Dani Gitare 2006
nedjelja, 28.05.2006. - #

U utorak je neslužbeno bio zadnji dan škole za nas - maturante. U srijedu nije bilo više nastave, već dogovoreni program za profače i naravno - tradicionalna norijada. U utorak se vesela ekipa moga (uskoro bivšeg) razreda, dogovorila naći u gradu na piću. Bilo je baš zabavno, ali sam ih morala napustiti brzo jer zadnji bus za ovu vukojebinu vozi u 11.

Anyway - morala sam zamoliti svoje da me probude ujutro jer sam postala alergična na budilicu s mobitela. I tako negdje oko 07:50 me je majka moja izvukla iz kreveta i odvukla u dnevnu sobu i uvalila mi kefir u ruke. Inače se ujutro dižem bez problema ali ovo je bilo jako stresno jer nisam zaspala do 1 i tako to. uglavnom - priča ide dalje. Dnevna soba nam je trenutno u banani. Starci se nećkaju oko novog kauča koji bi trebao biti kupljen još lani, a nije. Uglavnom - kefir me nije razbudio, ali nešto drugo je. Naime – u tom trenutku je bila upaljena telka. Prvi program HRT-a. Dobrojutro Hrvatska. Ne znam kada sam zadnji puta gledala tu emisiju. Vjerojatno kada je gostovala “Otimačica”. Ali to je bilo stvarno davno. Da se vratim na ono bitno. U tom trenutku se na ekranu pojavio onaj mladi voditelj (ne znam kako se zove) – ali on nije zapljenio moju pažnju. Nije ON. Već dva pre-pre-preDIVNA dečka. Jel to jadno? ma boli me briga sad za to ! Dva dečka s gitarama. Koja sjajna kombinacija. Prvi se zove Mak. Da – MAK. Bila sam zaljubljena u jednog Maka u vrtiću. Ali ovaj Mak je bio nešto sasvim drugo. Drugi je bio Marko. Mak Grgić i Marko Ferlan also known as duo MM. Dečki su učenici Glazbenog Učilišta Elly Bašić u Zagrebu, a moja majčica je odmah primijetila da Makov naglasak malo felša u drugu stranu, da bi se vrlo skoro ispostavilo da je Mak iz Ljubljane, a Marko iz susjednih Brežica. Za njihova dolazak u Zagreb na srednjoškolsko glazbeno školovanje možemo zahvaliti profesoru Anti Čagalju, koji je odgojio mnoga danas slavna imena s gitarističke scene.

MAk&Marko su bili poslani u Dobrojutro predstaviti glazbenu manifestaciju “Dani Gitare” koja se već tradicionalno održava u ovo doba godine u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi 64 a.

Iz ovog kratkog jutarnjeg intervjua, gledatelji su imali prilike saznati da su M&M učenici GU Elly Bašić u klasi prof. Ante Čagalja, da redovno osvajaju prva mjesta na državnim natjecanjima i da zajedno već 5 (mislim da je 5) godina kao duo.
Na kraju su i odsvirali jedna dodatak (bilo je prerano da mi se ime skladbe usječe u trajno pamćenje) i pozvali gledatelje da dođu na “Dane Gitare”.

Meni je to bilo dovoljno. Taj četvrtak nastupao je Mak i tako sam se u u 19 sati nacrtala pred baroknom crkvicom Sv. Ivana Krstitelja u koju sam zadnji puta stupila prije nekoliko godina kad mi se ondje krstio bratić. Okupljeno društvo se sastojalo uglavnom od učenika glazbenih škola, mladih gitarista, profesora i roditelja.
A evo i programa :



