"Odgulila sam ponedjeljak."

TO je bilo zadnje što sam rekla večeras oko 19:50 pri izlasku iz svoje obrazovne srednjoškolske institucije. Ante je samo slegnuo ramenima i dodao mi da se ne tješim tako rano, jer me čeka utorak, pa zatim srijeda i tako sve do petka - kada nam je 7. sat matematika. Divota.

Ne mogu reći da sam negativno nastrojena osoba. Stvarno nisam. Ma što mi rekla ona psihologica u osnovnoj školi. Što sad ako ja kažem da je čaša limunade poluprazna a ne polupuna. Koja je to glupost? Pa nisam ja NESRETNA što ima "samo" pola čaše s limunadom ! Pa zar nije i to bolje od ničega !?! SAda bi fraza koju sam upotrijebila trebala biti opis oga psihološkog stanja i reći sve o meni i mome karakteru. Oprostite, ali to je glupo !

Imam pitanje za sve vas.

Jeste ikada bili kod psihijatra?

Ja jesam. Teenagerska kriza - rekli bi neki. Iako to bas nema veze s istinom. Problemi koje sam imala nisu imali bas puno veze sa time sto sam bila teenager vec nesto drugo - ne definirano. (vidi post "let's get to know chantal"). I sad - umjesto da se mene kao "manjinu" i ugroženu vrstu prihvati - jer što se naše društvo ne hvali da je liberalno i da prihvaće pojedince - a ne ne NIKAKO ! ! !

I tako sam ja - ni kriva ni duzna - na prijedlog školske psihologice otisla na razgovor kod psihijatrice specijalizirane za adoslescente. Moram priznati da sam se na taj prijedlog - koji zapravo nije bio prijedlog već više inzistiranje, pomalo uvrijedila. Bio je to zapravo usklik da nešto samnom nije uredu. DA sam ja "kriva" što mi se sve to događa. Što nemam prijatelje - iako sam i tada uporno tvrdila da ću rađe biti sama nego okružena krivim ljudima s kojima nemam ništa zajedničko i naravno, lažljivim i dvoličnim prevarantima koji su tu kad je sve cool a kada nesto ne valja samo nestanu kao da ih nikada nije niti bilo.

Sjećam se prvog sata. Žena je bila draga ali imala je nešto lažno u sebi. Može biti da sam samo ja to vidjela ili čak njoj pripisala s obzirom a koji način sam do nje došla.Razgovor je plovio jer ja nemam nikakav problem raspričati se sa starijima. I tako me počela poticati da pričam o školi, ljubavi, prijetaljima - to sam ja razgovarala jer me osobno više zanimaolo njezin magisterij o poremećajima u ponaanju -prije sata sam čitala njezin članak u časopisu .
Na kraju me je doslovno natjerala na temu po kojoj sam bila i poslana.

Taj dio razgovora trajao je manje od 2 minute - i ja sam izišla iz ordinacije i više se nisam vratila.

Školska psihologica me više nikad nije hvatala po hodniku na razgovore - već me vješto izbjegavala.
Sjećam se kada sam nakon ljetnih praznika došla po ocjene - nije bilo moje razredne pa mi ih je ona predala. Pitala sam ju kako je provela ljeto i da li se veseli školi. Rekla mi je da ima posla i zamolila da odem jer je morala zakljucati zbornicu .

ja sam se samo nasmiješila, okrenula se i otišla.

U tu školu se i tako nikada više nisam vratila.

a što se dogodilo u one 2 minute - neka ostane moja mala tajna ;)

*chantal

" ZVUKOVI

Pokušavam uhvatiti zvukove ljeta i pojesti ih kao
zrelo voće. Ali oni bježe u vrt i skrivaju se pod nedozvoljivo
sebičnim grmovima tišie. Ništa zato, svi ćete jednomga
dana biti moji, samo moji . . . Tihi šapat ili dizanje
parketa koristili bi mi poput kakva čaja za kamenu i zdravu
probavu mišljenja. A zvuk kiše smjestio bih u budućnost
i s njom otpustio sve svoje boli i nesreće. Zaustavio
bih zvuk vremena, ukrao ga i zakopao u susjedni vrt. A
zvuk samoga sebe istrgnuo iz korica sadašnjosti i povjerio
nekoj pjesmi na jednogodišnje čuvanje u njezinim
šutljivim, tajno-zabranjenim slikama misli."

D.D.





Pošto je moj posljednji unos tako dobro prihvaćen - odlučila sam i dalje biti "intelektualna" i večerass vas počastiti jednom neobičnom pjesmom. Da se odmah razumijemo - ja NISAM AUTOR ! ! !

Na pjesmu sam slučajno "naletila" u 17-ici. Bio je ispisan samo stih i inicijali D.D.
Ja , naravno nisam imala mira dok nisam ušla u trag neobičnom pjesniku i došla do fascinantnog otkrića.

Naime, ja sam to mladog pjesnika već vidjela ali u potpunoj drugoj ulozi.
Radi se o mladom pijanistu Danijelu Detoniju. Zbirka ojesama "Bilo ih je osmero" iz koje sam i priložila ovu pjesmu, izašla mu je 1998. - kada mu je bilo nepunih 15 godina iako su pjesme nastale još i ranije - jedna datira ih 1994.
Planiram ovom neobičnom pjesniku-pijanistu posvetiti jedno od budućih postova a za sada -

Good Luck and Good Night


*Chantal