj svijesti izazivaju onaj frk. NE postoji normalno. Od kako sam shvatila da sam biće koje može samo za sebe promatrati i analizirati bića, stvari i pojave oko sebe, imala sam potrebu promatrati ljude u svim mogućim situacijama koje ih zadese. Nerijetko bi se dogodilo da bi jedan određeni period promatrala isključivo jednu osobu. Svašta bi se tu našlo. Ljudi ne vjeruj da dijete od 2 i pol godine ima takvu vrstu percepcije - povezanu sa sjajnim pamćenjem koje je i sada, kada imam 19 godina u sjajnom stanju, pa tako te dane i analize mogu i danas pregledavati i doživljavati ih kao da su jučer bili. Ne govorim često o ovoj svojoj sposobnosti, ili daru - kako moja majka kaže. Prvo jer smatram da su uspomene i to vrijeme zatočeno u mojem umu namijenjeno meni. I mnogo puta se dogodilo da sam proživljavajući ponovno trenutke iz ranog djetinjstva došla do rješenja nekim svojim aktualnim problemima koje nisam mogla riješiti u suradnji sa svojom, uglavnom brižnom okolinom.

Ubrzo sam prestala promatrati pojedince, jer sam shvatila da se međusobno neprestano oponašaju. Najozbiljnije. Bilo je vrlo očito kako bi moja majka promijenila izgovor nekih točno određenih riječi, kada se u blizini našao moj otac, njegova sestra, mama, tata itd. ISto bi učinio moj brat, pa i susjeda koja me je povremeno čuvala. S vremenom sam shvatila da se takve sustavne promjene ponašanja ponekad i dogovore bez nekog usmenog ili ugovornog dogovora.

Kao što rekoh - odrasli pojedinci su mi iz bliže okoline dosadili, djeca na igralištu su uvijek radila iste stvari. Bila ona u pješčaniku, na ljuljačkama, klackalici i sl. Na red su došli vozači automobila. Zanimljivo je to što u toj fazi je moj otac bio sav sretan što mu limačica promatra automobile - je će "biti vozačica Formule 1", kad je brata već zanimao samo i jedino bicikl. Već tada mi je bilo jasno kako s mojim ocem. Ne preodlučno definirati stvari. Iako sam tada bila u savršenom stanju mu objasniti da me ne zanimaju te pokretne olupine - već sve moguće mimike, pokrete lica, ljudi koji ih pokreću.


Ovaj post je otišao u jednom sasvim neplaniranom smjeru. Mislila sam pisati o tome kako mi je na fakultetu, ali čini se da će se za to morati naći neki drugi termin.


EDIT : sad sam vidla da mi je na blog došao netko tko je na tražilici ukucao "hrvatski sex cam uzivo" ... mislim krasno.... svašta

U Vjesniku je izašao zanimljiv komentar o nama Hrvatima i- pazi vraga - NOGOMETU i zdravstu - sve u jednom !

Svakako pročitati !

Vjesnik.hr - komentari

Autor je MARIN ŠAREC, a evo par dijelova:


Telefonskim glasovanjem trebali su, naime, razjasniti »dvojbu« je li hrvatski prioritet a) zdravstvo ili b) Europsko nogometno prvenstvo 2012. godine.
Malo je vjerojatno da ikome normalnome tu uopće može biti dvojbe, no 20 posto onih koji su se javili misli da je hrvatski prioritet svih prioriteta ipak organizacija nogometnog EP-a.


a gle sad ovo :

Štoviše, gost emisije, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković, dometnuo je da je, prema njegovim saznanjima, broj onih kojima je EP neupitan prioritet čak i puno veći.

a i ovo je zgodno:

Na televizijskim ekranima gotovo svakodnevno gledamo prijenose nogometnih utakmica, a istima se pristupa toliko studiozno (najava, razgovor u studiju, analiza) da nam se i letovi u svemir prema tome doimaju sasvim trivijalnima.

Ljudi koji me čak i donekle poznaju mogu bez problema reći da sam luda, ali kada je trojac pobjegao iz Čateža na narodnjake - ja sam totalno popizdila! Bog zna da mi je pun kofer nogometa. Ima ga previše tako da jedva dočekam koju kvalitetnu tekmu koju se može normalno pogledati. I što onda - nakon 500 MILIJUNA ne-znam-niti-ja-čega se uloži u stadion na kojem trebaju ljudi trenirati, nakon svega što se u njih ulaže i od strane poreznih obveznika - oni se usude NE SLUŠATI NAREĐENJA SVOJEG ŠEFA ???

