Champs-Elysees

Listopad nam je jako aktivan, od muževog novog posla, do puno posjeta, šetnji u Maksimiru i druženja sa malim i velikim prijateljima. Uz baku i dedu koji su uskočili sa čuvanjem Vite dok je još bio na bolovanju (a i to je priča za sebe...) bilo je i gostiju iz Slovenije i Njemačke.
Polica u špajzi je pucala od količine slatkiša koje su posjete donijele al se prilično brzo prazni. Kutija sa belgijskim pralinama je planula najbrže . A nije da nismo imali i domaćih kolača, što uspješnih što neuspješnih.
Prije nekog vremena spazih ovaj recept. I učini mi se baš jednostavan. I je al' ne za šeprtlju sa kvascem kao što sam ja. Dakle to mi nikad nije išlo i nemam pojma zašto sam mislila da će mi baš taj fantastično uspjeti .
I tako se spremim u praznični četvrtak napraviti kolač al gle, nema doma dovoljno šećera . Ne znam kak se to dogodilo, uvijek ga ima barem kila u rezervi. Odustanem. U petak nisam stigla, jer mi je dan bio presječen kontrolom (Vitinom) kod doktora. Koju smo planirati obaviti u srijedu. Važno sam poslala dedu i Vitu da u pola 5 ostave knjižicu, pa ću ja doći direktno s posla. I jesam i zatekla totalni kaos . Ispred nas 5-6 djece, uz to stalno netko upada, te samo je donio nalaze, te samo bi ispričnicu itd. Nakon što 45 minuta sestra nije ni uzela knjižice, pokupili smo se i otišli doma.
Prije par mjeseci se promijenila medicinska sestra , poslije sam saznala da na svoje traženje, a ova nova je katastrofa. Neorganizirana i smotana. Uz to je pedijatrica jako temljita a to onda trajeee.
I tako dođemo u petak, nikog u čekaonici, prvi na redu al dr još nema. Dok je došla , u čekaonii je već bilo 8-ro djece na čekanju. Mi prvi , juhu,juhu . Ali brus, došli na red treći , jer je najprije uzela jednog malog za kojeg joj se činilo da teško diše, ajd dobro, beba od kojih 13-14 mjeseci. A onda i jednog tatu koji spada kod dr iz druge smjene, a koja je otišla prije , a trebao je recept za lijek za curicu s upalom pluća koja je izašla iz bolnice. I tak smo došli treći , zdravi, dobili ispričnicu za vrtić u koji nije išao 3,5 tjedna. Baš me zanima da li bi ga toliko ostavila doma da je nekome od nas otvorila bolovanje i tko si uopće u današnja vremena može priuštiti tako dugo bolovanje ?

Dakle kolač je došao na red u subotu . Poslije ručka. Vito je taman zaspao i imala sam dobra 2 sata vremena. I krenem ga raditi i bogme se to puna 2 sata ak ne i više stalno nešto mijesilo i puštalo da se digne i tako u nekoliko navrata. Nije to za mene, ja volim kontinuitet. Pa se trgalo dok se valjalo, pa keljilo za podlogu, ma čudo jedno kak sam to ipak uspjela smotati, narezati i staviti u pećnicu. Kakva je bila kuhinja bolje da ne pričam, brašna, cimeta i šećera nije gdje nije bilo. Al dovela sam to brzo u red. Kolač se peče, ja zasjela, Vito još spavao, mužić došao s posla , malo pričali kad odjednom osjetim neki miris. Miris kakvog ne bi smjelo biti . Trk u kuhinju al već je bilo kasno, kolači su imali divan zagoreni štih.
„Ajd' ne drami, posipaj sa štaubom, budu se pojeli“ rekao je mužić. I pojeli smo ih i nisu bili loši tj imali su fini tek , trebalo je doduše paziti na zube, da koja plomba ne strada al' ajde.

Da ne bi bilo zabune, nije problem u receptu (jer Lornini recepti su super, sve što sam probala je odlično) nego u mojoj izvedbi. Jednostavno nemam ruku za to.