Utorak je. Moj drugi utorak na faksu.
Nekako mi je neobično to što me ova činjenica da sam studentica uopće ne čudi. Kao da je ova, relativno svježa i nova uloga, zapravo kodirana u meni nekad davno davno .... Čudim se jako tome jer sam zadnje 2 do 3 godine bila uvjerena da će mi srednja škola i okolina nedostajati kada dođe red na fakultet. Smiješno je to zaista. JA nisam bila razredna šminkerica, niti štreberica, niti odlikašica, niti alternativka s obrijanom glavom i zihericom u uhu. Po nekim površnim gledištima - bila sam neka nevidljiva prosječna osoba. Nikada se nisam smatrala normalno jer za mene - najjači sinonim za normalno jer - obično. I koliko god ljudi propagirali što jest "normalno" ili "nije normalno" - takve riječi i fraze u mojoj svijesti izazivaju onaj frk. NE postoji normalno. Od kako sam shvatila da sam biće koje može samo za sebe promatrati i analizirati bića, stvari i pojave oko sebe, imala sam potrebu promatrati ljude u svim mogućim situacijama koje ih zadese. Nerijetko bi se dogodilo da bi jedan određeni period promatrala isključivo jednu osobu. Svašta bi se tu našlo. Ljudi ne vjeruj da dijete od 2 i pol godine ima takvu vrstu percepcije - povezanu sa sjajnim pamćenjem koje je i sada, kada imam 19 godina u sjajnom stanju, pa tako te dane i analize mogu i danas pregledavati i doživljavati ih kao da su jučer bili. Ne govorim često o ovoj svojoj sposobnosti, ili daru - kako moja majka kaže. Prvo jer smatram da su uspomene i to vrijeme zatočeno u mojem umu namijenjeno meni. I mnogo puta se dogodilo da sam proživljavajući ponovno trenutke iz ranog djetinjstva došla do rješenja nekim svojim aktualnim problemima koje nisam mogla riješiti u suradnji sa svojom, uglavnom brižnom okolinom.
Ubrzo sam prestala promatrati pojedince, jer sam shvatila da se međusobno neprestano oponašaju. Najozbiljnije. Bilo je vrlo očito kako bi moja majka promijenila izgovor nekih točno određenih riječi, kada se u blizini našao moj otac, njegova sestra, mama, tata itd. ISto bi učinio moj brat, pa i susjeda koja me je povremeno čuvala. S vremenom sam shvatila da se takve sustavne promjene ponašanja ponekad i dogovore bez nekog usmenog ili ugovornog dogovora.
Kao što rekoh - odrasli pojedinci su mi iz bliže okoline dosadili, djeca na igralištu su uvijek radila iste stvari. Bila ona u pješčaniku, na ljuljačkama, klackalici i sl. Na red su došli vozači automobila. Zanimljivo je to što u toj fazi je moj otac bio sav sretan što mu limačica promatra automobile - je će "biti vozačica Formule 1", kad je brata već zanimao samo i jedino bicikl. Već tada mi je bilo jasno kako s mojim ocem. Ne preodlučno definirati stvari. Iako sam tada bila u savršenom stanju mu objasniti da me ne zanimaju te pokretne olupine - već sve moguće mimike, pokrete lica, ljudi koji ih pokreću.
Ovaj post je otišao u jednom sasvim neplaniranom smjeru. Mislila sam pisati o tome kako mi je na fakultetu, ali čini se da će se za to morati naći neki drugi termin.
EDIT : sad sam vidla da mi je na blog došao netko tko je na tražilici ukucao "hrvatski sex cam uzivo" ... mislim krasno.... svašta
Post je objavljen 17.10.2006. u 22:17 sati.