1. J. S. Bach: Chaconne, BWV 1004

2. F. Sor: Varijacije na temu “Que ne je suis-je la fougčre” op. 26

3. A. Čagalj: Tri hrvatska plesa
Rodrigo u Zagori
Zvona sv. Duje
Dojdek

pauza

4. A. José: Sonata
- Allegro moderato
- Minueto
- Pavana triste
- Final, Allegro con brio

5. M. M. Ponce: Marchita el Alma; Hace ocho meses; Estrellita (arr. M. Grgić)

6. I. Albeniz: Sevilla (Suite Espańola op. 47)


Iako sam ljubitelj klasične glazbe, rijetko sam imala priliku slušati gitaru uživo. Ovo novo iskustvo me svakako zainteresiralo da ubuduće više pažnje posvetim gitari, a ne samo mojoj top 3 kraljevskoj ekipi (glasovir, čelo, violina).
Najviše su mi se svidjela „Tri hrvatska plesa“. Neobično je bilo čuti poznate melodije maskirane u zvuk gitare u baroknoj crkvi. Neki bi najrađe zaplesali ali bi tada narušili sveti mir koji je vladao tijekom izvedbe jer nije vam na ovakav događaj došla ona bagra koja se dovukla na koncert Bečke Filharmonije u Lisinskom. Tada mi je došlo da si navučem škanicl na glavu – toliko mi je bilo neugodno što sam sjedila kraj ljudi koji plješću između stavaka Mozartove simfonije. Mislim – ako hoćeš da te snimi ekipa iz „red tepisona“ – odi na kavu u subotu ujutro u Bogovićevu – kamere su uvijek tamo, a karte za koncert klasične glazbe prepusti onima koji će znati cijeniti izvođača, autora, djelo i mjesto izvedbe.

„Dani Gitare“ su završili jučer, koncertom Sébastiena Vacheza.
Nadam se da će do iduće godine ova glazbena manifestacija koja okuplja mlade glazbenike, dobiti nekakve novčane poticaje, jer je stvorila jednu divnu atmosferu u kojoj mladi ljudi pokazuju koliko im glazba znači u životu, koliko ih oplemenjuje.

Iskrene mladim izvođačima i njihovom mentoru, profesoru Anti Čagalju.

Glazba je zvonka radost. Ona oplemenjuje čovjeka. Svima koji su bili na “danima gitare” je to već odavno jasno.


Ako vas zanima još o "danima gitare" - možete skinuti program ove manifestacije ovdje

o gitarističom kvartetu više možete naučiti TU

Sljedeće fotkice su preuzete odavde

Mak Grgić
Photobucket - Video and Image Hosting

Marko Ferlan
Photobucket - Video and Image Hosting

DUO MM 2006
Photobucket - Video and Image Hosting

DUO MM 2004
Photobucket - Video and Image Hosting

Glavni krivac - prof Ante Čagalj
Photobucket - Video and Image Hosting



Tribute to Stephane Lambiel part II
ponedjeljak, 22.05.2006. - #

Mislim da ljud koji su čitali moje postove ranije su i shvatili za moju ljubav prema umjetničkom klizanju. Neki dan sam u Google.hr ukucala "Stephane Lambiel" i prvi rezultat na hrvatskom jeziku bio je upravo moj bloga i to ovaj post

Trenutno sam dosta zauzeta sa učenjem za maturu pa i nemam baš vremena pisati. Iako namjeravam napraviti osvrt na norijadu cerek

Pa za sada vas častinm jednim Stephanovim gala programom.




Bleiburg - riječ koju ne smijemo zaboraviti
ponedjeljak, 15.05.2006. - #

Na poticaj profesora iz filozofije, dana 14.05.2006., okupila se vesela ekipa elitne gimnazije u 5:00 kod pokretnih stepenica ispred Autobusnog kolodvora u Zagrebu. okupilo nas se s profesorom ukupno osmero - jedna nas je izvisio i otišao sa svojom ekipicom ranijim busom.
U jednom trenutku smo pomislili da se nećemo uspjeti ukrcati jer je bilo poprilično zainteresiranih za odlazak na Bleiburg i obilježavanje 61. godišnjice tragičnih događaja. Prije dva tjedna postavili smo u školi dva panoa sa slikama i tekstovima o događanjima na Bleiburgu, uzrocima i posljedicama.
Ono što nas je potaklo na takvo što bilo je golemo neznanje naših kolega u školi koji o Bleiburgu ne znaju ništa. Iako je Hrvatski Sabor još 1995. proglasio 15.05. danom sjećanje na žrtve s Bleiburga - ljudi kao da se još uvijek boje o tome govoriti i pisati. Za vrijeme komunističke vlasti, koja je pokoljenje naredili i izvršila, riječ "Bleiburg" je bila strogo zabranjena i onaj tko se usudio govoriti i tome je u najmanjem slučaju završio u zatvoru, a neki su i netragom nestali. Učinjeno je sve da sa zataška i doslovno
izbriše iz povijesti taj događaj.
PANO 1
Photobucket - Video and Image Hosting

