Na poticaj profesora iz filozofije, dana 14.05.2006., okupila se vesela ekipa elitne gimnazije u 5:00 kod pokretnih stepenica ispred Autobusnog kolodvora u Zagrebu. okupilo nas se s profesorom ukupno osmero - jedna nas je izvisio i otišao sa svojom ekipicom ranijim busom.
U jednom trenutku smo pomislili da se nećemo uspjeti ukrcati jer je bilo poprilično zainteresiranih za odlazak na Bleiburg i obilježavanje 61. godišnjice tragičnih događaja. Prije dva tjedna postavili smo u školi dva panoa sa slikama i tekstovima o događanjima na Bleiburgu, uzrocima i posljedicama.
Ono što nas je potaklo na takvo što bilo je golemo neznanje naših kolega u školi koji o Bleiburgu ne znaju ništa. Iako je Hrvatski Sabor još 1995. proglasio 15.05. danom sjećanje na žrtve s Bleiburga - ljudi kao da se još uvijek boje o tome govoriti i pisati. Za vrijeme komunističke vlasti, koja je pokoljenje naredili i izvršila, riječ "Bleiburg" je bila strogo zabranjena i onaj tko se usudio govoriti i tome je u najmanjem slučaju završio u zatvoru, a neki su i netragom nestali. Učinjeno je sve da sa zataška i doslovno
izbriše iz povijesti taj događaj.
PANO 1


U svibnju 1945. kada se već znalo da je sve gotovo. NDH je propala, Saveznici su došli do slovensko-austrijske granice i držani tu liniju dok je sve istočnije bio prepušteno Titu i partizanima. Procjenjuje se da je oko 100 000 ljudi napustilo Hrvatsku i krenulo put Klagenfurta predati se Britancima. U toj hordi ljudi bilo je svakakvih. Od pripadnika ustaške vojsku, koji su sudjelovali i u izvršavanju ratnih zločina, do onih ustaša koji su silom obučeni u crne odore. Bilo je i domobrana koje se silom ženi svrstati rame uz rame s ustašama iako to nije točno. Ali prije svega - bilo je najviše civila; žena, djece i staraca koji su napustili zemlju ne želeći pasti u ruke partizanima i komunističkom režimu.


mjesto pregovora


Britanske čete su primale informacije o kretanju Hrvata i čekali su naređenja o tome što s njima činiti. Zadržali su ih na Bleiburškom polju, gdje su ih svi odreda odložili oružje koje je predano Britancima. Ti ljudi su očekivali da će se Britanci držati ratnog prava da i s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima, dok ih s partizanima čeka mučenje i sigurna smrt. Britanske jedinice su dobile naredbu od zapovjednika brigade Tobyja Lowa naredbu da sve Jugoslavene na području korpusa izruče Titu i to čim prije. Prije toga da ih naravno razoružaju i da im nipošto ne odaju odredište.


O ovome događaju pisao je britanski povjesničar ruskog porijekla Nikolaj Tolstoj. Uspio je skupiti svjedočanstva i zapise samih britanskih vojnika koji su govorili o ovome događaju. Poručnik Phillim Brutton iz 3. velške garde.

"kada je rat završio, bio sam zapovjednik voda u 1. bataljonu velške regimnete na granici Austrije i Jugoslavije. Nekoliko tisuća ustaša predalo se nama a ne Titu u nadi da će Britanci prema njima časno postupati kao prema ratnim zarobljenicima. Nekoliko tjedana bili smo zaprepašteni i šokirani kad smo ih morali primiti, sada s uputama za njihovo ukrcavanje u stočne vagone, koji će se iz obližnjeg sela uputiti dalje u koncentracione logore u Jugoslaviji. Pri užasnoj vrućini, vezali smo ih i upakirali kao sardine. Kad ih je vozač na nekom slavenskom jeziku uputio o odredištu, ljudi su počeli grabiti naše oružje i na koljenima nas moliti da ih ubijemo ! To nije bila vojna akcija (vojnik prema vojniku), to je nadilazilo naša vjerovanja i razum"
"Kada se počinje primjenjivati odredba "ratnog zločina"? Kada počinje istraga? I onda kada je zločin počinjan? Ili u nekom prijelaznom razdoblju? Ako zemlja ili zemlje dobije rat, izgleda kao da slične akcije više nisu ratni zločini !!! U mom slučaju Tito i Macmillan ( koji je kasnije postao premijer Velike Britanije) su bili "pobjednici", zato su sve njihove akcije i instrukcije legalne i opravdane. Kakva je to prokleta glupost? O kakvoj se mjeri uljuđenosti radi u takvom razmišljanju?"

