|
Vratih se na posao, sretno i veselo.
Dr (moja, opće prakse) bi me najradije ostavila na bolovanju do kraja trudnoće (kao zbog godina) al' ja se ne dam.
Nema razloga, hematoma više nema, bebica je super, krvna slika izvrsna, samo je tlak malo skočio al' nema razloga za paniku.
Fizički se osjećam dobro, skroz dobro, psiha je već problematičnija. Najviše me smetalo dok sam bila na bolovanju to što mi je osnovna dnevna obaveza bila kuhanje ručka i sve se vrtilo oko toga. O Bože, kako sam dospjela do toga ?!
Čitala sam knjige, da, al' ne mreš ni stalno čitati. Pogledaš nešto na telki, ako uspiješ naći nešto od silnih sapunica na svakom programu.
U svakom slučaju imaš puno vremena za razmišljanje, o koječemu, pa vodiš unutrašnji dijalog, pa pišeš scenarije u glavi od kojih te zaboli glava, pa seciraš i analiziraš, maltretiraš muža kojem nije jasno kak ti je doma naporno, dosadno i monotono, jer on bi tako rado bio doma. Ma da ! Nije isto kad si zdrav pa možeš zujati okolo, družiti se sa ljudima, ispijati kave u gradu za radnog dana i uživati što si slobodan.
A ovako, svaki dan neki dr ili labos, skuhaj ručak, popričaš sa nekom frendicom telefonom jer naravno svi rade i tako prolaze dani.
Tečaj francuskog je spasio stvar, da se barem 2x tjedno promijeni rutina.
Kad sam se u nedjelju u 10 navečer dočepala kina i došla doma iza ponoći , osjećala sam se ko da sam se dobro natulumarila . Iako mi film nije bio dobar („Slomljeno cvijeće“) , nema veze, sad mi je postalo važno da se događa bilo što, samo da je izvan kuće :-) .
|