U svibnju 1945. kada se već znalo da je sve gotovo. NDH je propala, Saveznici su došli do slovensko-austrijske granice i držani tu liniju dok je sve istočnije bio prepušteno Titu i partizanima. Procjenjuje se da je oko 100 000 ljudi napustilo Hrvatsku i krenulo put Klagenfurta predati se Britancima. U toj hordi ljudi bilo je svakakvih. Od pripadnika ustaške vojsku, koji su sudjelovali i u izvršavanju ratnih zločina, do onih ustaša koji su silom obučeni u crne odore. Bilo je i domobrana koje se silom ženi svrstati rame uz rame s ustašama iako to nije točno. Ali prije svega - bilo je najviše civila; žena, djece i staraca koji su napustili zemlju ne želeći pasti u ruke partizanima i komunističkom režimu.


mjesto pregovora
Photobucket - Video and Image Hosting

Britanske čete su primale informacije o kretanju Hrvata i čekali su naređenja o tome što s njima činiti. Zadržali su ih na Bleiburškom polju, gdje su ih svi odreda odložili oružje koje je predano Britancima. Ti ljudi su očekivali da će se Britanci držati ratnog prava da i s njima postupati kao s ratnim zarobljenicima, dok ih s partizanima čeka mučenje i sigurna smrt. Britanske jedinice su dobile naredbu od zapovjednika brigade Tobyja Lowa naredbu da sve Jugoslavene na području korpusa izruče Titu i to čim prije. Prije toga da ih naravno razoružaju i da im nipošto ne odaju odredište.


O ovome događaju pisao je britanski povjesničar ruskog porijekla Nikolaj Tolstoj. Uspio je skupiti svjedočanstva i zapise samih britanskih vojnika koji su govorili o ovome događaju. Poručnik Phillim Brutton iz 3. velške garde.

"kada je rat završio, bio sam zapovjednik voda u 1. bataljonu velške regimnete na granici Austrije i Jugoslavije. Nekoliko tisuća ustaša predalo se nama a ne Titu u nadi da će Britanci prema njima časno postupati kao prema ratnim zarobljenicima. Nekoliko tjedana bili smo zaprepašteni i šokirani kad smo ih morali primiti, sada s uputama za njihovo ukrcavanje u stočne vagone, koji će se iz obližnjeg sela uputiti dalje u koncentracione logore u Jugoslaviji. Pri užasnoj vrućini, vezali smo ih i upakirali kao sardine. Kad ih je vozač na nekom slavenskom jeziku uputio o odredištu, ljudi su počeli grabiti naše oružje i na koljenima nas moliti da ih ubijemo ! To nije bila vojna akcija (vojnik prema vojniku), to je nadilazilo naša vjerovanja i razum"
"Kada se počinje primjenjivati odredba "ratnog zločina"? Kada počinje istraga? I onda kada je zločin počinjan? Ili u nekom prijelaznom razdoblju? Ako zemlja ili zemlje dobije rat, izgleda kao da slične akcije više nisu ratni zločini !!! U mom slučaju Tito i Macmillan ( koji je kasnije postao premijer Velike Britanije) su bili "pobjednici", zato su sve njihove akcije i instrukcije legalne i opravdane. Kakva je to prokleta glupost? O kakvoj se mjeri uljuđenosti radi u takvom razmišljanju?"