Druga stvar - netko se od pametenih javio kako smo "dokazali da smo uz stanju organizirati eventove (jebo vas ....grrr) koji su na visokoj razini od nereda" - je da - i pri tome ste zajebali jos barem pola milijuna ljudi - zatvorivši pola grada. Ne možes ZET-om, autom - što još ima - vlak? HA ! !! možda BAnderas- krtica iskopa koji tunel do Stubaka da se u Zagorje sakrijemo od luđaka navijača do tog - Zeus me spasio - Europskog prvenstva !

Lani nam je oduzeto Europsko PRvenstvo u gimnastici. Koje je Hrvatski savez teškom mukom izborio.
Znate zašto?

HRT nije izdao garanciju da će prenositi Prvenstvo ! ! !
Krasno, zar ne?
MA da ti pamet stane i pita se - KOJI QURAZ ???

ALi o tome je izašao jedan malecki članaku - i to u Vjesniku.
Jutarnji je i tako u Ćirohito maniji, a Ćiro ne zna što su dvo visinske ruče, krugovi - osim možda kao seksualno pomagalo... ne bi u detalje.

Vjerojatno je dobro što Janica uzima godinu slobodno, a Ivica uči povijest.


za koji sat slijedi - zašto mi je dargo što smo napunili Engleze.

Nije istina da ja mrzim nogomet.

O Big Brotheru i sl umotvorinama bi se dalo raspravljati.

Zadnjih par dana si razmišljam kako mi je ovo jedno jedinstveno vrijeme u mojem mladom životu. Po prvi put imam cijelo ljeto, uključujući i bablje, na raspologanju. Imam priliku priomatrati sve oko sebe. Promatrati pomno kako se mama sprema na posao, tata na službeni put i kako brat "uči" za faks, akko susjed šeta pesa sasvim bezbrižno iako za održavane zgrade duguje preko 60 000 kuna i nitko mu ništa ne može. Starcima sam krajnje dopizdila sa svojm spavanjima do podne, čitanem duboko u noć ili izlascima do pola 2. S jedne strane su bjesni što samo preslobodna, a sdruge strane im je taj osjećaj itekako poznat, i svaki dan me podsjećaju kako nikada više eću biti ovoliko slobodna i rasterećena. Kako kad jednom faks počne - treba to tjerati i ganjati obaveze.

Iako nisa veliki ljubitelj televizije, osobito ne naše, omilio mi američki HBO i filmići. Većinu sam ih doduše pogledala u kinu, jer je to zapravo moja velika ljubav, ali za mene je HBO kao bombonjera. Nikad ne znam što me idući put kad ga okrenem čeka. Raspored nikad ne provjeravam. Prvenstveno zato sto ono u novinama je totalna laž, a na nternet mi se ne ide zbog toga, iako idem za svaku drugu pizdariju.

Sutra me čeka posjet krojačici - mama me nešto jako voli u zadnje vrijeme. Dala mi sašiti baloner i to nešto preludo. Neki dan sam bila u susjednoj državi u okolici glavnog im grada u BTC centru. Lijepo mjesto - nema što. Našla prekrasan D&G kaputic na 70% snizenju, zadnji broj - probam ga - i savršeno stoji ! Predivno ! Pipkam ja tako i pipkam, kad ono - ovratnik nešto jako mekan. Krzno. Tražim etiketu, talijanski mi nikako ne dolazi do mozga, zovem prodavačicu i saznajem. Zeko peko oko vrata. E ne može ! Nisam neki aktivist u Prijateljima životinja, ali Zeko oko vrata ne dolazi u obzir! Odmah mi misli otišle do mojeg mišića doma i njegova prekrasnog krzna, mekog, divne boje....

Ipak našla ja drugi kaput, vrlo lijep, sa umjetnim perjem i svi sretni i zadovoljni.

već sam dobila nekoliko upozorenja od mojih milih zašto ne pišem u http://bostonlegal.blog.hr/. E pa ja sam lulava zaboravila korisničko ime, javih se administratorima, ali nikakvog odgovora za sad... Ljudi s oakvim iskustvom i kažu da ću se načekati da mi odgovore.

Patience is a Virtue I guess.

*chantal