Ne može se dakle poreći da je ovaj zločina bio počinjan u suglasnost i logističku podršku tzv. "demokratskog svijeta" te su s time i sukrivci izvršiteljima.
Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji utočište vjere i nade u spas, a danas je simbol stradavanja Hrvata. Iz Bleiburga su krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti.
Ovaj ratni zločin do danas nije u potpunosti istražen. Broj žrtava se još nagađa. Između 40 000 i 100 000 a neki kažu i 150 000. Križni put koji su priredili partizani zarobljenicima protezao se kroz Sloveniju, Hrvatsku i Jugoslaviju. Danas neki kažu kako je Slovenija groblje žrtava s Bleiburga.

Ja vas zato pitam - ima li razlike iz među zločina u odnosu na izvršitelja?
Ako je zločin izvršio pobjednik - onda se ono i ne smatra zločinom nego...? Čime?

Kada je dotični Toby Low - koji je kasnije postao i Lord Aldington, tužio Tolstoja zbog pamfleta o zločinima na Bleiburgu, angažirao je još i novinara koji je u člancima po novinama branio službenu britansku politiku. Njegovo djelovanje moglo bi se ukratko ovako sročiti :
1) vojna situacija je bila toliko zbrkana, a naredbe toliko loše sročene da nitko nije znao što se zbiva
2) lord Aldington se samo pokoravao zapovijedima
3) kozaci i izbjeglice iz Jugoslavije bili su u najgorem slučaju njemački kolaboracionalisti i ratni zločinci, ai najboljem slavenski Untermenschen (njem - manje vrijedni ljudi) navikli na stoljetne patnje
4) gomila žene i djece koje su vraćene zajedno s njima bilo je "iz samilosti dopušteno da odu"
5) Tolstojevo rusko porijeklo i neprilična simpatija prema žrtvama poremetili su mu um
6) proturječno je tvrditi da Englez može počiniti ratni zločin
7) prema tome nikakav ratni zločin nije počinjen i nikoga ne treba pozvati na odgovornost

Upravo zbog onih koji su uspjeli pobjeći /preživjeti mi i danas znamo istinu o Bleiburgu. Hrvati koji su pobjegli i raselili se po cijelome svijetu - zakleli su se da neće dopustiti da se ova tragedija zataška i zaboravi, na čemu su radile vlasti u Jugoslaviji. Mnoge su tada i pripadnici UDBA-e smaknuli.


Jučer na Bleiburgu se okupilo oko 7000 ljudi iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva. Bilo je mnogo mladih ali i onih koji su prošli kroz sve te užase. Osobito je bilo žalosno vidjeti klince od 16-17 godina u crnim odijelima i ustaškim kapama načelu. Žalosno je da nas ovo neznanje o vlastitoj povijesti vodi u ovakve krajnosti. Ti klinci očito nisu povezani s ustašama a vlastito ih neznanje i neinformiranost vodi u ovakve uniforme i pod to znakovlje koje očito ne razumiju.
U većini su bili ipak oni koji su došli odati počast žrtvama s nadom da će se ovaj zločin istražiti i ustvrditi tko, kome i zašto.


JER ZLOČIN JE ZLOČIN BEZ OBZIRA TKO GA JE POČINIO !

spomenik na bleiburškom polju



vijenac položen u ime učenika i profesora naše gimnazije



spomen ploča na groblju