Ne može se dakle poreći da je ovaj zločina bio počinjan u suglasnost i logističku podršku tzv. "demokratskog svijeta" te su s time i sukrivci izvršiteljima.
Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, Bleiburg je bio posljednji utočište vjere i nade u spas, a danas je simbol stradavanja Hrvata. Iz Bleiburga su krenule kolone zarobljenih vojnika i civila na stravične marševe smrti.
Ovaj ratni zločin do danas nije u potpunosti istražen. Broj žrtava se još nagađa. Između 40 000 i 100 000 a neki kažu i 150 000. Križni put koji su priredili partizani zarobljenicima protezao se kroz Sloveniju, Hrvatsku i Jugoslaviju. Danas neki kažu kako je Slovenija groblje žrtava s Bleiburga.

Ja vas zato pitam - ima li razlike iz među zločina u odnosu na izvršitelja?
Ako je zločin izvršio pobjednik - onda se ono i ne smatra zločinom nego...? Čime?

Kada je dotični Toby Low - koji je kasnije postao i Lord Aldington, tužio Tolstoja zbog pamfleta o zločinima na Bleiburgu, angažirao je još i novinara koji je u člancima po novinama branio službenu britansku politiku. Njegovo djelovanje moglo bi se ukratko ovako sročiti :
1) vojna situacija je bila toliko zbrkana, a naredbe toliko loše sročene da nitko nije znao što se zbiva
2) lord Aldington se samo pokoravao zapovijedima
3) kozaci i izbjeglice iz Jugoslavije bili su u najgorem slučaju njemački kolaboracionalisti i ratni zločinci, ai najboljem slavenski Untermenschen (njem - manje vrijedni ljudi) navikli na stoljetne patnje
4) gomila žene i djece koje su vraćene zajedno s njima bilo je "iz samilosti dopušteno da odu"
5) Tolstojevo rusko porijeklo i neprilična simpatija prema žrtvama poremetili su mu um
6) proturječno je tvrditi da Englez može počiniti ratni zločin
7) prema tome nikakav ratni zločin nije počinjen i nikoga ne treba pozvati na odgovornost


Upravo zbog onih koji su uspjeli pobjeći /preživjeti mi i danas znamo istinu o Bleiburgu. Hrvati koji su pobjegli i raselili se po cijelome svijetu - zakleli su se da neće dopustiti da se ova tragedija zataška i zaboravi, na čemu su radile vlasti u Jugoslaviji. Mnoge su tada i pripadnici UDBA-e smaknuli.


Jučer na Bleiburgu se okupilo oko 7000 ljudi iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva. Bilo je mnogo mladih ali i onih koji su prošli kroz sve te užase. Osobito je bilo žalosno vidjeti klince od 16-17 godina u crnim odijelima i ustaškim kapama načelu. Žalosno je da nas ovo neznanje o vlastitoj povijesti vodi u ovakve krajnosti. Ti klinci očito nisu povezani s ustašama a vlastito ih neznanje i neinformiranost vodi u ovakve uniforme i pod to znakovlje koje očito ne razumiju.
U većini su bili ipak oni koji su došli odati počast žrtvama s nadom da će se ovaj zločin istražiti i ustvrditi tko, kome i zašto.


JER ZLOČIN JE ZLOČIN BEZ OBZIRA TKO GA JE POČINIO !

spomenik na bleiburškom polju

Photobucket - Video and Image Hosting

vijenac položen u ime učenika i profesora naše gimnazije

Photobucket - Video and Image Hosting

spomen ploča na groblju

Photobucket - Video and Image Hosting



utorak, 09.05.2006. - #

neki su primjetili da "opet" ne pišem redovito blog...
Inače je stvar u nedostatku inspiracije i materijala, ali sada nije samo o tome riječ...
Koliko ste upoznati - matura mi se kuha a ja pripremam i radnju ...
ima još nešto.

već se neko vrijeme spremam s objavljivanje jednog posta čija me tema jako namučila.
o čemu se radi imati ćete prilike vidjeti za koji dan.

a evo kako "tratim" vrijeme, umjesto da vam pišem:
prikaz mog radnog materijala i svega što je pri ruci. Photobucket - Video and Image Hosting

ovako jedna cura što sjedi iza mene odbojava vrijeme do kraja sata :

Photobucket - Video and Image Hosting

i nekoliko natpisa sa zidova moje škole:

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

* pojma nemam o kojoj Luciji je riječ !



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>